Ivan Anušić, čovjek vojničkog držanja i političkog instinkta, stao je pred ukrajinske kamere i izgovorio rečenicu koja bi mogla ući u antologiju hrvatske vanjske politike: “Rat i agresija na Ukrajinu jako podsjećaju na rat u Hrvatskoj 1991. i napad Srbije.”
To nije bila samo diplomatska fraza. To je bio mali, precizno usmjeren podsjetnik svijetu da se povijest ne ponavlja zato što ljudi ne pamte — nego zato što ne žele pamtiti.
Kad je Hrvatska u ljeto ’91. bila prepuštena sama sebi, dok su se u Zagrebu gasile sirene i palili televizori, Zapad je izgovarao istu rečenicu koju sada čujemo o Ukrajini: “To je komplicirano.”
Komplicirano je bilo i kad su padali Vukovar i Mariupolj, kad su kolone civila nestajale na blatnjavim cestama, kad su ljudi s ručnim raketama branili ono što su mogli – ne zato što su htjeli biti heroji, nego zato što nisu imali izbora. I tada je agresor govorio o “posebnim vojnim operacijama”, i tada su se spominjale “ugrožene manjine” i “povijesne granice”. Samo što tada nije bilo društvenih mreža da svijet u realnom vremenu gleda zločine.
Zato je Anušićeva usporedba više od povijesne reminiscencije – ona je moralna dijagnoza. Hrvatska zna kako izgleda kad te napadnu jer misle da ne postojiš.
Anušić nije karijerni diplomat, on je čovjek koji zna što znači rov. Kad govori o ratu, ne misli na briefinge, nego na miris dima i betona koji se urušava. Zato njegove riječi u Kijevu nisu samo kurtoazne. One su podsjetnik da Hrvatska, premda mala, ima kredibilitet koji se ne može kupiti ni u Bruxellesu ni u Washingtonu.
Mi smo rat preživjeli i pobijedili. Ukrajinci ga još vode. Kad se te dvije činjenice spoje u jednoj izjavi, to postaje vanjskopolitička poruka s emocionalnim nabojem: “Znamo što vam rade. I znamo kako boli.”
Europa danas, kao i ’91., balansira između interesa i vrijednosti. U Bruxellesu se govori o sankcijama, rezolucijama i kompromisima, dok u Donjecku i Bahmutu ljudi gube gradove i živote. To je tipična europska poza — elegantno licemjerje u službi stabilnosti. A dok europski političari raspravljaju o cijeni energenata, Anušić u Kijevu podsjeća da sloboda ima cijenu koja se ne plaća u eurima, nego u krvi.
U domaćem kontekstu, Anušićeva izjava ima još jednu dimenziju. Hrvatska se, u geopolitičkom smislu, pokušava profilirati kao mala, ali moralno velika država – ona koja ima pravo govoriti o ratu jer ga je preživjela. To je i poruka unutar Hrvatske, zemlji koja se sve češće ponaša kao da je rat bio davno i da se više nema što naučiti iz njega.
No Anušić podsjeća da rat nije samo sjećanje, nego i iskustvo koje definira nacionalni refleks: kome vjerujemo, koga podržavamo, i tko smo zapravo kad stvari postanu crne.
Povijest nije učiteljica života, nego loša ponavljačica. I kad Anušić u Kijevu govori o Hrvatskoj ’91., to nije nostalgija za ratom, nego realizam čovjeka koji zna da se u svakom stoljeću nađe neka sila koja misli da joj pripada tuđe. Razlika je samo u tome što danas mali narodi imaju glas – i kamere – pa se njihove istine više ne mogu sakriti iza diplomatskih fraza.
Hrvatska, zemlja koja je iz rata izašla kao pobjednik, sada gleda Ukrajinu i vidi sebe u ogledalu povijesti. Anušić, koji govori bez patetike, samo povlači crtu između tada i sada: isti cinizam, isti agresor, isti prezir prema pravu naroda da budu slobodni.
M. Marković/morh
