Božićnu večer proveo sam s prijateljima među kojima je i nekadašnji komandos HV-a iz glasovite ratne Bojne. Danas radi unikatni namještaj od slavonske hrastovine. Pričao je o Božiću u godini pred Bljesak i Oluju. Na 1400 metara i na minus 15, pod punom ratnom opremom.
U razgovoru sam spomenuo djevojačko prezime moje majke.
– Onda ti je ona nesrića od bivšeg ministra sigurno rođak?
– Dok je bio ministar bio je, sad nije…
– Svakakvih smo imali, ali što je taj Radoš bio štetočina, to majka više ne rađa. Viđaš li ga?
– Ne. Bježi od ljudi. Skriva se.
– Ima i zašto. Znaš kad smo mi bili najjači? I ’92 smo vjerovali da samo moćni, ali tek potkraj ’94. i u ’95.-oj postali smo top. Vrh vrhova. I u zraku i na zemlji i pod vodom. Drilali su nas i Argentinac i zemo ti Miljenko i Tuljan…
Toliko obuke, kampiranja, maskiranja, vježbi, letova, skokova… stotina tisuća eura je uloženo u svakog od nas, a onda za ministra dođe ta štetočina i sve to poništi. U mirovinu s 29 godina…
Volio bih ga sresti i u oči pogledat. I pitat čega se bojao, zašto to napravi. Blago govoreći – u Božićnom raspoloženju – bio je ministar, ali nije bio prijatelj Hrvatske vojske. Da ne kažem što mislim.
– Sličnu glupost je napravio i s vojnom tajnom službom koja je u ratu odigrala maestralu ulogu. Jednim potpisom je umirovio 600 agenata, a kad je počeo dilati državne transkripte o prisluškivanju Miloševića i ostalih, Ameri su nam sve po spisku.
Njihova vojna obavještajna agencija (Defence Intelligence Agency – DIA) prestala je surađivati s našom vojnom službom. Presedan je da im je danas partner SOA-a, a ne vojna sigurnosna služba.
– Zato i bježi od ljudi. A ima i zašto.
M. Marković/Foto: morh
