Saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić prisjetio se Božića 1991. godine koji je dočekao u srpskom koncentracijskom logoru u Nišu. Mlinarić je srpskim koncentracijskim logorima proveo 272 dana.
BOŽIĆ U LOGORU NIŠ 1991. Zadnje jutro u štali „Stajićevo“. Oko 6 sati zvuk autobusa para hladnoću. Je li ovo kraj mojim mukama? Hoću li napokon vidjeti svoju voljenu Hrvatsku?
Pred očima mi prolaze zadnja 32 dana pakla. Temperatura se spuštala na -18C, a mi na betonu, jedna deka na nas dvojicu. Nismo se okupali otkako smo dovedeni. Ni prije toga, zadnje dane Vukovara. Nismo razmišljali o tijelu, borili smo se za svakog čovjeka i svaku kuću.
Batine smo dobivali svaki dan. One koje lome, krvničke. Suborci koji su podlegli batinanju ostaju ovdje, u neprijateljskoj zemlji.
Lica uvučena, oči prazne, brade zarasle. Glad je napravila svoje, svi smo desetak kila lakši. Drži nas samo san o slobodi, ponovni susret s našim obiteljima.
Krvnici nas šutke trpaju u autobuse. Ne znaš ideš li doma ili na streljanje. Nema goreg osjećaja od neizvjesnosti dok si ostavljen na milost i nemilost neprijateljskim rukama. U jednom trenutku si već mrtav, u drugom se vidiš kako grliš svoje.
Logor Morinj u Crnoj Gori u kojem su bili zatočeni hrvatski vojnici i civili. /Foto: NVO Anima
Glave dolje. Ruke iza glave. Sjedim do prozora i pokušavam vidjeti gdje nas vode. Krajičkom oka spazim raskrižje: lijevo za Zagreb, desno Beograd. Molim Boga, svim srcem molim, da autobus skrene prema Zagrebu. Nije mi uslišano. Sve u meni tone, kalvarija se nastavlja.
Obilaznicom prolazimo pokraj Beograda i nakon par sati stižemo u Niš. Svako stajanje u autobus ulaze novi civili. Uzimaju pendreke od stražara, tuku nas, iživljavaju se dok ih stražari gledaju.
Niš. Stigli smo u vojno-istražni zatvor. 700 kilometara dijeli me od moje voljene Hrvatske. Hoću li je više ikad vidjeti? Na ulasku u zatvor dobro poznati špalir. Kreću udarci sa svih strana, tuku nas svime što im se nađe pod rukom.
Dok prolazim kroz špalir molim Boga samo da ne padnem na pod. Tko tu padne, taj više ne ustaje. Ja sam prošao, mnogi nisu.
Stavljaju nas u sobe abecednim redom, po trideset branitelja u jednu sobu. Hrđavi vojnički kreveti na kat, posteljina sva žuta i smrdljiva. I ovo je bolje od spavanja u hladnoj štali na betonu, mislim si.
Sutradan prvo kupanje. Ošišali nas na ćelavo, navukli nam stare JNA uniforme, svi izgledamo isto. Red batina na svakom koraku, ne propuštaju priliku za udarac.
Sljedeći nam dan čuvari donose jednu “bic” britvicu i lavor vode. Nas trideset s jednim “bicem” imamo sat vremena da obrijemo brade stare preko mjesec dana. Tko se ne stigne obrijati, čekaju ga batine. Krvavi smo, što od struganja brade, što od batina.
Božić, 25. 12. 1991. godine. Svatko u svojim mislima bježi stotinama kilometara dalje od ovog pakla. Naivno sam mislio da će nas barem na ovaj sveti dan pustiti na miru. Pa i oni su kršćani. Naivno. Ulaze u sobu uz viku i prijetnje: “Skidajte posteljinu, zamjena!”
U prvi mah se radujem, napokon čista jastučnica i plahte. Po naredbi stavljamo posteljinu na sred sobe. Ulaze još tri čuvara i blatnim vojničkim čizmama počinju šutirati i gaziti našu posteljinu.
Jezivo i gromoglasno se smiju. Udaraju pendrecima i urlaju, imamo tri minute da svatko složi svoj krevet. Snalaziš se, uzimaš prvu smrdljivu posteljinu koja ti dođe pod ruku, sve za što manje udaraca po leđima.
Kreveti su složeni, prljaviji nego što su bili. „Vidite da smo dobri, promijenili ste posteljinu!“, izruguju se čuvari. To nam je bio poklon za Božić.
Bog je i tu bio s nama. U tom mraku shvatio sam da On ne dolazi uvijek da nas izbavi. Nekad je tu samo da izdržimo. Zato danas moramo cijeniti mir i slobodu koju imamo.
Od srca Vam svima želim sretan Božić!”
M. Marković /Foto: privatni arhiv SM
