Damir Martin je s tri godine u majčinu krilu bježao iz Vukovara, danas je osvojio treću olimpijsku medalju

30 srpnja, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

“Ova medalja nije bronca, ovo je za mene platina”, rekao je hrvatski veslač Damir Martin, koji je osvojio je brončanu medalju u samcu na Olimpijskim igrama u Tokiju.



Hrvatski veslač Damir Martin osvojio je brončanu medalju u samcu na Olimpijskim igrama u Tokiju. Zlato je osvojio Grk Stefanos Ntouskos, a srebro Norvežanin Kjetil Borch.

To je treće olimpijsko odličje za 33-godišnjeg Martina, nakon srebra u četvercu na pariće iz Londona 2012. te srebra u samcu iz Rio de Janeira 2016. Usto ima i dva naslova svjetskog prvaka iz četverca na pariće (2010, 2013) te dva europska zlata u samcu (2015, 2016).

Tijekom utrke Martin je dugo bio izvan zone medalja, ali je furioznom završnicom stigao do odličja. Nakon utrke nije mogao doći do daha. Flash-izjavu za HRT dao je bez zraka. Hroptao je, pomalo i jecao… Bilo je jako emotivno…

– Isuse, što sam izvukao! Ne mogu do zraka, svašta, ne znam otkud početi – jedva je pričao pa nakon desetak sekundi stanke nekako nastavio:

– Ujutro sam se probudio, na Whatsappu sam imao preko 90 poruka podrške. Instagram i Facebook sam ugasio, prije tri dana imao sam preko 200 nepročitanih poruka tako da ne znam što bih sada rekao… Hvala svima na podršci, ovo je za sve vas, a najviše za moju obitelj i za mojeg trenera Srećka Šuka koji nikad nije odustajao. Naravno i za Peru Kuterovca koji je svaki put i dalje me gazio kao da sam prvi put na treningu i gurao me… – kazao je Damir.

– Hvala svima, ne mogu do zraka… Hvala svima što ste me pratili u ovih pet godina i kad nisam bio ni blizu vrha, podupirali ste me i bili stalno uz mene, nemam riječi. Bit ću za jedno sat vremena normalniji – kazao je pa onda i otišao na proglašenje…

Kad se nakon sat vremena malo primirio, ponovno se pojavio pred kamerama HTV-a.

– Ne ide bez drame. Prošlo je sat vremena, ludnica…Još uvijek ne znam gdje početi, najbolje od onih koji su uvijek uz mene. Prva je moja supruga. Tjerala me na treninge, sto puta sam htio odustati poslje operacije kuka i svega skupa. Uvijek me dizala i budila inat u meni. Ova medalja je 99.9 je njena, mojih je 0.1 posto… Njoj ide i ovo cvijeće koje sam dobio, a maskotica čeka moju nerođenu kćerkicu… Za mjesec dana dobit ću i novu titulu – ponosno će budući tata Damir.

Pa se vratio na utrku…

– Krenulo je – koma! Treći zaveslaj, desno veslo mi je potonuo. Ali dobro, krenuo sam ispočetka, vodio svoju utkru, znao sam da mogu izdržati tempo i kontakt sa svima, dobro sam se osjećao i na zadnjih 750 metara sam rekao da moram krenuti. Vidio sam da sam dužinu iza vodeće trojice i znao sam… Ako ja krenem, moraju krenuti sva trojica, jedan će puknuti. Ali, nitko nije puknuo, osjetio sam krv Danca i stisnuo sam. Vratio sam misli na sebe, zahvat i brzinu, užasno brzo je bilo tih zadnjih oko 250 metara. Znao sam da me u tome nema nitko, stisnuo sam se cijeli i uspio to ispucati na kraju – rekao je Martin.

Sa samo tri godine, u majčinu naručju, morao je bježati iz rodnoga grada.

– Ja se toga ne sjećam, no po pričama sam si slagao slike. Bili smo kraće vrijeme u Austriji, dok je otac tražio posao u Njemačkoj, a onda smo se preselili u njemački Garmisch, gdje se tata u hotelu zaposlio kao kućni majstor, a mama kao konobarica.

Živjeli smo jedno vrijeme u stanu za osoblje, a onda smo otišli u podstanare. Brat je išao u osnovnu školu, a ja u vrtić koji nisam volio jer nikoga nisam razumio, a u Zagreb smo došli kada sam imao sedam godina.

Od 1995. živim na Knežiji i to je moj kvart. U Vukovaru živi još samo baka.

Ne voli “kopati” po sjećanjima roditelja:

– Prije me zanimalo što se događalo, no sada sam oprezan. Kad je dan pada Vukovara i gledamo to na televiziji, kad se osjeti neugodna tišina, prebacimo na drugi kanal


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •