Brutalno ubojstvo osmero djece granatom koju su ispalili pripadnici Armije BiH na dječje igralište u Vitezu 10. lipnja 1993. godine, i ove godine bit će obilježeno diljem Bosne i Hercegovine, ali i šire.
Tog kobnog 10. lipnja petero je djece poginulo je na mjestu, a troje je naknadno umrlo od posljedica, u bolnici. Ostala djeca dobila su trajnu tjelesnu invalidnost. Za taj stravični zločin nikad nitko nije odgovarao!
Živote su izgubili: Boris Antičević (1983.), Dražen Čečura (1978.), Sanja Garić, (1975.), njezin brat Milan Garić (1981.), Velimir Grebenar (1981.), njegova sestra Augustina Grebenar (1984.), Sanja Križanović (1978.) i Dragan Ramljak (1978.)
Još tragičnije je što je tada bio potpisan sporazum o prestanku sukoba između sukobljenih strana.
Dan ranije su general Milivoj Petković (načelnik Glavnog stožera HVO) i general Rasim Delić (načelnik Glavnog štaba Armije BiH) u Kiseljaku sastavili sporazum o prestanku sukoba između sukobljenih strana. Taj je sporazum je proširen i potpisan sljedeći dan kada i stupa na snagu.
“Zapovjednik Teritorijalne Obrane Vitez tzv ARBiH bio je Hakija Čengić koji je u vrijeme pada granate bio u neposrednoj blizini dječjeg igrališta te je nakon pada granate napustio mjesto događaja kao i sam grad Vitez. Ispratili su ga povici njegovih ‘vojnika’ upućeni roditeljima ubijene djece koji su u nevjerici i stanju potpunog šoka skupljali djeliće tijela svoje djece.
Uzvici su bili ‘evo vam Herceg Bosne’.
I sve to se dogodilo u vrijeme potpisanog primirja, u sumrak tople lipanjske noći, na dječjem igralištu između domova ubijene dječice. Pred očima roditelja u Vitezu. (činjenice uzete Iz knjige svjedoka Ivice Mlivončića ‘ZLOČIN S PEČATOM’ str. 166.)
Desetljećima se ovaj zvjerski ratni zločin krio od očiju javnosti, ignorirale godišnjice, skrivala imena, zaključana u škrinji zaborava.
Ivan Šušnjar, vlasnik bh. portala Poskok prije nekoliko godina je počeo iznositi priču o djeci Viteza. Do tada šture i suhoparne informacije dobivaju svoj epilog. Saznajemo kako su djeca izgledala, njihove se fotografije šire društvenim mrežama. Saznajemo i tešku pozadinu cijele priče koja je napisana u samom početku teksta.
Većina stanovnika BiH saznaje za djecu Viteza, za spomenik ‘Osmica’. Budi se suosjećanje kod stanovništva i težnja za istinom. Traži se procesuiranje izvršilaca kao i zapovjedna odgovornost za naređenje ispaljivanja te granate koja je taj dan, u vrijeme primirja ispaljena među djecu za koju stručnjaci kažu da je bila NAVODEĆA !
Točnije, ta je granata ispaljena ciljana na dječje igralište.
“Zamišljam im lica i ruke i kako su se smijali, kako su noću pričali , trčali za hruštevima i plakali u kozicama. Zamišljam ih na prvu pričest, krizmu i svaki me njihov neproslavljen rođendan sve više boli. Svaki imendan, i svaka neproslavljena godišnjica mature. Zamišljam njih na panou među maturantima, i njihove svadbene karavane. Zamišljam njihovu djecu i njihove oči na njihovoj djeci i kako bih sve dao, samo da sam mogao, imao priliku – odgojiti svoju djecu”, rekao je Pero Grebenar, u travnju 2020. godiene
“Slike svoje djece u kući nemam. Ne bismo preživjeli gledajući im lišca svaki dan na zidu. Trebala sam im gledati lica svakoga dana – živa lica! Ne postoji na svijetu nijedna nepravda osim ove. Roditelj ne smije sahraniti svoje dijete. Sve poslije je malko, sve poslije, samo – podsjeća na ono što je život trebao biti”, izjavila je u travnju 2020. majka Ankica Grebenar.
