Danas više oči nogometne javnosti bit će uperene prema San Siru, stadionu napravljenome isključivo za nogomet, tako da nema atletske staze, gdje gradski rivali Inter i Milan u 18:00 igraju ponajveći nogometni derbi uopće poznat kao Derby della Madonnina.
Dvoboj Milana i Intera zove se Derbi Male Djevice Marije, a ime je dobio po kipu Gospe koji se nalazi na Il Duomu, centralnom milanskom trgu.
Korona je poharala Inter i dala Milanu šansu da prekine dominaciju. U 225 službenih utakmica Inter je slavio 82 puta, Milan 76, a 67 je zavrešeno remijem. Najviše nastupa u Derby della Madonnina ima Paolo Maldini, njih 56. Najveća golijada bila je 1949. godine kada je Inter slavio sa 6:5.
Inter je pobijedio u četiri posljednja derbija, a pandemija koronavirusa je dala veliku šansu Milanu da prekine njihovu dominaciju. Interu će nedostajati čak šest igrača koji se nalaze u samoizolaciji: Alessandro Bastoni, Roberto Gagliardini, Radja Nainggolan, Ashley Young, Milan Skriniar i Ionut Andrei Radu. Prema posljednjim najavama, Interova južnoamerička ekspedicija koja je imala reprezentativne utakmice u Južnoj Americi (Vidal, Martinez i Sanchez) ipak bi trebala biti spremna za utakmicu te barem malo olakšati posao treneru Antoniju Conteu.
Derby della Madonnina nije samo utakmica, on je tradicija i glavna milanska sportska atrakcija, također, riječ je o rivalstvu koje je obilježilo klubove i njihovu povijest.
Klub pod nazivom Milan Cricket and Football Club nastao je 1899. godine pod utjecajem engleskih pomoraca koji su u lukama igrali novi i neobičan sport koji su Talijani zavoljeli. Kao što ime kaže, imao je nogometnu i kriket sekciju i imao je bitnu ulogu u predstavljanju grada na sjeveru zemlje koji se brzo industrijalizirao i razvijao. Englez Herbert Klipin iz Nottinhgama, kojeg su klupski povjerenici vodili kao osnivača, bio je ključni čovjek za dolazak nogometa u glavni grad Lombardije, Milanov prvi trener i ključni igrač u najranijim uspjesima.
Klipin odlučio je da će klub imati crveno-crne dresove i to je ovako objasnio: “Bit ćemo momčad đavola. Crvena je boja vatre, a crna je boja straha koji ćemo izazivati u našim suparnicima.” 
Engleski utjecaj vidi se i u imenu kluba. Za razliku od grada koji nosi ime Milano, klub je nastao i ostao pod imenom Milan. Jedina iznimka bit će period u kojem su na vlasti bili fašisti koji su u svrhu sveopće talijanizacije klub nazvali originalnim gradskim imenom.
Drugi ključ Englez za Milanovu povijest je Alfred Edwards , uspješni biznismen iz biografije Shropshirea je prvi klupski predsjednik i Kilpinova desna ruka, ali nije bio jedini, ruku je dobio i od nekolicine tadašnjih igrača poput Samuele Richarda Daviesa i Davide Allisone , koji je bio prvi klub kapetan.
Ne, nedugo nakon osnutka, rastuće tenzije unutar kluba, koje su bile odraz tadašnje političke situacije u Italiji, podijeljeni su u klub na dva dijela.
Uzlet talijanskog nacionalizma utjecao je na organizaciju nogometnog sustava u zemlji pa je 1908. godine Talijanski nogometni savez osnovao dva natjecanja, Savezno prvenstvo, koje je dozvoljavalo strance i Talijansko prvenstvo, koje nije.
Koliko god je situacija rastužila Kilpina, podjela oko uloga stranih igrača postojala je unutar njegovog vlastitog kluba pa je godinu dana kasnije uslijedio raskol, a nezadovoljstvo dijela članova kluba odvelo je do osnutka druge momčadi, čije je ime, ironično, bolje odražavalo karakter kluba – FC Internazionale .
Inter je osnovan, dakle, na ideji internacionalizma i kao takav, imao je u svom kadru nekoliko švicarskih nogometaša. Stoga ne čudi kako je Inter imao više uspjeha u sljedećih desetljećima radi manje restrikcije oko toga tko se smije ili ne smije igrati u klubu, dok je Milan svoj prvi sljedeći Scudetto osvojio tek 1951. godine.
Ti rani uspjesi i odstupanje od nacionalističke ideologije formirali su Interovu navijačku strukturu, crnoplavi klub podržavali su lokalne umjetnike poput Giorgija Muggianija , intelektualna elita i bogataši pa su Inter počeli nazivati elitnim klubom. Kao posljedica toga najranije milanske derbije obilježavala je političku različitost, no ona je vremenom pala u drugi plan.
(Photo by Emilio Andreoli/Getty Images)
Razlog je što je kroz godinu Milan odustao od nacionalističkih ideja i dovolio strancima nastup za klub, kao moderni moderni politički stavovi počeli su se pristizati i prvi uspjeh. Naprotiv, prvi Scuddeto nakon raskola klubova donio im je slavni švedski napadački trojac – Gunnar Nordahl , njegov imenjak Gren i Nils Lideholm . Bili su toliko učinkoviti da su dobili nadimak puno originalniji od Barcinog MSN-a ili Realovog BBC-a – naime, njih su zvali Gre-No-Li.
Taj trenutak označio je početak prestanka klasnih razmirica između gradskih rivala, kao vremenom su one potpuno iščezle, a ako je Inter nekoć bio smatran klubom talijanskih elita, sve je nestalo dolaskom kožnih sjedalica i ostalog glamura koje je u desetljećima pod vladavinom Silvije Berluskonije okruživalo Milan.
Danas je Milanski derbi lišen političkih i vjerskih razlika koje prožimaju ostale svjetske derbije te se pretvorio uglavnom u okršaj sportskih rivala u borbi za trofeje i prestiž. Kako je povijest curila, Inter i Milan uglavnom su doveli najbolje igrače i trenere te osvajali naslove, 60-ih godina prošlog stoljeća postali su ono što su i danas – giganti europskog nogometa.
U nogometnim terminima to je desetljeće pripalo gradu Milanu, klubovi iz grada mode nisu jedino dominirali domaćom ligom, nego kontinentom osvojivši u tom razdoblju na deset titula i upisavši svoja imena na vrhu nogometne povijesti na Apeninima.
Sandro Mazzola i Giani Rvera
Milan je, zahvaljujući čvrstoj ruci Nerea Rocca osvojio dva Scudetta, talijanski kup, dva Kupa prvaka (današnje Lige prvaka) i Interkontinentalni kup, dok je Inter, s klubovima predvođen legendarnim tvorcem Catanaccija i čovjekom koji je oličenje klupskih ideja Heleniom Herrerom, osvojio je tri Scudetta, dva Kupa prvaka i dva Interkontinentalna kupa.
U tom razdoblju derbi se pretvorio u utakmicu ogromnog natjecateljskog naboja, ne samo zbog dvojice taktičkih genijalaca na klupovima, nego i zbog ogromne koncentracije kvalitete na travnjaku, ali malo je moglo razdvojiti velike sportske rivale u to vrijeme. Dokaz je i međusobni omjer u tih 20 utakmica – po šest puta dobili su i jedni i drugi te su još osam puta igrališta bez pobjednika.
Sportski rivalitet dodatno je podgrijavao i rivalitet njihovih plejmejkera – Milan je imao Gianniju Riveru , Inter Sandru Mazzolu , kako je to bilo vrijeme Catenaccija, kad je pojava imanja više od jednog ofenzivnog veznog bio nezamisliva, talijanski izbornik Ferrucio Valcereggi imao je „Derby della Madonnina “i pri slaganju nacionalnih momčadi. Na kraju je odlučeno da uopće ne odluči te je izmislio „štafetu“ i davao je jednom prvo poluvrijeme, a drugo drugo …
Izostanak bilo kakve ideološke razlike u kombinaciji s uspjehom obaju klubova odveo je do toga da je navijački rivalitet postao u principu trivijalan. Objasnio je jako dobro John Foot u svojoj knjizi „Calcio: Povijest talijanskog nogometa“, u kojoj je istaknuo „Podrška određenom milanskom klubu, uglavnom je povezan s vašom obitelji ili razdobljem u kojem ste se rodili.“
Nije nimalo čudno da od dva brata svaki navija za drugi milanski klub, a u povijesti smo imali primjere poput braće Baresi od kojih je jedan bio kapetan Milana, a drugi Intera.
Milan je u 80-ima dvaput izbačen iz lige, jednom zbog sudjelovanja u skandalu Totonero i namještanja utakmice, a drugi put jednostavno nisu bili dovoljno dobri za ostanak u eliti talijanskog nogometa. Ne, kad je Berlusconi kupio klub u veljači 1986. godine, sve se promijenilo.
Uložio je ogromna sredstva u klubu i međunarodnim zvijezdama poput Franka Rijkaarda Ruuda Gullita i Marce van Bastena, Rossoneri su preuzeli vladavinu talijanskim nogometima. Vladali su od kasnih 80-ih do srednjih 90-ih, a kriza rezultata gradskog rivala Intera, samo je uvećala njihov uspjeh u očima sugrađana.
Inter je pak kroz devedesete bio očajan, a njegovi navijači lili su more suza svake sezone.
Klupski predsjednik Massimo Moratti utukao je milijune u momčad, ali nije mogao uzeti naslov u Seriji A. Promijenio je odnos u nogometnom svijetu dovevši Ronalda, no u tom slučaju najbolje se dalo prepoznati Morattijev luksuz jer je doveo naizled pokvarenu robu. Brazilac je dobro krenuo u sezonu u novoj sredini, ali na kobnom susretu protiv Bologne otišlo je koljeno koje je mučilo praktično do 2002. godine i odlaska u Real Madridu.
Moratti je pokušao dovođenjem Marcele Lippija , kupio je i Christiana Vierija , ali prvi je izdvojio jednu sezonu na kormilu, a drugi je dao svoje najbolje godine crno-plavima ne dočekavši naslov prvaka. Seriji neuspjeha mogu pridodati činjenice da su iz kluba olako pustili Andreu Pirla i Clarencea Seedorfa , koji su svoje najbolje odigrali tek po odlasku iz Intera.
Čekanje je trajalo 17 godina i konačno je završilo 2006. i trajalo je sve do 2010. godine, suprotno navigacijama iz prethodnih dvadeset desetljeća. Milan je u to doba na lokalnoj razini bio nešto slabiji, ali u Europi je gurao puno bolje te bi tako podsjetio javnost na tradicionalno skakanje odnosa snage s jedne strane na drugu.
Unatoč tome što su se navijači crno-plavih veselili uzastopnim naslovima 2007. godine, veselili su se i navijači njhovog gradskog rivala i to je jedna od rijetkih godina u klupskim povijestima obaju klubova kad je i crvena i plava strana grada pjevala od sreća. Dok su interovci slavili drugi Scudetto zaredom, milanisti su slavili naslov u Ligi prvaka, drugi od 2005., a na proslavi tog naslova njihovi navijači hodali su gradom sa zastavama „zabijte si Scudetto u dupe.“
Ne, posljednjih pet godina gazda u Italiji je bio najveći sa sjeverom – dominacija Juventusa bacila je u očaju obje navijačke skupine u Milanu i to stanje traje danas.
Milanovi navijači imaju puno više razloga za tugu, jer je 2015. godine njihov klub ostao je bez europskih natjecanja i propao u prosječnosti danas, nakon godine tavorenja u sredini tablice, Inter i Milan u derbijima više ne bore za trofeje, nego za prestiž. A okrutnom igrom sudbine 2016. godine finale Lige prvaka odigrano je na San Siru, neutralni navijači ironično su prozvali kultni stadion „nekadašnjim epicentrom vrhunskog nogometa.“
Ipak, postojeća situacija nije ugasila rivalstvo, samo je modificirana.
Povijesno Milanovi i Interovi navijači uvijek su se slagali dobro dijeleći grad među sobom i rijetko dozvoljavajući da njihove međusobne razmirice napuste okvire stadiona, a njihova kohabitacija je završena neformalno primirje objavljeno 1983.
Milansku navijačku solidarnost najbolje je slučaj iz 2013. godine kad je policija objavila da neće dozvoliti milanistima unošenje transparenata na Curvu Sud pa interisti nisu donijeli svoje na Curvu Nord. Unatoč tome što je odnos među navijačima gradskih rivala neobično dobar, intenzitet utakmice dokaz je rivalstvo među momčadima kakvo se ne vidi često.
Danas će se derbi igrati bez navijača i zvučno-vizualne kulise na tribinama koja je katkada bila zanimljivija od onoga što se događalo na terenu. Ali ovaj derbi će sigurno ući u povijest kao “korona Derby della Madonina”.
Hrvati u Debiju della Madonnina
Prvi Hrvat koji je za kruh počeo zarađivati za život u svjetskoj prijestolnici mode bio je ujedno i najpoznatiji od njih, Zvonimir Boban, koji je u AC Milan prešao 1991. iz Dinama te je u redovima Rossonera proveo 10 godina i u 250 nastupa zabio 30 golova uz pet asistencija.
Sljedeći Hrvat u Milanu također je bio Rossoner, Dario Smoje, koji je u Milan prešao na ljeto 1997. te je za prvu momčad Rossonera upisao devet nastupa. No, u Italiji je najviše vremena proveo na posudbi u Monzi, a kasnije je postao legenda belgijskog Genta.
Godinu dana kasnije u Milan se iz Dinama preselio Dario Šimić, koji je postao prvi Hrvat u povijesti Intera. Šimić je u Interu proveo četiri godine nakon čega je prešao u – Milan. U redovima Crveno-crnih je pak proveo šest sezona i upisao 39 nastupa više nego za Inter (129 naspram 90), ali je zabio samo 1 pogodak, dok je u redovima Nerrazzura zabio četiri.
U isto vrijeme kada i Šimić, u Inter je stigao tada 18-godišnji Ivan Režić iz Varteksa. Ovaj veznjak za Inter nije upisao niti jedan nastup. Sljedeći je Dražen Brnčić. Ovaj bivši junior Dinama je preko Segeste, Charleroija, Cremonensea i Monze 2000. stigao u Milan. Za Rossonere je upisao pet nastupa te je preko Vicenze godinu dana kasnije stigao u Inter. U crno-plavom dresu nije upisao niti jedan nastup, a kasnije je još igrao za klubove iz Italije, Nizozemske i Belgije u kojoj je 2011. završio karijeru.
Sljedeći stanovnik Milana iz Hrvatske bio je Marko Livaja, koji je 2010. za 185 tisuća eura kao talentirani igrač Hajduka prešao na San Siro. Livaja je u tri godine upisao svega 13 nastupa za Inter i zabio četiri gola, a više je vremena proveo na posudbama u Luganu i Ceseni da bi 2013. prešao u Atalantu. Kasnije je još igrao za Rubin iz Kazana, Empoli, Las Palmas, a trenutno je prvi napadač prvaka grčke AEK-a.
Mateo Kovačić prešao je iz Dinama u Inter početkom 2013. za – službeno – 11 milijuna eura. Standardni hrvatski reprezentativac je za Crno-plave upisao čak 97 nastupa uz osam pogodaka i 11 asistencija da bi 2015. prešao u Real Madrid za 31 milijun eura. Za Los Blancose je pak upisao 109 nastupa, zabio tri gola uz osam asistencija i osvojio tri Lige prvaka.
Dvije godine kasnije u Inter je, također iz Dinama, prešao Marcelo Brozović. Inter je EpicBroza platio 5 milijuna eura, a Brozović im se „odužio“ s 18 pogodaka i 19 asistencija u 112 nastupa.
Na ljeto iste godine u Inter je stigao i Perišić, za 19 milijuna eura iz Wolfsburga. Perišić je u Interu zabio 31 pogodak uz 29 asistencija u 118 nastupa i jedan je od najboljih igrača Nerrazzura posljednjih godina.
Perišić je posljednji Hrvat koji je stigao u Inter, a kroz to vrijeme čak petorica s završila u Milanu. Prvo je Mario Pašalić stigao na posudbu iz Chelseaja i u 27 utakmica zabio pet golova uz asistenciju. Nikola Kalinić je igračem Milana postao na ljeto 2017. te je u 41 nastup zabio šest golova uz isto toliko asistencija.
Nova dva Hrvata u glavom gradu svjetske mode postali su Halilović i Strinić koji su kao slobodni igrači stigli iz HSV-a, odnosno Sampdorije. Halilović je zabilježio jedan nastup, trenutno je Heerenveen na posudbi. Strinić nije ni oblačio dres Milana u ligaškim utakmicama, a u Ligi prvaka odigrao je tri utakmice. Trenutno je bez kluba, a procijenjena vrijednost na Transermarktu je dva milijuna eura.
U rujnu ove godine Ante Rebić potpisao je petogodišnji ugovor s Milanom. Rebić je prošle sezone igrao za “Rossonere” kao posuđeni igrač Eintrachta, no Talijani su nakon njegovih odličnih nastupa odlučili otkupili ugovor. Tijekom sezone 19/20. postigao je 12 golova u 30 nastupa, završivši kao najbolji strijelac momčadi.
Rebić je u karijeri odigrao točno 100 utakmica za Frankfurt, a na Apeninskom poluotoku bio je član Fiorentine i Verone.
R.I. /Foto: epa
