Postoje ideje koje propadnu zato što su bile loše, a postoje i one koje nestanu zato što je društvo u međuvremenu izgubilo sposobnost da ih razumije. Jadranska straža pripada ovoj drugoj kategoriji.
Kad se danas spomene nekadašnja velika pomorska organizacija koja je okupljala ljude oko ideje Jadrana, mora, pomorske kulture i nacionalnog interesa na obali, nekome to može zazvučati kao relikt nekog drugog vremena: uniforme, zastave, svečane akademije, pomorski govori i poneka fotografija iz međuratnog razdoblja. Ali upravo je u tome problem. Mi smo od mora napravili turističku kulisu, a zaboravili da je ono prije svega prostor gospodarstva, sigurnosti, tehnologije, kulture i državne politike.
Hrvatska ima više od tisuću otoka, jednu od najrazvedenijih obala Europe, stoljetnu pomorsku tradiciju i gradove čiji identitet bez mora praktički ne postoji. Istodobno se o pomorstvu u javnosti govori gotovo isključivo kad se dogodi nesreća, kad brodar uđe u probleme ili kad netko izračuna koliko je turista prošlo kroz trajektne luke. To je poraz imaginacije. Jer more nije samo ono što se vidi s rive.
More su brodogradnja, luke, pomorski fakulteti, ribarstvo, energetika, podmorska infrastruktura, nautika, mornarica, ekologija, istraživanje, logistika, otoci i tisuće hrvatskih pomoraca koji rade po svim oceanima svijeta. More je jedan od rijetkih prostora u kojima Hrvatska, barem geografski i povijesno, nije mala zemlja. Samo se ponaša kao da jest. Zato bi možda upravo sada trebalo ozbiljno razmisliti o obnovi jedne velike pomorske udruge, suvremene nasljednice ideje kakvu je nekoć predstavljala Jadranska straža.
Moderna Jadranska straža
Naravno, ne treba obnavljati kostime ni političku scenografiju prošlog stoljeća. Povijest se ne vraća rekonstrukcijom ceremonijala. Treba vratiti ideju. A ideja je jednostavna: okupiti ljude kojima je more više od sezonske razglednice.
Jedna moderna Jadranska straža mogla bi povezati pomorce, kapetane, brodograditelje, ribare, znanstvenike, profesore, studente, vlasnike brodarskih kompanija, lučke stručnjake, jedriličare, ronioce, otočane, pripadnike Hrvatske ratne mornarice, poduzetnike i sve druge koji razumiju da se ozbiljna pomorska država ne stvara deklaracijama nego dugoročnom kulturom mora.
Takva organizacija ne bi trebala biti ni politička ekspozitura (što je u jednom nesretnom, kraćem periodu bila Jadranska straža), ni nostalgičarsko društvo, ni još jedna udruga koja jednom godišnje organizira domjenak i objavi fotografije na društvenim mrežama. Morala bi imati ambiciju.
Mogla bi stipendirati učenike i studente pomorskih zanimanja. Organizirati škole mora za djecu iz unutrašnjosti. Popularizirati hrvatsku pomorsku povijest. Pokretati javne rasprave o lukama, brodogradnji i otocima. Podupirati istraživanja Jadrana. Graditi veze s hrvatskim pomorcima u svijetu. Sudjelovati u ekološkim projektima. Promovirati pomorska zanimanja. Organizirati velike godišnje pomorske skupove u Splitu, Rijeci, Zadru, Dubrovniku, Puli i Šibeniku.
I, što je možda najvažnije, mogla bi ponovno proizvesti nešto što smo gotovo izgubili: svijest da je Hrvatska pomorska zemlja. To zvuči banalno samo dok se ne pogleda koliko malo naših javnih politika proizlazi iz te činjenice. U Zagrebu se o moru još uvijek prečesto razmišlja kao o prostoru na koji se ide ljeti. Na obali se pak desetljećima velik dio ekonomskog razvoja svodi na apartman, restoran i parkiralište. Između te dvije mentalne slike nestala je ideja ozbiljne pomorske strategije.
A bez nje Jadran postaje prostor kojim upravljaju tržište, slučajnost i tuđi kapital. Velike države imaju pomorske institute, zaklade, klubove, udruženja, akademije i lobije koji desetljećima oblikuju javnu politiku. Baš zato treba nam Jadranska straža, kao kombinacije džravnaeinstitucije i velike građanske pomorske organizacije. S tisućama članova.
S ograncima duž cijele obale i na otocima. S jakim vezama s hrvatskim iseljeništvom i pomorcima u svijetu. S vlastitim časopisom, istraživačkim programima, stipendijama, konferencijama i pomorskim manifestacijama. I s jednom jednostavnom ambicijom: da se more ponovno vrati u središte hrvatske nacionalne svijesti.
Pomorska politika
Jer Hrvatska može još desetljećima govoriti da je pomorska država. Ali ako njezina djeca ne poznaju pomorsku povijest, ako mladi ne vide budućnost u pomorskim zanimanjima, ako luke postanu samo terminali, brodogradilišta građevinske parcele, a otoci kulise za nekretninske kataloge, ta će tvrdnja s vremenom postati samo geografska činjenica bez političkog i kulturnog sadržaja.
Jadranska straža nekada je nastala iz uvjerenja da se odnos prema moru mora organizirati. Možda je upravo to ideja koju vrijedi ponovno otkriti. Ne zbog nostalgije. Nego zato što će se u 21. stoljeću upravo na moru odlučivati pitanja energije, trgovine, sigurnosti, hrane, tehnologije i geopolitike. A zemlja koja ima Jadran, ali nema ozbiljnu pomorsku politiku, nalikuje čovjeku koji je naslijedio veliko imanje i odlučio živjeti samo od iznajmljivanja dvorišta.
Takve se prilike obično ne gube dramatično, gube se polako. Dok jednog dana ne shvatite da je more još uvijek ispred vas, ali više nije sasvim vaše.
M. Marković/Foto:
