Jedan od uhićenih u Splitu nakon što je prekinut program na Danima srpske kulture u Splitu je 68-godišnji Petar Gojun. Određen mu je jednomjesečni zatvor.
Gojun je iz Vukovara nakon Domovinskog rat preselio u Split. Rezervnom sastavu MUP-a priključio se 1990. godine, da bi kasnije prešao u 5. gardijsku brigadu Hrvatske vojske. U obrani Vukovara bio je do posljednjeg dana. I preživio. I šest mjeseci u srpski koncentracijskim logorima. Takve sreće nije bio njegov brat Miroslav, za kojega do danas ne zna gdje je pokopan.
Koordinacija braniteljskih i stradalničkih udruga Splita i Splitsko-dalmatinske županije, uz podršku Torcide, poručila je kako su posljednja događanja u gradu pod Marjanom poprimila razmjere medijsko-političke histerije uz opasku da se napuhava priča o navodnom napadu na srpsku manjinu umjesto da se iznose činjenice.
“Petar Gojun, hrvatski branitelj i logoraš srpskih koncentracijskih logora, čovjek čiji brat ubijen u Vukovaru još nije pronađen, nalazi se u pritvoru. S njim i nekoliko građana, među kojima i djeca hrvatskih branitelja. Ljudi koji nikoga nisu napali pritvoreni su da bi se proizvela politička slika ‘srpske ugroženosti u Splitu’”, navodi se u priopćenju uz opasku da Petar Gojun i pritvoreni mladići ne smiju biti žrtveni jarci.
U svojem su obraćanju branitelji zatražili trenutačno puštanje pritvorenih osoba s posebnim naglaskom na trenutačno puštanje Petra Gojuna.
U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, prije par godina Gojun je otvoreno govorio o osjećaju nepravde i zaborava koji mnogi branitelji osjećaju danas. Ističe da se žrtva Vukovara ne smije relativizirati, te da se istina o ratu mora čuvati od političkih manipulacija. Posebno ga boli što se, kako kaže, “branitelji danas često prikazuju kao problem, a ne kao temelj države”.
Govorio je i o traumi logora, o svakodnevnom preživljavanju, gladi i poniženju, ali i o snazi zajedništva među zatočenicima. “Tamo sam naučio koliko čovjek može izdržati kad zna zašto se bori”, kaže Gojun.
Petar Gojun je jedan od simbola ratne izdržljivosti i moralne borbe za istinu o Domovinskom ratu. Njegove izjave često pozivaju na dostojanstvo, poštovanje žrtava i otpor političkoj manipulaciji. U hrvatskoj javnosti ostaje glas koji podsjeća na stvarne posljedice rata, ne samo na bojištu, već i u društvenom pamćenju.
Obitelji Gojun – simbol vukovarske tragedije
Peteročlana obitelj Gojun živjela je u vukovarskom naselju Budžak. Marija i Petar Gojun imali su troje djece. Sinove Miroslava i Petra i kći. Bila su to dobra djeca, radnički odgojena.
Najstariji Miroslav bio je nogometaš od malih nogu, strastveno je sakupljao značke i markice; imao puno prijatelja, a jednom od njih će i nakon njegove pogibije ostati predan.
Taj će prizor u ratnom Vukovaru ostati zauvijek zabilježen kamerom beogradske televizije. Nakon tog prizora Miroslav će nestati. No, krenimo od početka. Već pri prvim naznakama ratnih sukoba u Vukovaru, Miroslav se s mlađim bratom Petrom, prijavio u obranu grada.
Imao je 28 godina, velike životne planove, zaručnicu s kojom je već imao zakazano vjenčanje i s kojom je počeo graditi zajednički dom. Rat ga je u svemu tome omeo. Prvi ratni zadaci bili su su mu organizirane straže, a do listopada 1991. već je imao nekoliko ‘vatrenih krštenja’ jer je sa suborcima branio neprestano napadane, teške i zahtjevne položaje od Budžaka prema šumi Đergaj. No, na kraju je ipak ranjen na izlazu iz Vukovara prema Bršadinu na tzv. Krivoj bari i vinkovačkoj cesti.
Prevezen je u vukovarsku bolnicu. U bolnici je kao mlada doktorica radila njegova zaručnica, dr. Mirjana Semenić-Rutko , no toga dana kada je ranjen Miroslav ona je na par sati skočila do svoje kuće vidjeti roditelje.
Kada se vratila u bolnicu kolege su joj rekle da je Miroslav dovezen ranjen, ali su ga previli i odvezli u pričuvnu bolnicu u Borovo commerceu. Našla ga je nekoliko dana kasnije, kada je uspjela doći na kratko posjetiti ga. Teže je hodao, mogao je sjediti, rekao je da se osjeća bolje. Na njenom odlasku ju je zagrlio, rekao joj da se čuva, da se ne izlaže pogibelji i da se ništa ne brine jer će on doći po nju. No, tada ga je vidjela zadnji puta u životu.
Miroslav je bio pripadnik ZNG i, iako ranjen, pomagao je u pomoćnoj bolnici koliko je mogao. Kada je palo Borovo naselje, 19. studenog, Gojunu je suborac pomogao da izađe iz zapaljenog Commercea. Posjeo ga je vani pored sanitetskih vozila JNA koja su pristigla kako bi odvezla teške ranjenike koji su ležali na nosilima.
Zarobljeni Miroslav Gojun sjedi uz tijelo ubijenog prijatelja Vjekoslava Katića/Snimka tv Beograd
Na jednom od njih je bio i Miroslavov prijatelj Vjekoslav Katić koji je toga dana poginuo. Miroslav je sjeo pored njegovih nosila rekavši majci i bratu Petru, koji su također bili u Commerceu, da će ostati pored Vjekinog tijela kako bi znao gdje će ga odvesti.
Upravo tu scenu zabilježila je kamera beogradske televizije i na tom se snimku jasno vidi Miroslav, odjeven u svijetloplavu trenirku sa žutim rukavima, kako sjedi i puši, uz pokriveno Vjekino tijelo.
Nakon toga, četnici su u nepoznato odvezli i tijelo njegovog prijatelja, ali i njega. Snimak je to koju će Miroslavova obitelj vidjeti godinama kasnije i na njemu prepoznati svog brata i sina, koji se od toga dana vodi kao nestala osoba.
“Kada su četnici došli do Commercea, sve zapalili i zarobili nas, pozvao sam Miroslava da idemo zajedno. Ali, nije htio. Rekao je da je bolje da se razdvojimo jer su nam tako veće šanse da barem jedan preživi. Osim toga, nije želio ostaviti Vjekino tijelo. Mamu su odveli s civilima prema Borovu Selu i potom u Srbiju gdje je odlučila ostati neko vrijeme nadajući se da će nas tamo naći.
Ja sam odveden u logor u Mitrovicu i tamo me je mama i pronašla. Ali Miroslava nije nigdje našla, a obišla je sve logore po Srbiji. Ni ja ga više nisam vidio nakon tog razgovora ispred Commercea”, ispričao je za 24 sata Petar Gojun koji je razmijenjen u zadnjoj velikoj razmjeni zarobljenika u Nemetinu kod Osijeka.
S godinama mu je nada u pronalazak Miroslava sve više kopnjela. Postalo mu je jasno što se Miroslavu dogodilo.
“Ali, mater kao mater, stalno je gajila nadu. Prolazile su godine, a onda negdje 1995., gledali smo TV, neku emisiju o Vukovaru. Odjednom, mater je vrisnula, skočila i poljubila televizor. Vidjela je Miroslava kako sjedi uz Vjekino tijelo i puši. Njoj je to dalo nadu da je živ, ali, ja sam znao”, kaže Petar.
Tek godinama poslije istrage ratnih zločina otkrit će da je Miroslav bio ukrcan u sanitetski kamion JNA koji je kao dio konvoja prevozio ranjenike i zarobljenike.
Njegov je kamion zaustavljen u Trpinji po naredbi zapovjednika Teritorijalne obrane Trpinja Steve Pantića. Iz kamiona je izvučeno tridesetak branitelja, većinom ranjenika, i zatvoreno u hangar VUPIK-a u centru sela. Među njima je bio i Miroslav Gojun. Ispitivani su u milicijskoj stanici, gdje su nemilice zlostavljani do besvijesti. Takve bi ih vraćali u hangar i tamo opet tukli palicama.
Nakon dan ili dva, radnim su strojevima odvezeni do Bobotskog kanala gdje su streljani i zakopani u ranije pripremljenu grobnicu. Iako su odgovorni za taj zločin, njih 10, s Pantićem, osuđeni na Županijskom sudu u Osijeku, nikada se nije pronašla ta masovna bobotska grobnica jer je vjerojatno, kao i većina drugih, nakon određenog vremena, iskopana i premještena na drugu lokaciju
Njegova zaručnica dr. Mirjana Semenić-Rutko osobno je pronašla ubojicu svog zaručnika, koji je za taj zločin osuđen na 20 godina zatvora. U intervjuu za Jutarnji list 2019. godine prisjetila se nekoliko trenutaka i emocija koje su vladale u strašnoj ratnoj atmosferi bolnice u Vukovaru. Rekla je da većinu lica tih zlotvora i danas pamti.
“Koliko god pokušavali ostati izvan toga, ograditi se emocionalno od svega što radite, kada vidite to malo, nedužno biće kako je izranjavano, ne možete se ograditi ni od čega.
Još jedan od onih trenutaka koji se pamte, koji je istovremeno bio težak i budio ponos je kada su nas bombardirali. Granate su padale, rušilo se sve po nama, a ranjenici su u jedan glas počeli pjevati ‘Glory, glory aleluja’. To se ne može više doživjeti, ali ni zaboraviti”, kazala je.
M. Marković/Foto: Cropix
