Kako je Ivan Hiti, bivši vodnik JNA, lažljivac, manipulator, prevarant i puno toga još, spašavao kulturno blago SPC-a u Pakracu za što su ga odlikovali Josipović i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej.
Ratovi osim smrti, ranjavanja i razaranja donose mnoge druge loše stvari, loše priče. Nisu rijetki slučajevi da za prave junake ne znamo, oni su samozatajni i tihi, ne žele da se o njima govori i piše, ne žele medalje i nagrade, zadovoljni su svojim prilogom borbi u kojoj su sudjelovali. No, na drugoj strani imamo lažove, prevarante, manipulatore koji svoju ulogu preuveličavaju, izmišljaju, lažu i sve čine kako bi u očima drugih bili ono što nisu – veliki i značajni.
Ovo je priča o čovjeku koji je zbroj svih navedenih loših epiteta, i još više od toga – Ivanu Hitiju iz Sračinca pokraj Varaždina.
Ivan Hiti je oblatio ljude koji su branili Pakrac u Domovinskom ratu, Pakrac koji je uz Vukovar i Gospić doživio najveće razaranje od srpskoga agresora. Sve zbog toga da bi sebe učinio junakom, ali ovim tekstom ga razotkrivam i pokazujem kome su njegove laži išle u prilog.
Prva priča iz 2013.: predložio sam zapovjedniku sklanjanje knjiga iz Vladičanskoga dvora u Pakracu
Beogradska Politika 21. veljače 2013. donosi tekst pod naslovom „Odlikovan Hrvat koji je spasao srpsko crkveno blago“. Tadašnji patrijarh Srpske pravoslavne crkve (dalje SPC) Irinej dodijelio je Ivanu Hitiju njihovo visoko odličje „Svetog cara Konstantina“ za „ispoljene ljudske i hrišćanske vrednosti naročito pokazane njegovom ličnom žrtvom i velikim doprinosom u spasavanju biblioteke i riznice Eparhije“.
Razlog je taj što je „lično komandovao operacijom spašavanja crkvenog blaga SPC iz Pakraca“.
Za taj beogradski list Hiti je ispričao da je u Pakrac došao kao pomoćnik zapovjednika Zbornog područja Bjelovar za IPD (informativno psihološka djelatnost) i da je u pravoslavnom Vladičanskom dvoru vidio razbacane knjige.
“Vratio sam se u Bjelovar i podnio izvešće svom zapovjedniku operativne zone pukovniku Jerzečiću. On je ustao od stola i rekao mi da ima prečih poslova i briga od spašavanja blaga SPC. Pričao je da ima ranjenika, izbjeglica i zarobljenika. Ja sam mu rekao uz sve to – treba spašavati i umjetničko blago SPC, jer ono pripada cijelom svijetu. Pukovnik mi više nije rekao ni reči [podebljao I.K.].
Telefonom sam pozvao Sveučilišnu biblioteku u Zagrebu i objasnio im problem. Prihvatili su moje argumente i dvoje ljudi je odmah stiglo u Bjelovar. Zajedno smo pošli za Pakrac. Nismo imali vozilo za transport, pa sam angažirao vojne i civilne kamione. Moji momci iz brigade su skupljali spise po ulici i dvorištima i utovarili u kamione.”
Sl. 01. Ivan Hiti pozira s odličjem SPC
U nastavku priče Hiti je kazao kako je istjeran iz vojske i proglašen izdajnikom:
“Rečeno mi je da takvu osobu koja radije spašava umjetničke knjige i kulturna dobra, umjesto da se uhvati puške, oni ne trebaju. Ja sam im rekao da se u ratu ne bori samo oružjem, već i perom, dobrim djelima. Vratio sam se u Varaždin, na radno mjesto šefa za prosvjetu, kulturu i tehničku kulturu grada. Ali, gradonačelnik i ostali u tadašnjem izvršnom vijeću grada su mi rekli: ‘Profesore, takva budala nam ne treba ovdje’“.
Ovi dijelovi intervjua za Politiku će nam kasnije trebati da pokažemo kakav je Hiti lažov. Još je kazao da je u ratu proveo 45 dana te istaknuo: „Taj nesretni rat ja zovem ‘građanski’, iako ga ovdje zovu ‘domovinski’“.
O dodjeli odličja kao i o razlozima koji su je uvjetovali, izvijesti su mnogi srbijanski i hrvatski mediji, ali i neki u BiH. Uglavnom su preneseni dijelovi razgovora za Politiku.
Zagrebački Večernji list donio je 25. veljače 2013. tekst pod naslovom „Dobio orden SPC za spas knjiga pakračke eparhije“.
Hiti u razgovoru za taj list iznosi vrlo sličnu priču onoj iz Politike. Ovdje izjavljuje da je u siječnju 1992. došao u Pakrac i u Vladičanskom dvoru vidio „razbacana umjetnička djela, kaligrafski pisane knjige, inkunabule iz 14. i 15. stoljeća“.
Sl. 02 Hiti prima odličje od patrijarha Irineja
Tvrdi da ih je pokrio kako bi ih zaštitio od snijega i dodaje kako su mu neki pripadnici varaždinske 104. brigade HV-a, njegovi bivši učenici, predlagali da se knjige spale. Kada se vratio u Bjelovar izvijestio je zapovjednika Miroslava Jerzečića, a on je „ustao i rekao mi da imamo puno ranjenih i mrtvih te dodao da nema vremena sad misliti na knjige i umjetnine“. I u ovom razgovoru Hiti je potvrdio da je nazvao Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu [dalje NSK] i organizirao prijevoz knjiga u četiri kamiona. No tu počinje njegova „kalvarija“:
“Doznali su odmah i javili da nisam pogodna osoba, da mi se ne može vjerovati jer se više brinem za knjige i kulturno dobro nego za vojnike. Maknut sam s mjesta pomoćnika i iz vojske“. Napomenuo je da mu nije priznat status ratnog vojnog invalida iako mu je „oštećen sluh od detonacija“?
I Jutarnji list 25. veljače objavljuje priču o Hitiju. Ovdje on kaže da se dragovoljno prijavio za odlazak na ratište, ali ga nisu primili jer je bio „fakultetski obrazovan“? I u ovom razgovoru tvrdi da je Jerzečić njegovu molbu da se organizira „akcija spašavanja kulturnih dobara iz Vladičine crkve odbio, pa je odlučio organizirati privatnu akciju spašavanja“.
Nakon uspješno obavljene „akcije“ vratio se u Bjelovar, a NSK je knjige odvezla u Zagreb. “Jerzečić mi je rekao da on s budalom koja ne nosi oružje i brine se samo o ranjenima i umjetninama ne želi imati posla“, prepričava događaj po povratku u Bjelovar. Za kraj iznosi novu „istinu“: „Kad sam se vratio u Varaždin, javio sam se svom bivšem učeniku, tada generalu Ivanu Koradeu, koji me izbacio iz vojske“. Kad je došao u općinu gdje je prije radio, rekli su mu da je „popušio srpski k….“ i da zato neće dobiti posao u Varaždinu!
Druga prljava priča iz 2015.: Jerzečić mi je zapovjedio da spalim Vladičanski dvor
Dvije godine poslije, pravi zaokret u Hitijevim izjavama. Da bi sebe uzdigao i pravim junakom prikazao, udario je po hrvatskoj vojsci i policiji te čelnim ljudima varaždinske općine.
Radio televizija Republike Srpske napravila je 2015. dokumentarni film o Ivanu Hitiju u trajanju od 52 minute „Biti ili ne Ivan Hiti“, scenarista i redatelja Branka Lazarevića (https://www.youtube.com) film je prikazan na festivalima u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Rusiji, Slovačkoj, Kataru).
Hiti u tom filmu priča sasvim drugu priču od ovih iz 2013., daleko ružniju. Doveden je u prostor do kraja neobnovljenog Vladičanskog dvora u Pakracu gdje govori: „Dođe 5. veljače 1992., pozove me zapovjednik Jerzečić i kaže: imate novo naređenje, u Pakracu su prestale borbe i trebate tamo uništiti, spaliti do kraja Vladičin dvor. Ne znam ja ni što je to, a on ostojećki meni kaže: što me tako gledate, nije to moje naređenje, to je došlo iz Zagreba, ja samo trebam provesti“.
Kaže da je po dolasku u Pakrac zatekao pripadnike 104. brigade HV-a iz Varaždina, svoje bivše učenike koji „tumaraju ko krave po polju, po putu, pitaju me imam li pijače… njih zanimaju televizori, rakija, njih se ne tiču knjige, kažu to treba spaliti… Gledam ja te tipove, niš ne znaju, nose pune čuturice rakije, vina. Gledam da me oni ne zatuku, izgubit ću glavu, oni se opijavaju… idem negdje da sačuvam glavu od tih pijanaca, lupeža…“:
Nakon što je vidio knjige koje treba „spašavati“, lažov Hiti nastavlja priču. Kaže da se vratio u Bjelovar, u zapovjedništvo Operativne zone gdje nije našao zapovjednika Jerzečića, zvao je Ministarstvo kulture u Zagreb, ali oni su mu rekli da s time nemaju ništa i onda je nazvao NSK. Od tamo su došli ljudi s kojima je otišao u Pakrac, bez pitanja zapovjednika rješavao je vozila za prijevoz knjiga. Tamo mu je pomoglo samo dvoje, troje ljudi, u općinskoj zgradi su mu zamjerili što spašava „neprijatelju ćiriličnu građu“. Nakon što je on (podebljao I. K.) utovario knjige i drugu građu u kamione, konvoj je otišao iz Pakraca bez njega, a on se vratio u Bjelovar.
Slijedi nastavak o povratku u Bjelovar: „Dođem ja u zapovjedništvo Operativne zone, bio je ručak, pozove me Jerzečić i oštro kaže: Hiti, nisi izvršio moje naređenje, takvog tipa ja ne trebam, ne mogu ja razmišljati dali će netko izvršiti moje zapovijedi. Ja sam ti naredio da trebaš spaliti, onda mi je na stojećki kazao možeš birati, od ovoga trenutka više nisi moj pomoćnik, možeš birati ili kući ili u Bosnu. Nazovem suprugu, ona kaže da neće moje kosti tražiti po Bosni, dođi ti doma“.
Poslije napuštanja HV-a naš „junak“ dolazi u Varaždin. O tome priča: „Javim se ja na moje radno mjesto u društvene djelatnosti u gradu Varaždinu, predsjednik Izvršnog vijeća i zapovjednik štaba obrane grada Cesarec, kaže: Hiti popušio si srpski kurac, dok sam ja živ ti nećeš u Varaždinu dobiti posao. Mislim si ja ko te jebe, dođem ja u svoju bivšu kancelariju, kažu potpiši rješenje, otkaz. Pošaljem neke članke za varaždinski list, da dobijem nešto za kruh. Nakon objave prvoga članka, drugi je zabranjen, gradonačelnik je zabranio objavu, srpskog simpatizera treba onemogućiti, ima da krepa“.
Nakon prikazivanja filma o našem „junaku“, hrvatski tisak i portali raspisali su se 2016. o tome „čudu od čovjeka“. Globus donosi širi tekst s izjavama sličnim onima iz filma. Za beogradski Telegraf Hiti kaže: „Ja sam izdajnik u Hrvatskoj jer sam spasio srpsku svetinju i pomogao Srbima“. „Portal Novosti donio je tekst o neuspjelom pokušaju dodjele još jednoga priznanja, o čemu u drugom nastavku.
Saša Kosanović: hrvatski vojnici su iznijeli knjige na dvorište s namjerom da ih unište
Hitijevu priču iskoristio je Saša Kosanović te joj dodao jednu svoju laž u Pupovčevim Novostima 2019., piše da su u veljači 1992. „neprocjenjivu kulturnu baštinu Vladičanskog dvora vojnici iznijeli u dvorište s namjerom da je unište i tako pokušaju izbrisati svaki trag pravoslavlja u najzapadnijim krajevima do kojih je doprlo“!? K tome je dodao da je Hitija iz vojske istjerao general Ivan Korade. Tu je priču već ranije u javnost plasirao sam Hiti, u Jutarnjem listu 2013. i portalu Banija online 2016.
Sl. 03. Ivan Hiti na RTS-u
Beogradski Kurir 2022. objavljuje tekst pod naslovom „Hrvatska nikad nije oprostila Ivanu ono što je učinio za Srbe 1992. godine. Prošao je Golgotu spašavajući blago iz srpske svetinje u Pakracu“. U tekstu se prepričava Hitijeva priča iz dokumentarnog filma banjalučke televizije.
Drago Pilsel na portalu Autograf u rujnu ove godine piše kako su knjižnicu u Pakracu opljačkale vlasti NDH, a potom i socijalističke vlasti. Sačuvao ju je „hrvatski časnik“ Ivan Hiti „koji je odbio naredbu da je uništi i koji ju je zaštitio“.
Laži i blaćenje Hrvatske u emisiji Radio-televiziju Srbije
Treća inačica Hitijeve „drame“ ispričana je ove godine za Radio televiziju Srbije u emisiji „OKO magazin: Pakrac, naša Aleksandrijska biblioteka“ autorice Sanje Dragićević Babić ( https://www.youtube.com/watch?v). Tu Ivan Hiti opet priča drugačiju priču:
“Ujutro u šest sati došao sam na brifing i rekao mi je zapovjednik Jerzečić: profesore, evo dole vas čekaju dva kanistra, vozač i idite u Pakrac, treba spaliti Vladičin dvor. Šta treba spaliti, trava velika? Ne, tamo se javite, tamo su vaši Varaždinci pa neka vam pomognu. Dolaze trojica na biciklu, meni se hlače tresu od straha. Tada sam shvatio da oni hoće da se spali ta povijesna temeljitost i dokumentiranost. Uhvatio sam se vađenja knjiga, penjanja po krovu, u kombiju je bilo šatorsko krilo, vozač nije htio ni pomisliti da ide pomoći. Ja sam u kombi nosio te knjige.
Kad je kombi bio napunjen tek sam se tada sjetio kuda s tim. Zvao sam bjelovarsku knjižnicu, nisu htjeli, ni gradska biblioteka u Pakracu i Varaždinu. Na kraju sam pozvao NSK, pristali su. Tako sam ja zajedno sa šoferom odvezao prvu rutu, onda smo se odmah vratili ovdje, ostalo je još knjiga, puno. Onda sam ja išao opet da punim, nosim, pada mrak. Usput sam našao jednu rakiju, ponudim šoferu jer on stalno viče da idemo u Bjelovar, znao sam ako tamo odemo više nema natrag. On se opio, zaspao do jutra, dalje sam vadio te knjige, onda sam i tu rutu odvezao u Zagreb. Vratili smo se u Bjelovar, odmah se razdužuj, tebi više tu nije mjesto, toliko problema, a tebi su važne nekakve knjige“.
Pamflet u obliku knjige
Četvrtu inačicu laži Hiti je opisao u svom rukopisu „Zemlja nade – i tebe se tiče“. Rukopis je razdijelio na više strana, ali ga još nije objavio. Od niza gluposti, laži i krivotvorina izdvajam:
„06.01. 6:15 sati, zapovjednik Jerzečić pozvao me u svoj ured. On sjedi na stolici uz stol, nije mi ponudio da sjednem na jednu od ostalih slobodnih stolica, već mi odmah reče: – Otiđite u Pakrac i spalite sve u Vladikinom dvoru. Ja se namrštim. – Ništa mene nemojte pitati. To je naređenje jučer došlo iz Zagreba“. Hiti uzima automobil, napuni kanistar od 20 litara dizel goriva i odlazi u Pakrac.
Dolazi do Vladičanskog dvora, ulazi i sklanja knjige dok mu „njegovi učenici“ iz 104. brigade dovikuju da ih treba spaliti. Obilazi naš junak razrušeni Pakrac, katoličku crkvu i gradsku knjižnicu i pita se: „Tko je to trošio municiju na kulturnu i graditeljsku baštinu Hrvatske?“ Po dolasku u Bjelovar naziva ravnatelja gradske knjižnice u Varaždinu Ernesta Fišera i moli ga da zbrine knjige, no ovaj ga odbija. Odbija ga i SPC u Zagrebu, Ministarstvo kulture također.
Ipak, naš junak uspijeva zbrinuti i knjižni fond knjižnice u Pakracu, u susret mu je nerado izišla knjižnica u Bjelovaru, o čemu do sada nije pričao. Jasno, ni oni ne žele zbrinuti knjige iz Vladičanskog dvora. Uspijeva mu dogovor s NSK i on osobno nekoliko puta vozi knjige u Zagreb. „Koža na rukama sva mi je izgrebana od čavala i polupanih crepova. Prašina zaustavlja krv“, približava nam naš junak svoju patnju kako bi spasio knjige od spaljivanja.
Knjige dovozi u staru zgradu NSK („na kojoj se vide sove“), današnji Hrvatski državni arhiv. Za ovu priču jako je značajna Hitijeva izjava koja se odnosi na njegov dolazak u Pakrac 6. siječnja 1992. i susret s pripadnicima 104. brigade HV-a: „Dečki ja nikada nisam bio u Pakracu, ovo mi je prvi put“.
Donosi nam „junak“ u svom rukopisu i mišljenje episkopa pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka kako Hiti zaslužuje da mu ime „bude zlatnim slovima upisano u povijest grada Pakraca“. Prilaže i prijepis potvrde ravnatelja NSK dr. Ivana Mihela od 22. veljače 1992. u kojem stoji:
“Obavješćujem Vas da su na Vašu inicijativu stručne ekipe NSK i Zavoda za zaštitu spomenika kulture Ministarstva prosvjete, kulture i športa u dva navrata preuzeli od vas evakuiranu i transportiranu u Zagreb knjižnu i drugu građu iz eparhije SPC u Pakracu. Istovremeno se zahvaljujemo i na vašem zbrinjavanju fonda Gradske knjižnice u Pakracu. Još jednom zahvaljujemo na Vašoj inicijativi“.
U NSK ne postoji dokaz o izdavanju te potvrde. Zaboravio je Hiti da je 2013. potvrdu NSK od 11. veljače 1992. dao na uvid novinaru Večernjeg lista u kojoj stoji da su „stručne ekipe NSB i Zavoda za zaštitu spomenika kulture dva puta obavile uviđaj, evakuirale i transportirale u Zagreb knjižnu i drugu građu iz eparhije u Pakracu“, Bez spomena i hvale imena Ivana Hitija!
Ratni put „junaka“ Hitija
Prema vlastitom priznanju, Ivana Hitija su u 104. brigadu HV-a privela dvojica vojnih policajaca jer se nije odazvao mobilizacijskom pozivu, bilo je to 14. prosinca 1991. Lažno tvrdi da su ga ranije odbili kao dragovoljca jer je „fakultetski obrazovan“, takvo što je nemoguće, u HV-u je bilo mnoštvo fakultetski obrazovanih branitelja.
Po dovođenju u Bjelovar raspoređen je u Zapovjedništvo operativne zone na vojničku dužnost psihologa gdje ostaje do 8. siječnja 1992. Tijekom obnašanja vojničke dužnosti odbio je nositi naoružanje, poslije 24 dana otpušten je iz postrojbe!
U siječnju 1995. mobiliziran je u 18. topnički divizijun gdje provodi 13 dana u priprema postrojbe za završne vojne operacije „Bljesak“ i „Oluja“, ali – on u operacijama nije sudjelovao! Laž je da je u HV-u proveo 45 dana (ukupno je bio 37 dana) i nije časnik HV-a ni dragovoljac Domovinskog rata, kako ga neki predstavljaju.
Laž, laž, laž…
A sada idemo vidjeti što je u pričama Ivan Hiti rekao točno, a što je sve lagao. Što se tiče „spašavanja“ srpskog knjižnog fonda iz Vladičanskoga dvora u Pakracu, tu je najviše laži i štetnih, namjernih, izvrtanja činjenica. Hiti u svojim nastupima navodi datume 5. ili 6. veljače 1992., vrijeme kada već gotovo mjesec dana nije bio pripadnik HV-a! U svom neobjavljenom rukopisu piše da se radnja oko knjiga događala početkom siječnja iste godine, što je točno. To možemo vidjeti iz dokumenata Nacionalne i sveučilišne knjižnice (dalje NSK).
U izjavama beogradskoj Politici, zagrebačkom Večernjem listu i Jutarnjem listu iz 2013. govori, pojednostavljeno, da je bio u Pakracu, vidio knjige u Vladičanskomu dvoru i zaključio kako bi bilo dobro da ih se izmjesti iz toga prostora. Po povratku u Bjelovar predložio je zapovjedniku Operativne zone HV-a pukovniku Miroslavu Jerzečiću da se knjige izmjeste, a ovaj mu odgovara da ima daleko važnijih i prioritetnijih poslova od toga. On ipak zove NSK i dogovara preuzimanje knjižnog fonda iz Vladičanskoga dvora, što je u konačnici realizirano. Nije do kraja jasno je li Hiti bio u Pakracu prilikom utovara knjiga koji je obavila vojska i policija, konvoj s knjigama otišao je u Zagreb, a on u Bjelovar, kako je sam kazao.
Dvije godine poslije, našega „junaka“ pronalaze ljudi Radio-televizije Republike Srpske iz Banja Luke, rade dokumentarni film u kojemu Hiti potpuno mijenja priču. Isto radi i ove godine u emisiji Radio-televizije Srbije te u svom neobjavljenom rukopisu.
Hiti iznosi teške optužbe protiv ratnog zapovjednika Operativne zone Bjelovar, sada pokojnog generala Miroslava Jerzečića (umro 2010.), da mu je zapovjedio spaljivanje pravoslavnog Vladičanskog dvora u Pakracu.
Optužuje i ružno o njima zbori, zapovjednika 104. brigade HV-a Ivana Rukljića (umro 2025.) i druge pripadnike te brigade, predsjednika Izvršnog vijeća općine Varaždin Čedomila Cesarca, predsjednika općine Varaždin Stjepana Adanića i dr. Izmišljati priču o zapovijedi za spaljivanje pravoslavnog Vladičanskoga dvora u Pakracu 6. siječnja 1992., na pravoslavni Badnjak, nekoliko dana poslije sarajevskoga primirja i deset dana prije međunarodnoga priznanja Hrvatske je bolesno, zločesto i pokvareno.
Srpski napad na Pakrac počeo je u ožujku 1991., deset mjeseci prije navodne zapovijedi, kako to da nikome ranije nije palo na pamet da zapali knjige i drugu imovinu u tom pravoslavnom objektu, u vrijeme najžešćih srpskih napada na taj grad?
Sl. 05. Ivan Hiti i njegovi učenici koje on zove “pijanci i lopovi” iz 104. brigade HV-a
Da Ivan Hiti laže i mulja s datumima i radnjama oko odvoza knjiga iz Pakraca dokaz je dopis koji je NSK 8. siječnja 1992. uputila Ministarstvu prosvjete, kulture i športa. U njemu se navodi da je to ministarstvo 7. siječnja izdalo punomoć i ovlaštenje Hitiju da evakuira knjige iz Vladičanskog dvora. Ta evakuacija trebala se odraditi 8. siječnja kada je s punomoći u Bjelovar došao predstavnik NSK. Hiti mu je priopćio „da se evakuaciji knjiga iz navedene knjižnice usprotivio zapovjednik Operativnog stožera za Bjelovar s obrazloženjem koje nipošto nije prihvatljivo“ (nema spomena nalogu za spaljivanje knjiga).
NSK moli Ministarstvo prosvjete da od zapovjedništva HV-a ili MORH-a ishodi dopuštenje za preuzimanje knjiga. Taj dan, 8. siječnja 1992., Hiti je otpušten iz HV-a, iz dopisa NSK može se zaključiti da je preuzimanje knjiga obavljeno 8. siječnja ili poslije Hitijevog odlaska iz HV-a, nikako prije kako on navodi u svojim različitim „sjećanjima“.
Vidjeli smo da Hiti laže oko odvoženja knjiga u Zagreb. Na jednom mjestu kaže da nije išao s knjigama, na drugom da je išao nekoliko puta, da je sam utovario i vozio knjige. Sjeća se „sova“ na zgradi stare zgrade NSK gdje je dovezao knjige, a istina je da te knjige tamo uopće nisu došle! Prema podacima iz dokumentacije NSK knjige su dovezene i smještene u prostore tadašnjega Pučkog učilišta u Vukovarskoj ulici!
Zanimljivo je kako lažov Hiti 2013. za izbacivanje iz HV-a optužuje generala Ivana Koradea, a u kasnijim izjavama od 2015. generala Miroslava Jerzečića. Laže i dalje, kaže da mu je zapovjednik Jerzečić prilikom otpusta iz HV-a rekao da može birati, ići doma ili u Bosnu.
Vrijeme u kojem je dobio tu ponudu je najkasnije 8. siječnja 1992., a rat u BiH počeo je tri mjeseca kasnije!? Miroslav Jerzečić je potjerao Hitija jer nije bio zadovoljan njegovim radom, a negativnu ocjenu o njemu dala je i Sigurnosno informativna služba (SIS) Operativne zone. (svjedočanstvo pukovnika Jordana Atanasovskog, tadašnjeg načelnika službe).
Hiti je, prema osobnom priznanju, prvi put u Pakrac došao 6. siječnja 1992. On nije svjedok nikakvih ratnih zbivanja u tom gradu i njegovoj okolici pa bi to moglo biti opravdanje zašto ne zna tko je granatirao i razarao pravoslavni Vladičanski dvor. Za neupućene gledatelje dokumentarnog filma u kojem je on glavni i jedini junak, zaključiti je da je taj dvor razorila hrvatska vojska i policija.
Sl. 06. Lažni Vladičanski dvor
Istina je sasvim druga, objekt je granatirala srpska vojska (danas je obnovljen o trošku hrvatskih građana?), kao i sve druge objekte u gradu. Bila je to prva linija obrane, a sam objekt koristili su hrvatski vojnici i policajci kao zaklon! Pokvareni i podli Ivan Hiti pita se „tko je to trošio municiju na kulturnu i graditeljsku baštinu Hrvatske?“ On ne zna odgovor, može li zločestije?
Redatelj banjalučkog dokumentarnog filma o „junaku“ Hitiju radi namjernu manipulaciju. Dok Hiti govori o Vladičanskom dvoru, prikazuje se izgorena zgrada SPC koja se nalazila u blizini crkve i dvora.
Sl. 07. Obnovljeni Vladičanski dvor
Na taj način gledatelj mora zaključiti da u takvom srušenom i zapaljenom objektu knjige nisu mogle biti zaštićene! Istina je da dvor nije zapaljen, da su knjige bile na drugom katu i da su dijelom oštećene od srpskih granata i drugoga streljiva. Namjera redatelja i Hitija prozirna je…
Iz varaždinske gradske uprave potjeran pola godine ranije nego što tvrdi
Hitijeva besramnost ogleda se i na ružnim izjavama o čelnim ljudima Varaždina. Tvrdnja da je po povratku iz HV-a u siječnju 1992. dobio otkaz u varaždinskoj gradskoj upravi notorna je laž! On je od tamo potjeran početkom srpnja 1991., pola godine ranije nego tvrdi, što potvrđuje i tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća i Kriznog štaba Varaždina Čedomil Cesarec!
Hiti je optužio i Stjepana Adanića (danas brigadnog generala u mirovini i predsjednika Uprave JANAF-a) da je, dok je bio gradonačelnik Varaždina, zabranio objavu njegovih članaka u nekom varaždinskom listu, koje je pisao nakon izbacivanja iz HV-a 8. siječnja 1992.
Da i ovo laže jednostavno je dokazati, Adanić od 8. listopada 1991. nije bio varaždinski gradonačelnik jer je tada imenovan pomoćnikom ministra obrane RH! Više osoba koje su Hitija poznavale označavaju ga kao konfliktnu osobu, upućuju na njegovo nečasno ponašanje i u srednjoj školi u kojoj je radio prije dolaska u Općinu Varaždin, zbog čega je i od tamo bio potjeran.
Knjige iz Gradske knjižnice Pakrac premještene 20 dana poslije izbacivanja Hitija iz HV-a
Evo još jedne priče koja pobija Hitijeve laži oko njegove uloge „spašavanja“ knjižnog fonda pakračke gradske knjižnice – knjige su u bjelovarsku knjižnicu prebačene 29. siječnja 1992., dvadesetak dana nakon što je „junak“ Hiti napustio HV! Profesor Marinko Iličić je u siječnju 1992. postao ravnatelj bjelovarske knjižnice, u to doba matične knjižnice Zajednice općina Bjelovar, gdje je spadao i Pakrac. On je te 1992. zapisao:
“Pakrac je uvijek bio specifičan – poseban. Upravo oni (bivše rukovodstvo općine i osobe predviđene za evakuaciju), koji su trebali organizirati i provesti tu evakuaciju i spašavanje knjižnog fonda, oni su napustili Pakrac, odnosno veliki dio njih upravo je nastojao kako bi nanio što veću štetu Knjižnici u Pakracu zajedno sa svojim agresorskim istomišljenicima“. Ovdje treba dodati da je pakrački pravoslavni vladika i drugi svećenici SPC prije srpskoga žestokog napada napustili Pakrac (jednako kao i svi drugi srpski pravoslavni svećenici iz dijelova Hrvatske koji nisu bili zahvaćeni ratom). Za ovu našu priču posebno je značajan i ovaj dio Iličićevog zapisa:
“Valja reći kako je Pakrac od 19. 8. 1991. godine bio u neprekidnom neprijateljskom okružju. Bila je nemoguća bilo kakva evakuacija knjiga iz samog centra Pakraca, a da ne stradaju i ljudi i knjige, jer je na isti predio Pakraca svakodnevno padalo najviše ubojitih projektila.“
Upravo iz ovoga objašnjenja je jasno zašto knjige iz pakračke knjižnice i Vladičanskoga dvora nisu ranije sklonjene.
I još nešto, profesor Iličić je sredinom siječnja 1992. zajedno s nekoliko predstavnika NSK obišao gradsku knjižnicu u Pakracu i tada je donesena odluka da se knjižni fond izmjesti u Bjelovar! Ovo je još jedan dokaz da je Hiti lažov, tvrdio je da je knjižnica u Bjelovaru odbila preuzeti knjige iz pravoslavnoga objekta, a knjige su iz Vladičanskoga dvora evakuirane iz Pakraca 20 dana prije onih iz gradske knjižnice!
Zašto Ivan Hiti laže i u čiju korist?
Temeljno pitanje koje se postavlja – zašto Ivan Hiti laže i izvrće činjenice? Čovjek koji je u HV-u proveo dvadesetak dana, odbio nositi naoružanje, nakon jednog jedinog odlaska u Pakrac i poziva u NSK radi sklanjanja knjiga iz pravoslavnoga objekta, dobiva visoko odličje SPC. Poslije toga optužuje hrvatske civilne i vojne vlasti da su htjele zapaliti pravoslavnu knjižnicu koju on „spašava“ u zadnji trenutak.
Sl. 08. Hiti i vladika Jovan Ćulibrk
Postaje junak kako srbijanskih tako i hrvatskih medija, lik o kojemu srpska televizija snima dokumentarni film gdje iznosi monstruozne optužbe o nečasnoj nakani hrvatskih najviših vojnih časnika. Bez navođenja i jednoga svjedoka! Hiti svjesno ili nesvjesno djeluje u korist SPC koja ga je odlikovala i tako pokazala kako se, eto, našao jedan Hrvat koji se „žrtvovao“ da bi „spasio srpsko kulturno blago“.
Ne treba isključiti veliku vjerojatnost da je Hiti upao u kandže srpskih obavještajnih službi i SPC koje na različite načine nanose štetu hrvatskoj državi, a ova je jedna od njih. Čitatelje podsjećam kako se tijekom Domovinskog rata nigdje nije dogodilo uništavanje imovine SPC (posebno vrijedne knjižne i dokumentarne građe) dok su istodobno mnoge katoličke crkve na okupiranom dijelu Hrvatske uništavane, a mnoge potpuno porušene (npr. Petrinja, Glina, Voćin, Benkovac, Kijevo, Ježević i dr.).
Lovac na odličja, plakete, zahvale…
Čovjek koji je priveden u HV, koji je nakon dvadesetak dana iz nje potjeran zbog neizvršavanja svojih obveza, odučio je postati junakom. Beznačajnu i ničim vrijednu radnju od jednoga telefonskoga poziva, umotanu u celofan laži, poželi pretvoriti u junačko djelo i krene u akciju.
Potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća pojavio se kod tadašnjega pakračkog gradonačelnika Damira Špančića sa zahtjevom da mu se dodijeli priznanje, istodobno blateći HV i njezine zapovjednike. Gradonačelnik ga je isprašio i više se nije vraćao (svjedočenje Damira Špančića).
Okrenuo se Hiti Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je priču jedva dočekala i, kako smo ranije vidjeli, odlikovala ga „Ordenom svetog cara Konstantina“, do tada jedinog Hrvata koji ga je dobio (poslije je njihovo najviše odličje „Orden Svetog Save“ dobio konzervator Miljenko Domijan, o čemu ću pisati drugom prilikom).
Sl. 09. Prijedlog za odličje ministrice Zlatar Violić
Nije pravoslavno odličje dovoljno našem junaku pa ide u lov i na visoko hrvatsko državno odličje.
Nekoliko mjeseci poslije primanja odličja SPC, ministrica kulture u Milanovićevoj vladi Andrea Zlatar Violić 5. svibnja 2013. uputila je prijedlog za dodjelu odličja „Red hrvatskog trolista“ Ivanu Hitiju. Predsjednik RH Ivo Josipović 27. svibnja dodijelio mu je višu razinu odličja, „Red Stjepana Radića“ koje se daje za „zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda“?
Sl. 10. Hiti prima odličje od Ive Josipovića
Ide Hiti 2016. ponovo na Pakrac, vijećnik srpske manjine u Gradskom vijeću Pakraca Nikola Ivanović predložio ga je za priznanje „Pečat Grada Pakraca“. To priznanje dodjeljuje se za „osobit doprinos u duhovnom i materijalnom razvoju Grada“. Nadležni odbor prihvatio je prijedlog i uputio ga na gradsko vijeće. Vijećnik Miroslav Vacek, ratni zapovjednik interventne pakračke policije, upozorio je na mnoštvo neistina u prijedlogu te upoznao članove vijeća kako je tijekom rata imao naredbu da spriječi uništavanje Vladičanskog dvora pa tako i knjižne građe u njemu. Gradsko vijeće je većinom glasova odbilo prijedlog jer Hiti zbog svojih laži i izvrtanja činjenica nije dostojan primiti gradsko priznanje.
Naš „junak“ ne staje, u više je navrata pokušao ishoditi i priznanje Gradske knjižnice u Pakracu, međutim to mu nije uspjelo jer nema nikakvih dokaza da je on imamo zasluga za premještanje knjiga iz te knjižnice u Bjelovar.
Lovac na priznanja ipak ima uspjeha, nedavno je pravoslavni vladika pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk obznanio da će se čitaonica u novouređenom Vladičanskom dvoru zvati „Ivan Hiti“! Kako će vladika Jovan reagirati kada pročita ovaj tekst, a pročitati će ga, hoće li ga biti sram kada vidi kakvoga je lažova izabrao za svoga junaka? Ili je možda sve znao…
Na kraju, ne ulazeći u pravo SPC i predsjednika RH kome će dodijeliti svoja odličja, na znanje im dajem da su pravoslavni knjižni fond u Pakracu sačuvali hrvatski vojnici i policajci!
Oni su ga očuvali u najtežim trenucima dok su srpski razbojnici razarali grad. Iz dokumentacije NSK saznajemo da fond nije bio ozbiljno oštećen, najviše je stradao od srpskih granata! Drugi tko je dao veliki doprinos u čuvanju fonda je NSK! Knjige su kod njih bile do 2005., na njima su urađeni ozbiljni zahvati restauracije, isušivanja i dr.
Sl. 11. Dokument o primopredaji knjiga SPC
Najmanje zasluge su one Ivana Hitija, on je samo poslužio kao korisna budala SPC kako bi se ocrnili hrvatski časnici, vojnici, policajci – i Republika Hrvatska! Danas je rado viđen gost na pravoslavnim vjerskim i „kulturnim?“ događanjima, posjećuje njihove crkve i manastire (nedavno je bio u Ostrogu, poznatom gnijezdu velikosrpstva).
Njime bi se trebale pozabaviti hrvatske sigurnosne službe i pravosudna tijela! Imaju priliku pakrački vladika Jovan Ćulibrk i ministrica kulture RH Nina Obuljen Koržinek ispraviti pogreške svojih prethodnika i predložiti oduzimanje odličja lažovu i prevarantu Ivanu Hitiju!
Ivan Kozlica/Hrvatski tjednik
