Slaven Bilić Englezima opisao odrastanje u Jugi: “Nismo smjeli pričati kao Srbi”

15 lipnja, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Novinar britanskog Guardiana Louis Myles razgovarao je sa Slavenom Bilićem i Igorom Štimcem,  hrvatskim nogometnim reprezentativcima iz 1990-ih godina i kasnijim izbornicima Vatrenih



Legendarni hrvatski nogometaši porazgovarali su s novinarom britanskog Guardiana Louisom Mylesom povodom filma o prvoj hrvatskoj reprezentaciji, s početka 90-ih godina prošlog stoljeća.  Bilić je progovorio o svom djetinjstvu u Jugoslaviji, koje je proveo u Splitu, gdje je odrastao i Štimac.

“Imao sam divno djetinjstvo. Lako je sada reći sve negativno o Jugoslaviji, ali imali smo odlično obrazovanje, igrali smo nogomet na ulicama i bilo je nevjerojatno sigurno. Split je prelijep grad, sportski grad i ništa drugo nismo znali. Mi nismo bili kao Čehoslovačka, Mađarska, Rumunjska, Poljska. Bili smo između. Gledali smo finale FA kupa iz Engleske na TV-u i moj otac je kupovao ploče AC/DC-ja i Iron Maidena koje se nisu mogle kupiti u Mađarskoj ili Čehoslovačkoj.

Naravno da nismo smjeli otvoreno razgovarati kao Srbi i bilo je protuzakonito biti nacionalist. Sjećam se da smo pjevali hrvatske pjesme kao da su zabranjeno voće jer u tim godinama voliš biti buntovnik”, rekao je Bilić.

Igor Štimac  54-godišnji Hrvat, inače pun smijeha i ljubavi, počinje plakati dok ga u svijetu ponovno zamračenom razornim ratom obuzimaju sjećanja. Suze bivšeg nogometaša padaju zbog Ukrajine i njezina naroda. Oni pate na način koji Štimca podsjeća na sve što je njegova zemlja proživjela tijekom užasnog sukoba na Balkanu koji je doveo do njene neovisnosti od Jugoslavije prije gotovo 30 godina.

Bilo je to vrijeme kada je nogomet dobio rijetko značenje u stvarnom životu jer su prkosni, daroviti i žestoko inteligentni hrvatski nogometaši podigli svoju mladu naciju iz krvoprolića i pokolja zablistavši na Euru 1996., a zatim imali vodstvo protiv Francuske u polufinalu Svjetskog prvenstva 1998. u Parizu, piše The Guardian.

Prva međunarodna utakmica Hrvatske u modernoj eri odigrana je manje od osam godina ranije, u listopadu 1990. Štimac je za Hrvatsku nastupio 53 puta prije nego što je postao izbornik, dok je njegov kolega iz sredine obrambenog reda Slaven Bilić imao 44 nastupa i vodio reprezentaciju od 2006. do 2012. godine. Obojica smatraju da je Hrvatska mogla postati europski i svjetski prvak unatoč tome što je njihova zemlja tek stekla slobodu.

Vodila ih je dublja svrha od obične ambicije. “Nismo igrali samo za sebe, pa čak ni za Hrvatsku. Igrali smo za ljude koji su poginuli”, kaže 53-godišnji Bilić.

Štimac i Bilić, uz svoje prijatelje i suigrače Zvonimira Bobana, Davora Šukera i Roberta Prosinečkog, sudjelovali su u dokumentarcu Louisa Mylesa o ovom razdoblju hrvatskog nogometa.

“Bio sam jako emotivan. Nisam se osjećao dobro vraćajući se u to vrijeme jer, kad god me netko vrati u te dane, to je opet patnja”, kaže Štimac o svom angažmanu na filmu.

Bilo je lijepo odrastati u Jugoslaviji

Bilić i Štimac odrasli su u Splitu, u komunističkoj Jugoslaviji, uz druge Hrvate, ali i ljude koji će postati državljani Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Kosova. “Imao sam lijepo djetinjstvo. Lako je sada govoriti sve negativno o Jugoslaviji. Ali imali smo odlično obrazovanje, igrali nogomet na ulicama i bilo je nevjerojatno sigurno. Split je prekrasan grad, sportski grad i ničeg drugog nismo bili svjesni”, naglašava Bilić.

 

Isto je osjećao i Štimac, koji je godinu dana stariji od Bilića: “Nismo se imali o čemu brinuti jer su nas roditelji zaštitili od razgovora o politici.”

Smrt predsjednika Tita 4. svibnja 1980. godine šokirala je cijelu Jugoslaviju, koja je obnovljena nakon Drugog svjetskog rata. Tito je vladao različitim skupinama ljudi u komunističkoj Jugoslaviji od njezina početka, prvo kao premijer, a zatim kao predsjednik.

Bilić je tog dana bio dodavač lopti na utakmici splitskog Hajduka i sjeća se kako je utakmica prekinuta nakon što je stigla vijest o Titovoj smrti: “Imao sam samo 11 i pol godina, ali mogao sam reći da su ljudi nasmrt preplašeni. Ne kažem da je Tito bio popularan, ali je bio izuzetno moćan, pa su se ljudi bojali za svoje obitelji i budućnost.”

Titova smrt ostavila je vakuum koji su iskoristile nacionalističke snage. Jugoslavija je također bila liberalnija zemlja u usporedbi sa susjednim komunističkim zemljama koje su bile u sjeni Sovjetskog Saveza. Kako objašnjava Bilić:

“Mi nismo bili kao Čehoslovačka, Mađarska, Rumunjska, Poljska. Bili smo između. Gledali smo finale FA kupa iz Engleske na televiziji i moj otac je kupovao ploče AC/DC-ja i Iron Maidena koje se nisu mogle kupiti u Mađarskoj ili Čehoslovačkoj. Naravno da nismo smjeli otvoreno razgovarati kao Srbi i bilo je protuzakonito biti nacionalist. Sjećam se da smo pjevali hrvatske pjesme kao da su zabranjeno voće jer u tim godinama voliš biti buntovnik.”

Bilić je zablistao kao mladi branič, ali kaže: “Nikad nisam igrao za reprezentaciju Jugoslavije do 16, do 17 ili do 18 godina. Nisam bio Franz Beckenbauer ili Bobby Moore, ali sam bio dobar. Imali smo izbornika iz Srbije i on me povukao u stranu i rekao: ‘Tvoja obitelj je etiketirana.'”

Bilić želi naglasiti da nije bio mučenik. Ostali hrvatski igrači, posebno oni očito nadareni poput Bobana, pozvani su u reprezentaciju. Priznajući da je tek u kasnijim godinama saznao za suradnju svog oca s nacionalističkim skupinama, Bilić ističe da nema ništa ekstremno u stavovima njegova oca te se umjesto toga koncentrira na kvalitetu jugoslavenskog nogometa. Igrači nisu smjeli odlaziti u inozemstvo do svoje 28. godine, tako da standard lige nije bio daleko iza najboljih u Europi.

Pobjegli izborniku zbog čileanskih manekenki

Postojala je dinamika i talent u njihovom nogometu, pa je Jugoslavija često hvaljena kao “europski Brazil”. Izvanredan broj talentiranih igrača također je uzdigao njihovu generaciju. Bilić i Štimac poetski govore o ljepoti igre Prosinečkog, o Bobanovoj energiji i vodstvu i Šukerovoj ubojitoj završnici. Spojilo ih je i neraskidivo prijateljstvo.

Štimac je bio u reprezentaciji Jugoslavije do 20 godina koja je u listopadu 1987. godine osvojila Svjetsko prvenstvo mladih u Čileu. Prosinečki i Boban bili su zvijezde reprezentacije u kojoj je u početnoj postavi bilo šest Hrvata. Jugoslavija je počela svladavši domaćina 4:2 pred 67.000 gledatelja, pobijedila u svim utakmicama u skupini i svladala Brazil u četvrtfinalu. Ključni trenutak dogodio se kad su Štimac i Boban imali priliku izaći s dvije čileanske manekenke.

“Bili smo dečki koji su uživali u životu. Očekivali smo dopuštenje trenera da izađemo na piće s ovim prekrasnim djevojkama, ali kada je odgovor bio negativan, bilo je to teško prihvatiti. Rekao sam Bobanu: ‘Ja idem. On je rekao: ‘Idem i ja s tobom'”, kaže Štimac sa smiješkom.

“Kada je izbornik saznao, rekao nam je da idemo kući. Istočna Njemačka, s Matthiasom Sammerom kao kapetanom, čekala nas je polufinalu. Nikome ne bi koristilo da nas je poslao kući. Momčad je stala uz nas. Rekli su izborniku: ‘Ako oni idu kući, idemo i mi.’ Morao je popustiti”, objasnio je Štimac.

Jugoslavija je na kraju u finalu pobijedila Zapadnu Njemačku, a Štimac je siguran da je ta epizoda ojačala momčadi duh koji je uzdigao Hrvatsku na Euru 1996. i na Svjetskom prvenstvu 1998. godine: “Imali smo prijateljstvo, odanost i poštovanje. Divili smo se jedan drugome i nikada nismo bili ljubomorni, čak i s tako velikim egom i herojima u momčadi.”

Boban je postao simbol otpora

Rat se, međutim, nazirao. Nakon rušenja Berlinskog zida u studenom 1989., nacionalizam u istočnoj Europi se intenzivirao. Prvi demokratski izbori u Hrvatskoj održani su u svibnju 1990. i neovisnost se činila primamljivom stvarnošću. No tenzije su se produbile i Srbija je reagirala snažnom agresijom. Nekoliko dana kasnije, 13. svibnja, Dinamo Zagreb je igrao s Crvenom zvezdom iz Beograda.

Dinamo je bio najvatrenija nacionalistička momčad u Hrvatskoj, dok je Crvena zvezda bila snaga srpskog nogometa. Utakmica je morala biti prekinuta nakon 10 minuta, kada su zagrebačke navijače na vlastitom stadionu napali ultrasi Crvene zvezde, od kojih je većina došla iz srpske vojske, a predvodio ih je Željko Ražnatović, koji je postao zloglasni Arkan, vođa smrtonosne paravojske tijekom balkanskog sukoba.

Dok je trajala bitka na stadionu, policajac je napao jednog hrvatskog navijača. Boban, koji je bio kapetan Dinama, razbjesnio se i udario policajca i tako postao simbol hrvatskog prkosa Srbiji na rubu rata.

“Sve su to isplanirali Srbi. Čak je i ratni zločinac Arkan rekao da su se organizirali kako bi izazvali incidente, a potom uprli prstom u hrvatski nacionalizam. Jako smo slični Boban i ja, jer kad osjetimo nepravdu, spremni smo umrijeti. Boban je branio dječake koje je vojna policija maltretirala. Većina tih tipova bili su Srbi i dopustili su navijačima Crvene zvezde da rade što god žele na hrvatskom stadionu”, kaže Štimac.

Boban je bio suspendiran iz reprezentacije na šest mjeseci i propustio je Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji. Jugoslavija je na svom posljednjem velikom turniru izgubila na jedanaesterce od Argentine u četvrtfinalu. Njezino mjesto na Europskom prvenstvu 1992. zauzela je Danska koja je osvojila turnir unatoč tome što je tek naknadno saznala da uopće sudjeluje.

Hajdukov ratni trofej u Beogradu

Prije toga, 8. svibnja 1991. godine, odigrano je posljednje finale kupa u Jugoslaviji. Beogradska Crvena zvezda, koja je kasnije istog mjeseca pobijedila Marseille u finalu Kupa prvaka, suočila se s momčadi splitskog Hajduka u kojoj su bili Bilić i Štimac.

“Ja sam bio kapetan i veliko je pitanje bilo treba li uopće nastupiti. Prvo iz sigurnosnih razloga, a drugo zato što je bilo očito da Jugoslavenska liga završava. Trebamo li posljednji put sudjelovati u tom finalu kupa? Kad je odluka donesena i vojni transporter nas je odvezao u Beograd, znali smo što trebamo učiniti. Odigrali smo veličanstvenu utakmicu”, sjeća se Štimac.

Bilić kaže: “Bio sam šokiran što ćemo igrati zbog onoga što se dogodilo u Zagrebu 1990. godine. Bilo je vrlo neprijateljski i uzavrelo i svaki dan smo na televiziji slušali da su Srbi u Hrvatskoj i Sloveniji. Uvijek smo bili veliki suparnici, ali te sezone Zvezda je bila bolja od nas. Uskoro će postati europski prvaci, ali osjećali smo se kao da igramo za Hrvatsku protiv Srbije. Pobijedili smo, naravno, i taj pehar se tretira kao ratni trofej.”

Hrvatski rat za neovisnost koštao je oko 20.000 života. Na kraju ga je zasjenilo 98.000 ljudi koji su poginuli u Bosni i Hercegovini. Ali Bilić i Štimac ne mogu zaboraviti stravičan pokolj u Vukovaru u studenom 1991., kada je Jugoslavenska narodna armija (JNA) predala hrvatske civile i ratne zarobljenike srpskim paravojnim postrojbama.

“Da ovisimo o Europi, ne bismo bili živi. Samo zbog naših hrvatskih srca i divnih mladih momaka koji su izgubili živote danas postojimo kao država”, kaže Štimac.

Velika je razlika između ratova u Ukrajini i Hrvatskoj

Štimac je šarmantan čovjek, koji sada vodi indijsku reprezentaciju, ali njegova bol se otvara kada uzme u obzir paralele i kontraste s Ukrajinom danas. “Isto je, ali postoji velika razlika. Cijeli svijet stoji uz Ukrajinu. Nitko nije stajao uz nas. Nitko nije želio da Hrvatska postane samostalna. Europi i svijetu Jugoslavija je bila potrebna kao fleksibilna komunistička zemlja, kao štit mira. Kakvu smo pomoć dobili? Bilo je tipova koji su nam prodavali pištolje za 1000 dolara za obranu od tenkova i aviona”, govori Štimac za The Guardian i nastavlja:

“Ali sada strahujem za ukrajinski narod. Oni pate, umiru. Nepravda je ovo što se tamo sada događa. Cijeli svijet bi se trebao boriti protiv toga. Sjećam se kako nam je bilo u Hrvatskoj, pa znam kako nas Ukrajina treba.”

Štimac guši suze i prisjeća se kako je Vukovar izdržao srpsku opsadu koja je trajala tri mjeseca uz svakodnevno bombardiranje. Štimac sugerira da je Vukovar imao veliku važnost “u održavanju hrvatskog duha i pokazivanju da nas nijedna vojska ne može pobijediti. Odupirati se tri mjeseca u blokiranom gradu, biti bombardiran sa svih strana? To je herojstvo.”

Vodeći hrvatski nogometaši dobili su upute da nastave igrati kako bi mogli inspirirati svoj narod. I tako, umjesto da se bori u ratnoj zoni, Bilić se sjeća kako je čuo daleki zvuk granata i pucnjave dok su on i Štimac branili svoj gol.

Ćiro ih je uvjeravao da su najbolji na svijetu

Kada je 1995. rat konačno završio pobjedom Hrvatske, uz zajamčenu neovisnost i granice, reprezentaciju je vodio sjajni Miroslav Ćiro Blažević. Od svilenog šala koji je nosio do svog inspirativnog upravljanja momčadi sastavljene od igrača snažne volje i izvanrednog talenta, Ćiro je bio izniman.

“Bio je nevjerojatan i stalno nam je govorio da smo najbolja momčad na svijetu. Na Svjetskom prvenstvu 1998. rekao mi je da sam najbolji stoper na svijetu. Znam da nije istina, ali volio sam to čuti”, kaže Bilić.

Štimac dodaje: “Uz našu kvalitetu, Ćiro nije previše ulazio u taktiku. Trebao je samo upravljati velikim egom i karakterima, a način na koji je to učinio bio je tako impresivan. Pričali smo o njemu – ja, Boban, Alen Bokšić, Aljoša Asanović, Šuker i Prosinečki – i znali smo da nijedan trener na svijetu ne može upravljati našom svlačionicom. Ali mi smo Ćiru jako poštovali. Od prvog dana nam je govorio: ‘Spremni ste postati svjetski prvaci.’ Isprva smo se svi smijali: ‘Ajde, Ćiro, nemoj nas zajebavati.’ Ali ubrzo je bilo očito da smo spremni za velike stvari.”

Na Euru 1996. godine, na prvom velikom turniru na kojem je sudjelovala, Hrvatska je igrala s Njemačkom u četvrtfinalu i od kasnijeg je prvaka izgubila 2:1. Štimac je isključen u kontroverznoj utakmici i o tome kaže: “Bili smo sigurni u pobjedu na Euru ’96. Njemačku nismo doživljavali kao ozbiljnog suparnika, ali je taj sudac preuzeo ulogu glavnog čovjeka. Ispali smo tek nakon nepravde koja ne bi trebala biti prihvatljiva. Tako je boljelo.”

Bilić je poraz osjetio jednako snažno: “Nisam plakao kad smo propustili finale Svjetskog prvenstva, ali na Old Traffordu sam plakao jer smo bili bolji od Njemačke.”

U četvrtfinalu Svjetskog nogometnog prvenstva dvije godine kasnije Hrvatska je, željna osvete, pobijedila Njemačku 3:0. “Nije bilo šanse da izgubimo zbog sve te boli koju smo prošli. Toliko nam je bila potrebna osveta”, kaže Štimac.

U polufinalu protiv Francuske Hrvatska je povela 1:0. “Zabili smo rano u drugom poluvremenu”, prisjeća se Bilić, “i 80.000 ljudi odjednom je bilo utišano. Ništa se nije čulo osim male grupe naših navijača visoko na stadionu. Rekao sam: ‘Dečki, sve što trebamo napraviti je održati tišinu još 10 minuta i onda će Šuker opet zabiti. I to je kraj.’ Znali smo da ne zabijaju mnogo golova i bili smo vrlo čvrsti u obrani. Bili smo tako blizu finala, ali onda se to dogodilo.”

Francuska je izjednačila za 30 sekundi preko neočekivanog junaka Liliana Thurama. Francuski bek jedva da je ikad zabijao, ali je onda, 20 minuta prije kraja, postigao svoj drugi i pobjednički gol. Hrvatska je ispala, a Francuska je u finalu slomila Brazil. Bila je to velika pobjeda za domaćine i njihovu multikulturalnu momčad, ali hrvatsko nasljeđe još je trajnije.

Tri godine nakon što je u ratu za neovisnost ispaljen posljednji rafal, ova ožalošćena, ali ponosna nova nacija približila se osvajanju Svjetskog prvenstva.

“Bili smo im heroji, oni su nas nadmašili” 

Dvadeset godina kasnije Hrvatska je izbacila Englesku u polufinalu Svjetskog prvenstva 2018. u Rusiji. Ponovno su Hrvati izgubili od Francuske u finalu, ali izvrsne igrače poput Luke Modrića i Ivana Rakitića prije toga su kao izbornici vodili Bilić i Štimac. Momčad 2018. stalno je spominjala koliko duguje igračima koji su Hrvatsku nakon rata etablirali kao silu svjetskog nogometa. A kada je Modrić osvojio Zlatnu loptu, odao je počast dečkima iz ’96. i ’98.

“Osjećao sam to poštovanje. Radeći s tim nevjerojatnim igračima, također sam vidio da su samo jednostavni dečki. Vrlo su slični nama, iako je došlo neko drugo vrijeme. Ali znam da je njihov put bio lakši jer smo mi prokrčili stazu za njih”, kaže Štimac.

Bilić sugerira: “Bili su ludo ponosni što smo Štimac i ja postali njihovi izbornici. Htjeli su nas još više impresionirati. Tražili su da im pričamo o tome kada smo igrali za Hrvatsku, kakav je Boban, kakav je Šuker. Ja sam ih pitao za njihove priče. Bilo je emotivno čuti da nisu napustili nogomet kad je život bio jako težak. I oni su patili, a kad im je bilo tko rekao da nisu dovoljno dobri, odgovorili su da pomisle na nas i nastavljaju se boriti.”

Bilićevim licem prelazi zamršen izraz ponosa, uokviren sjećanjem na sve što je Hrvatska pretrpjela. Podiže pogled i onda, gotovo sramežljivo, kaže: “Bili smo njihovi heroji.”

R.I: /Foto: press

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •