Zaboravljena slavna prošlost – Prvi brod i prva akcija Hrvatske ratne mornarice

9 rujna, 2019 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U ove dane kada obilježavamo dan Hrvatske ratne mornarice i kada možemo vidjeti njezine brodove ponuđene za razgledanje domicilnom stanovništvu u civilnim lukama, podsjetit ćemo se na dane kada se ta mornarica ustrojavala.



PIŠE: Stjepan Bernadić-Kula, kapetan bojnog broda u miru

Prvi brod koji je digao zastavu HRM-a bio je desantno jurišni čamac (DJČ) 112.

Događaj o kome je riječ otpočeo je odmah nakon osnutka HRM-a, 12. rujna 1991. godine. Zapovjednik HRM-a admiral Sveto Letica obaviješten je da u brodogradilištu Greben u Vela Luci je pri kraju remont jednog od DJČ-a i da je isti spreman za plovidbu, a djelatnici brodogradilišta odlažu s njegovom primopredajom JRM-u.

Admiral se nije premišljao niti časa već je odmah poduzeo mjere da se brod ni po koju cijenu ne vraća u flotu JRM-a već da se isti ukrade i ostavi na skrovito mjesto, na kome ga JRM neće moći naći.

Tu je zadaću valjalo temeljito isplanirati U to vrijeme vladala je na moru pomorska blokada koju je oglasila JRM i važila je opća zabrana plovidbe za sve brodove. Na srednjedalmatinskom području boravila je Taktička grupa (TG) «Kaštela» koja je imala uz VPBR, 2 RTOP-a, 2 RČ-a, 2 TČ-a i nekoliko manjih brodova (PČ, DJČ, barkase) i bila apsolutni gospodar situacije.

Stupanj provedbe blokade bio je temeljit. S otoka su vraćani čamci i brodići koji su prevozili bolesnike na dijalizu u Splitske bolnice, zabranjeno je bilo isplovljavanje ribaricama i svemu onome što je moglo prevoziti ljude i ploviti. Ploviti je mogao samo onaj koji je imao dopuštenje vojnih vlasti, a to je značilo da se nešto prevozi za njihove potrebe.

I stvarno na moru se danju nije moglo vidjeti niti čamca, a Splitski kanal je bio pozornicom demonstracije sile od strane TG «Kaštela» koja je većinu brodova držala na tom području. Noću je bilo isto. Brodovi su imali radare za motrenje prostora i svatko onaj koji bi pokušao prijeći s otoka na obalu bio je vraćan. Ukoliko bi se oglušio o zapovijedi dolazilo bi do otvaranja vatre s brodova JRM-a.

To ponašanje je bilo u skladu s proklamiranom tezom koju je ponavljao admiral JRM-a Mile Kandić da će: „Brodovi JRM-a odgovoriti po pravilu za borbenu upotrebu brodova i oružja…“

DJČ u to vrijeme nije bio neophodan HRM-u jer nije bilo dijela akvatorija gdje bi se taj DJČ mogao angažirati, a da pri tom ne bi bio osmotren od brodova JRM-a, te napadnut i potopljen. Zarobljavanje DJČ-a imao je za cilj da pokaže postojanje HRM-a, da ista misli ozbiljno, i da JRM-ci oduzmu jedan brod koji je njoj tada bio potrebniji.

Ti brodovi tipa DJČ u sastavu JRM-a zaista su bili angažirani tih dana. Po zamisli admirala Mamule ovi brodovi su i napravljeni da osiguraju brzi manevar dijelova KoV-a po obali i otocima. Tako je sredinom srpnja ovim brodovima izvršen desant na Šoltu, iskrcavanjem bataljuna mornaričkog pješaštva i satnije vojne policije, čime je JRM-ca pokazala namjeru da ne dopusti nekažnjeno krađu topova s obalne topničke bitnice Marinča Rat na o. Šolti od strane ZNG-a, četiri dana prije. Desant naravno nije uspio, topovi su davno prije toga odvezeni u nepoznatom pravcu. Desant je, s višednevnom izolacijom otoka, samo poslužio za discipliniranje mještana otoka Šolte i zbunjivanje mnogobrojnih turista koji nisu imali nikakve predstave čemu bi ti događaji trebali poslužiti.

JRM je ove brodove još dva puta uporabila u desantne svrhe. Prvi puta kad je nastojala povratiti skladište goriva Sveti Kajo u Kaštelanskom zaljevu, kojeg su zauzeli pripadnici ZNG-a, za vrijeme operacije izolacije i zauzimanja vojarni sredinom rujna mjeseca 1991. godine. I zadnji put, desant na Privalu o. Korčula, kad su ponovno preuzeli nadzor nad istoimenom vojarnom i tom prilikom pokupili sve podvodne mine iz skladišta podvodnog oružja u vojarni Privala.

Stoga je za ove brodove bilo zadaća preko glave, te je odluka da se jedan od ovih brodova izuzme i otme bila logična. Za ovu zadaću je trebalo riješiti mnoštvo pitanja. Srećom da je osnutak HRM-a bio oglašen u sredstvima javnog priopćavanja i pri tom je rečeno tko je zapovjednik. Tako da su početni subjekti poznati, kao i mjesto gdje bi se dragovoljci, kojih je bilo uvijek više od potreba, javiti.

Admiral Letica je kontaktirao direktora velalučkog škvera i uvjerio se u postojanje jednog od DJČ-a, koji je bio u ispravnom stanju i koji bi uskoro trebali preuzeti djelatnici JRM-a.

Direktor je stajao na raspolaganju HRM-u da brod mirno prepusti dragovoljcima HRM-a koji bi ga odveli u nepoznatom pravcu. Što se posade tiče ne bi trebao previše ljudi uključivati u ovu akciju kako je ne bi kompromitirali. Jer JNA i JRM imali su doušnika na svakom koraku. Posada opet ne bi trebala da bude sastavljena od bivših vojnih osoba, koje poznaju posade brodova JRM-a u provedbi blokade, ali i radi sigurnosti od pogleda djelatnika škvera.

Iako je mogućnost da bi netko od djelatnika škvera bio taj koji bi otkrio planove odvođenja broda iz njihova poduzeća bio gotovo ništavan, ulog su bili ljudski životi i nije se trebalo nepotrebno riskirati. Tako je izbor je pao na dva pomorca sa Brodospasovog seizmičkog broda (za ispitivanje podmorja i ujedno oceanskog remorkera) „Junaka“, oba su bili časnici palube. Bili su to Ivan Matić i Ante Franičević.

Obojica, iako mladi, bili su već iskusni pomorci s dosta godina pomoračkog staža što je jamčilo da će posao obaviti kako treba. Valja napomenuti da niti gospodin Matić niti Franičević nikad nisu vozili brze ratne brodove, da će im ova vožnja biti i prvo ukrcanje na jedan od takvih brodova. Ali dvojica pomoraca nije se pokolebala. Niti ih je trebalo nagovarati. Prišli su provedbi zadaće s rijetkim entuzijazmom primjeren dragovoljcima.

Admiral Letica je uputio dvojicu pomoraca da se dolaskom u Vela Luku jave direktoru „Grebena“ koji će ih uputiti u detalje i omogućiti preuzimanje broda. U trajektnoj luci prije ukrcaja u trajekt za Vela Luku, koji je slučajno radi prijevoza potreba za JNA, imao ekskluzivno pravo isplovljenja, ukrcala su se dvojica naših pomoraca. Prije samog ukrcaja na trajekt ovi su pomorci dobili oružje. To je bio jedan stari kalašnjikov s dva okvira streljiva i puška, pumperica, tzv. „shoot gan“.

Dolaskom naših pomoraca u Vela luku na kapiji poduzeća dočekao je direktor poduzeća osobno. Direktor ih je odveo do broda, DJČ 112, pokazao im ga te ih usput upoznao s dvojicom strojara iz poduzeća. Obojica ovih strojara bili su djelatnici poduzeća Greben i radili su na remontu brodskih motora, između ostalih i od DJČ. Pri razgledavanju broda pomorci su ustanovili da brod na sebi nema naoružanje, navigacijski radar Decca 1216 bio je izvan funkcije, a nisu radila niti navigacijska svjetla Dogovoreno je da će jedan od strojara, isploviti također s brodom na ovu zadaću.

Gospodin Franičević je nazvao admirala i saopćio mu je kako namjeravaju s brodom isploviti u 21,30 i da će se uputiti prema, kako je prije dogovoreno, Omišu. Vrijeme plovidbe noću je izabrano kao logično rješenje. Po danu nije bilo šanse da se prođe, a po noći bi se moglo vozeći obilaznim rutama, izbjegavajući splitski akvatorij gdje je koncentracija brodova jugomornarice bila najveća.

Isplovljenje je proteklo u redu. Brodom je upravljao gospodin Ivan Matić, a Franičević i Živković izašli su na palubu kako bi motrili ima li protivničkih brodova ili nema. Vrijeme je bilo idealno za plovidbu. Vladala je ona klasična rujanska utiha bez daška vjetra. Površina mora je bila kao zrcalo. Noć je bar u početku bila bez mjesečine, ali je vidljivost i u tim okolnostima bila dobra. Svjetionici u tom području nisu bili pogašeni, jer su radili u automatskom modu, pa su našim pomorcima bili od pomoći. Na tamnoj pozadini svjetionici su se jasno uočavali i što se tiče orijentacije nije bilo nikakvih problema. Osim toga i Matić i Franičević su nebrojeno puta prošli ovim akvatorijem i znali su ga napamet.

Brod su okrenuli prema hridi Lukavci neprekidno motreći akvatorij da bi na vrijeme ako je moguće izbjegli bilo kakvo iznenađenje. Oružje koje su dobili, znali su, protiv brodova JRM-a neće im pomoći. Stoga su nastojali da se domognu što prije rta Sućurja na otoku Hvaru i podiđu uz obalu, jer su tamo, ako ništa drugo imali šanse u slučaju nevolje da nasuču brod i pobjegnu na obalu. Stoga im je glavna briga bila da plove nezamijećeno i da idu od rta do rta, da se sklanjaju iza otoka i hridi.

Prošli su otočić Šćedro koji je bio nekako na sredini o. Hvara i išli prema Lovištu (pol. Pelješac). Subočice Lovištu primijećeno je da se desni motor previše grije te su morali smanjivati brzinu. Brod je i bio u remontu radi toga motora koji se i dalje nećkao da povuče punom snagom. Brzina je i dalje bila velika. Brod je imao dva glavna dizelska motora tipa MTU koji su s ukupno 640 kW (870 KS) ovaj relativno lagani brod (33 t) lakoćom pogonili s 30 čv. Sada je brzina pala na 20 čv, ali u slučaju nevolje tko će gledati je li se motor grije ili ne grije.

Prošavši Lovište ugledali su prema ulazu u Pločansku luku bljeskove. Prilazivši bliže začula se i tutnjava topova. Shvatili su da to jugo mornarica granatira luku i grad Ploče. Naime, u to vrijeme u Pločama se odigravala operacija Zelena tabla – Male Bare, kada su snage ZNG-a i MUP-a zauzeli garnizon Ploče i skladište oružja i streljiva Male Bare. Bila je to jedna od najuspjelijih akcija koje je izvela HV tih dana. Koliko je stalo protivniku da obrani to skladište najbolje su svjedočili odbljesci i jeka topničke paljbe koja je dolazila ispred Pločanske luke.

Od rta Sućuraj na Hvaru DJČ je išao oštro prema obali nastojeći čim prije doći u zaklonište obale, a onda će biti daleko lakše voziti sakriven u sjenci obale. Kad su bili na pola puta između Sućurja i obale pojavio se iz Hvarskog kanala neki ratni brod koji je žurio u pomoć svojima ispred Pločanske luke. Prošao je pored DJČ-a po kazivanju posade na oko 3 nm i srećom nije ih primijetio. DJČ se približio obali kod Zaostroga i okrenuo je put Makarske i Omiša. Najgore je prošlo. Sad je trebalo samo se nadati da će desni motor izdržati do kraja. Smanjivanje brzine imalo je povoljan utjecaj na desni motor koji je opet radio u dopuštenim parametrima.
Vozeći u sjeverozapadnom kursu pored gradova Makarske rivijere primijetili su da su se u jednom trenutku sva svjetla na obali pogasila.

Na moru je zavladao mrak. Poneko svjetlo se moglo vidjeti na Hvaru i Braču, ali su i ona nekako svjetlila jedva vidljivim sjajem. Bilo je neobična situacija za sve one koji su tuda plovili. Ploviti Neretvanskim i Bračkim kanalom u mirno doba izgleda kao voziti se automobilom po cesti. Sa svih strana je bilo mnoštvo svjetala, koja su na ponekim mjestima bila toliko intenzivna da su smetala, a sad odjednom mrak i obala bočno niti 50 metara od broda u potpunom mraku.

Posada je mogla samo osjetiti nemir ne poznavajući situaciju na kopnu, za koju su, iz onoga što su vidjeli znali da se nešto ozbiljno dešava. Uskoro su vidjeli obrise pješčane obale kod Omiša. Stigli su u 0200 sata 15.rujna 1991. Unaprijed je dogovoreno da pristanu na pokretni most u Omišu i da će nakon toga brod odvući uz Cetinu i vezati ga u kanjonu Cetine gdje će biti skriven od očiju s kopna i zraka. Manevar pristajanja na most usprkos struji Cetine je uspio.

Gospodin Matić se iskazao kao iskusni pomorac. Sigurnom je rukom priveo brod laganom vožnjom do mosta gdje ih je čekao „odbor za doček“. Dočekao ih je osobno admiral Letica i zapovjednik Omiškog MUP-a.

Na mostu je vladala velika živost. Most se rijetko otvarao za pomorski promet pa je trebalo dosta vremena da se obave sve radnje i most otvori i zatvori. U isto vrijeme počeli su iz Ploča pristizati ranjenici na putu za bolnice u Splitu. Za njih je organiziran prijevoz preko rijeke čamcima. Na drugoj obali su ih dočekivala bolnička vozila iz Splita i nastavljala s vožnjom do splitskih bolnica.

Manevar s mostom i skrivanje broda morao se dovršiti prije svitanja da se skrije cijela ova akcija i mjesto vezivanja broda ostane nepoznanica.
Brod je prošao most i lagano vozeći uz struju išao naprijed. Mornarica je angažirala jednog ronioca koji je pregledao mjesto veza i ukazivao na moguće plićine. Brod je na kraju oko 05:00 sati 15.09. vezan u tzv. vez na neizgrađenu obalu ispred zgrade Dalmacije turista. Na obali su rasle vrbe i druga visoka i razgranata stabla koja su štitila brod od pogleda s kopna i zraka.

Posada broda napokon je mogla odahnuti. Učinili su ono što se od njih tražilo i sve je prošlo po planu. Protivnik ih nije vidio niti je mogao da procijeni gdje se brod nalazi na vezu. Neprijatelj je tih dana imao svojih briga na pretek. U Pločama se odvijala operacija Zelena tabla – Male Bare, oko Šibenika ZNG i MUP su zauzimali vojarne jednu za drugom, u gradu Splitu vojarne su se predavale s kompletnim inventarom… Ogromne količine teškog oružja slijevale su se u ruke HV-a.

Zapovjednici JRM-a i da su htjeli nisu mogli reagirati na svim urgentnim mjestima nadmoćnijom silom kako su to već navikli i jedino znali, a željeli su spriječiti. Jer takve su bile direktive iz Beograda. Usput, povodom tih događanja, general Ninković, komandant Kninskog korpusa izdao je zapovijed o uništenju sveg oružja i sredstava JNA koja su na bilo koji način mogla pasti u ruke HV-a. Onda se javila i HRM. Prvo su se oglasili preko sredstava javnog priopćavanja da se ustrojava HRM kao grana oružanih snaga RH, a već sada je ta mornarica učinila konkretnu akciju i ispred očiju posada JRM-a uspjela odvesti ispravan brod iz brodogradilišta.

Za JRM to nije bio preveliki gubitak. Niti HRM-ca taj brod nije odmah mogla koristiti. Međutim, ova akcija je bila zdravo ulaganje za budućnost. Brodovi DJČ već su od sredine studenog 1991. godine iskazali svoju vrijednost. Oni su bili ona snaga koja je premošćivala sve zapreke na morskoj magistrali i stizali između obale i otoka, ali i mjesta na obali dovozeći potrebni pomoć i sredstva. I moral.

Tek u rukama hrvatskih mornara mogli su se obistiniti poučci iz doktrine da brodovi tipa DJČ služe kako bi iskazali mogućnost manevra na Jadranskom pomorskom bojištu i učinili snage obrane dovoljno jakim na ugroženim mjestima, kao i prijetili protivniku iskrcavanjem taktičkim i diverzantskim desantom.

Relativno malih dimenzija, ali velikog tovarnog prostora (6 t tereta ili 60 vojnika), vrlo velike brzine, s iskusnim posadama ovi brodovi su se uskoro viđali na svim dijelovima gdje je trebalo nešto prevesti, ojačati, prenijeti i biti tamo gdje brodovi trebaju biti.

Kada je upravo ovaj DJČ koji je u međuvremenu u HRM-u preimenovan u desantni brod motorni (DBM) 103 uplovio u dubrovačku grušku luku sredinom veljače 1992. godine donoseći odjednom daleko veći korisni teret nego cijela flotila Odreda naoružanih brodova, znalo se da je za Dubrovnik sunce slobode blizu. Pored prevezenog tereta i ljudi, ovi brodovi su doprinijeli u još jednom segmentu. Na njima su mladi pripadnici HRM-a stjecali dragocjeno ratno iskustvo, ničim nadoknadivo. Ono što su zapovjednici tih brodova i posade prošli u Domovinskom ratu ne može se naučiti niti u jednoj školi.

A sve je počelo s brodom DJČ – 112 i junacima ove priče. HRM odajući priznanje ovom brodu za doprinos u Domovinskom ratu odlučila je sačuvati uspomenu na njega i čuvajući tradiciju hrvatske ratne povijesti ovaj brod predati Vojnopomorskom muzeju na Gripama u Splitu, gdje će praviti društvo brodovima koje su hrvatski mornari u II svjetskom ratu također oduzeli protivniku.

Stjepan Bernadić-Kula, kapetan bojnog broda u miru, jedan od osnivača HRM-a

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •