Svjetonazori su u Hrvatskoj u sve otvorenijem sukobu. Skidaju se rukavice i počinje otvorena “šora”. Hrvatski tjednik objavljuje na naslovnici fotografije dobro poznatih jugofila. Naziva ih “Zagovornici velikosrpskog mita o Jasenovcu”. Preko dvadeset poznatih i manje poznatih lica.
Kad bi se slikalo sve “drugove i drugarice” koji zdušno i srčano propagiraju mit o Jasenovcu bila bi to “izložba svih izložaba” koje se ne bi posramio ni drug Staljin ni Tito. Kustos Lavrentij Berija bio bi ponosan. Jedna baraka u Jasenovcu nosila bi njegovo ime. Stoga objaviti slike Darije, Stipe, Pupija, Ante i sličnih “jasenovačkih specijalaca” samo je dio zahvalnosti koju dugujemo drugovima i drugaricama za mit o Jasenovcu.
Davnih godina, kad sam krenuo u pučku školu na Pantovčaku, broj žrtava Jasenovca kretala se negdje oko milijun ubijenih. Kako je bila 1945. godina nikome nije padalo na pamet da o toj brojci polemizira. Mnoge su laži protekom vremena nestale, ili su demantirane, ali broj žrtava ostao je kao diskreciono pravo političarima i povjesničarima da o njemu, sukladno vladajućoj ideologiji, licitiraju bez srama i stida.
Da je u Jasenovcu izgubilo život samo deset zatvorenika, bilo bi žalosno, tužno i za osudu. Međutim, licitiranje i laganje o broju žrtava godinama i desetljećima – kad je riječ o Jasenovcu, Bleiburgu, Golom otoku, Staroj Gradišci – dovodi prije svega do nepovjerenja u historiografiju kao znanost.
Ako sami sebi lažemo iz ideoloških razloga o svojoj vlastitoj povijesti onda nismo vrijedni ni biti narodom. Međutim, nagradno pitanje je zašto je nekima u interesu da se taj jasenovački mit stalno oživljava i politički iskorištava? Mogu li na njemu ponovno iznjedriti paralelni mit o ugroženosti svih Srba u hrvatskoj državi?
Kako izoštriti tupi pogled?
Pred nama je vrijeme obljetnica pada Vukovara, Ovčare, Škabrnje i mnogih drugih mjesta diljem Lijepe naše gdje su ginule cijele obitelji i djeca od zločinačke ruke i ideologije velikosrpstva. I gle čuda! Baš u to vrijeme razmahala se aktivnost srpskih “kulturnih” društava koja diljem zemlje organiziraju razna okupljanja i slavlja uz nezaobilaznog Pupovca. Scenarij kao da ga je napisao Vučić. Ali kako vrč ide na vodu dok se ne razbije, ovaj puta je mnogima prekipjelo. I zaredali su prosvjedi.
Prvo na društvenim mrežama, a potom i na ulicama gradova. U Splitu je u subotu održan masovni skup od više desetaka tisuća ljudi, mahom mladih, protiv obeščašćivanja vukovarskih žrtava proslavama srpskih kulturnjaka u mjesecu sjećanja na Vukovar, Škabrnju i druga stratišta Hrvata u doba Domovinskog rata.
Traže i da se puste iz pritvora njihovi kolege. Jel’ prosvjednici traže previše? Jesu li zato ekstremni nacionalisti? Jesu domoljubi, ali jesu li ekstremni jer žele da se poštuju hrvatske žrtve i istina o Domovinskom ratu?
Neki, napose oni na lijevom političkom spektru, time su zgroženi jer je Hrvatska tobože otišla u desni ekstremizam. Pri tome zaboravljaju da su upravo oni svojom zapaljivom i uvredljivom lijevo komunističkom retorikom isprovocirali masovno javno izražavanje otpora. Središnja vlast o tome za sada zbori još kako tako odmjereno dočim Tomašević, SDP i ljevičari svih boja pljušte pogrdama i prijete…
Kome? Desecima tisuća građana koji se napokon i javno zalažu za promjenu jugo-političke paradigme koja već predugo dominira našim političkim prostorom. Usput rečeno, skup u Splitu je prošao bez izgreda, mirno, što je čak potvrdila i hrvatska policija.
Neki smatraju kako je to protest ne protiv srpskih kulturnjaka nego protiv vlasti. Jel’ to one vlasti koja već godinama posredno i neposredno s preko dva i pol milijuna eura godišnje financira izlaženje četničkih Novosti i gradi četrdeset srpskih kulturnih centara novcem svih nas, poreznih obveznika?
Dvostruki kriteriji
Novcem kojim naše famozno Ministarstvo kulture uporno odbija financirati bilo kakav prohrvatski projekt, ali zdušno sipa novac za jugo-komunističke uratke. Jel’ to one vlasti koja zatvara oči da se otvara izložba u centru Zagreba četnika koji je pisao program SANU, a istodobno uhićuju i kazneno progoni mladiće koji protestiraju na ulici? Jel’ to one vlasti koja “žmiri” i ne kažnjava one koji javno slave bivšu Jugu ističući petokraku i Tita? Jel’ to one vlasti koja smatra da ne treba reagirati na one koji bacaju bombe na radnike HEP-a ili provaljuju i divljaju po vojarni u Udbini dočim strogo kažnjava druge koji na utakmicama i koncertima uzvikuju ZDS?
Dvostruki kriteriji se napokon obijaju o glavu. Ako ima imalo političkog sluha, vlast bi trebala sada djelovati smirujuće na uzavrele strasti i odustati od svojih dvostrukih kriterija. Kad već olinjala oporba, na čelu s Hajdaš Dončićem, Oreškovićkom, Tomaševićem i sličnima, zajedno s ljevičarskim medijima, stalno “kuri” vatru i proganja ustaše koje im se pričinjaju u svakome tko ne misli kao oni, onda bi se bar vlast trebala jasno odrediti i podržati narod koji očito ima sve manje strpljenja.
Split je pokazao da je hrvatska samosvijest ponovno probuđena, isprovocirana ljevičarskim i jugo-komunističkim terorom kojem smo već predugo izloženi. Sad je potez na vlasti da pokaže je li uz svoj narod ili će se i dalje klanjati onima koji samostalnu Hrvatsku ne mogu smisliti.
U progresivnom Splitu najavljen je navodno bio marš dalmatinske orjune protiv “fašizacije i desničarenja u jugo Dalmaciji. Odaziv je bio ogroman. Nitko nije došao. Od marša je ostalo samo “marš odavde…”
Češki poučak
I dok Češka s pet godina zatvora kažnjava veličanje komunizma, kod nas naše komunjare “cvatu” iz godine u godinu. Lov na HOS-ov pozdrav ZDS traje i dalje. Tu nema lovostaja.
Bio sam za vrijeme Domovinskog rata službeni odvjetnik HOS-a. Štoviše, na Županijskom sudu u Zagrebu dignuta je optužnica protiv HSP-a, Parage, Đapića i Mile Dedakovića zbog tobožnjeg rušenja ustavnog uređenja RH. Svi su bili pravomoćno oslobođeni. Usprkos toj opće poznatoj činjenici i dan danas bivše komunjare skaču kao opareni na ZDS iz Domovinskog rata kao da se radilo o neprijateljskoj vojsci. I tako iz godine u godinu…
Mi još i danas s punim pravom žalujemo za ljudima kao što su Nicolier, Štic, Batarelo i Gašpar, ali vlast dopušta da u isto vrijeme slavimo jugo-komunizam i sikćemo na tobožnji hrvatski nacionalizam.
Srećom imamo “našeg” gradonačelnika Tomislava Tomaševića koji u Zagrebu pazi da neka ulica ne dobije ime po nekom sumnjivom “desničaru”. Najglasniji je u osudi desnog nacionalizma ili kako on kaže “ekstremizma”.
Da bi opravdao svoju funkciju i vlast Možemo! u glavnom gradu stalno preko svojih ljevičarskih medija najavljuje neke mega infrastrukturne projekte dok se grad još uvijek guši u prometnom kaosu i u nezbrinutom smeću.
Zvonimir Hodak/Foto: Hina
