Papa dao intervju “Politici”. Srbi ga hvale jer nije prizano Kosovo ni kardinala Stepinca

studeni 2, 2020 maxportal
Share Button

Papa Franjo napravio je novi presedan: u povodu stogodišnjice diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Srbije, dao je intervju beogradskom listu Politika.



Intervju je objavljen danas 1. studenog, to je prvi razgovor poglavara Katoličke crkve jednom srpskom mediju. Cilj je intervjua, navodi se, “jačanje mira, ljubavi i odnosa među kršćanskim i narodima drugih vjera”.

Za taj intervju lobirali su već dugo apostolski nunciji u Srbiji nadbiskup Luciano Suriani i beogradski nadbiskup Stanislav Kočevar. U srpskim medijima već se dugo ističe da Sveta Stolica nije priznala Kosovo kao nezavisnu i samostalnu državu te da je papa Franjo uvažio zahtjev Srpske pravoslavne crkve za preispitivanjem proces proglašenja kardinala Alojzije Stepinca svetim.

‘Sukobi se ne rješavaju zaboravom’

Naglašavaju i “da je papa Franjo u više prilika pokazao svoju naklonost patrijarhu Irineju, ne skrivajući želju da posjeti Srbiju”. Intervju je objavljen pod naslovom “Sukobi se ne rješavaju zaboravom, nego dijalogom”, no za sada je poznat samo onaj dio razgovora koji se odnosio na pandemiju koronavirusa.

Papa Franjo je u tom dijelu pozvao na strpljenje i solidarnost, kritizirajući one koji se žale na restriktivne mjere tijekom epidemije COVID 19. Pohvalio je ono što je nazvao urbanim herojima “koji preuzimaju odgovornost prema drugima i traže konkretno rješenje kako nitko ne bi zaostao.”

Papa Franjo je također naglasio kako “imamo porast broja onih koji su nemilosrdno profitirali od tuđe nesreće, onih koji misle samo na sebe, koji su prosvjedovali ili se žalili na određene restriktivne mjere, nesposobni prihvatiti da nemaju svi iste sposobnosti i resursa za suočavanje s pandemijom”.

Posebno je upozorio da “iz krize ne izlazimo isti, da možemo postati bolji ili gori, ali nikad isti. U dijelu u kojem je govorio o svjetskoj krizi koju je izazvala epidemija COVID 19, istaknuo je također da sve krize mogu pojačati postojeće nepravde, ali mogu i iznijeti najbolje iz naroda.

Zemlje koje pokušavaju spasiti svoje ekonomije, rekao je papa Franjo, riskiraju “zaboraviti da autentični razvoj mora promovirati sve ljude i ljude u cjelini”.

“Trebamo promjene. Pandemija je dovela naše organizacijske i razvojne modele u krizu; razotkrila je mnoge nepravde, zabrinjavajuću tišinu i socijalne i zdravstvene propuste, podvrgavajući velik broj naše braće procesima socijalne isključenosti i degradacije,” zaključio je papa Franjo.

Intervju je objavljen danas 1. studenog, a ovdje donosimo Papine odgovore na pet postavljenih mu pitanja prenesene na stranici Fratellanza umana.

Politika: Vaša Svetosti, prošlo je više od trideset godina od pada Berlinskog zida, ali izgleda da iz povijesti nismo mnogo naučili. Zidovi se i dalje dižu, a materijalne i duhovne podjele jačaju. Postoji dojam da se iznova javlja stari sukob između blokova, a istovremeno nastaju novi centri moći. Katolička Crkva je, naročito tijekom rada vašeg prethodnika Ivana Pavla II, igrala zapaženu ulogu u razgradnji dva bloka, koja su imala ideološku matricu. Danas su, međutim, ekonomski interesi u prvom planu. Propagira se materijalistička kultura koja je usmjerena samo na osobno blagostanje, a na štetu zajednice i siromašnih, koji postaju sve siromašniji. U ovoj novoj lokalnoj i svjetskoj situaciji, kakav doprinos sveopćem blagostanju pojedinaca i naroda može pružiti Crkva?

Papa Franjo: – U vašem pitanju čuo sam glazbu Drugog vatikanskog koncila, koja je, bez sumnje, obilježila djelovanje mojih prethodnika i koja daje smjernice našem današnjem djelovanju: „Radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našeg doba, posebno siromašnih i svih onih koji trpe, istovremeno su radosti i nade, žalosti i tjeskobe Kristovih učenika. Nema ničega uistinu ljudskoga što ne bi odjeknulo u njihovu srcu“ (Gaudium et Spes, 1). Mi, kršćani, ne možemo okretati glavu na drugu stranu i pretvarati se da ne primjećujemo ono što se oko nas događa; štoviše, pozvani smo približiti se svakomu i u svim situacijama, u ime solidarnosti koja se rađa iz milosrđa Gospodinova. On je prvi krenuo k nama i postao naš brat i nije bježao ni iz jedne situacije. Mi ga želimo slijediti, da budemo njegovi učenici.

– Volim razmišljati da je kršćanin realistična osoba, vrlo realistična, s realizmom Evanđelja. Zbog toga svaka generacija treba preuzeti i prisvojiti dostignuća, ali isto tako i ograničenja i greške svake epohe, kako bi prepoznala osnovni doprinos koji je pozvana dati. Nesumnjivo, vremena se mijenjaju, ali misija nas i dalje poziva da svjedočimo o svojoj nadi.

– U našem kontekstu pandemije, u iskušenju smo da o „normalnosti“ razmišljamo kao o povratku u prošlost; želimo ponovno „urediti kuću“ na osnovu onoga što smo već proživjeli. To je iskušenje da „oplakujemo egipatske lonce“, da žalimo za onim što je prošlo, što nas sprječava sagledati jednu od osnovnih karakteristika situacije kroz koju prolazimo: iz krize ne izlazimo isti; možemo postati bolji ili gori, ali nikada isti.

– Krize imaju sposobnost pojačati postojeće nepravde na koje smo se bili naviknuli i koje smo mogli nesvjesno opravdavati; no mogu potencirati i najbolje prakse i reakcije među nama. Tijekom ovog razdoblja uočili smo dva stava. S jedne strane, imamo autentične „urbane heroje“ ispunjene solidarnošću i tihom, konkretnom i svakodnevnom posvećenošću, onoga tko preuzima odgovornost prema bližnjem i traži konkretna rješenja kako nitko ne bi bio zapostavljen. S druge strane, imamo porast broja onih koji su nemilosrdno profitirali od tuđe nesreće ili onih koji su mislili samo na sebe, koji su protestirali ili su se žalili zbog određenih restriktivnih mjera, nesposobni prihvatiti da svi nemaju jednake mogućnosti i resurse da se suoče s pandemijom.

– Vjerujem da je uloga Crkve upisana upravo na ovom raskrižju. Sada smo u povoljnom trenutku stvoriti i pokrenuti dugoročne procese. Tijekom desetljeća riječi „kriza“ i „promjena“ su postale opće mjesto (socijalna, ekonomska, obrazovna, ekološka kriza itd.). Mnogo se govorilo i pisalo o „promjeni ere“ i potrebi i važnosti da se ta prilika iskoristi. Danas to više nije opće mjesto u govorima establišmenta, već postaje stvarnost koju svi dijelimo. Potrebna nam je promjena. Pandemija je dovela naše organizacijske i razvojne modele u krizu; ogolila je mnoge nepravde, mučne šutnje i socijalne i zdravstvene propuste, podvrgnuvši brojnu našu braću i sestare procesima socijalne isključenosti i degradacije. U mnogo slučajeva, također, vidan je nedostatak osobnih i zajedničkih „antitijela“ koja bi nam pomogla izboriti se s krizom; a to je plod svih nastojanja da se diskreditira i zaboravi ono što je hranilo dušu naših naroda, u ime, na prvi pogled, spasonosnih rutina, koje nas, na kraju, lišavaju potrebnog imuniteta.

– Razvoj smo sveli na jednostavan ekonomski rast, zaboravljajući da autentični razvoj mora promovirati sve ljude i cijelog čovjeka (v. Populorum progressio, 14). Napredak svih ljudi i za sve ljude. Ne možemo izgubiti iz vida činjenicu da promjene uvijek imaju cijenu i moramo se zapitati tko to plaća. U tomu nismo sami i, prema tomu, ne moramo sami odgovarati na ova pitanja.

– Kao Crkvi, dužnost nam je pozvati druge činitelje i potaknuti procese koji će nam pomoći osloboditi zarobljeni pogled svijeta koji je organiziran oko moći, bogatstva i pohlepe. Pozvati kako bismo stvorili (novu) normalnost. Radije razmišljam o normalnosti kao o misiji koju treba ispuniti, a ne kao o činjeničnom podatku ili faktičnoj i neupitnoj stvarnosti. Normalno nije prošlost, već ono za čim čeznemo za našu djecu i unuke: sutrašnjica, koju treba izgraditi, gdje socijalno raslojavanje i isključenost nisu dominantni obrazac. Normalnost proživljena kao misija ovisit će od načina na koji zajednički budemo odgovorili na krhkost naših naroda.

– Ako naučimo prihvatiti i otvoriti se za bol i ranjivost bližnjih, humanizirat ćemo naše zajednice i zadobit ćemo jednu (novu) normalnost u kojoj ljudsko dostojanstvo nije deklaracija o načelima, već uvjerenje koje se pretače u vrlo konkretnu praksu i životni stil. Tako normalnost neće biti puki nastavak prošlosti, niti ukidanje ovog teškog trenutka, već pokretanje svih naših resursa i kreativnosti kako bismo sadašnjost transformirali u kariku koja nas povezuje s novom prilikom: da se stvari mogu promijeniti.

Tu Crkva treba odigrati važnu ulogu, pozivajući i djelujući kako bi normalnost koja se stvara mogla nalikovati na protokol po kojem će nam se jednog dana suditi (usp. Mt, 25). Ukoliko budemo sposobni krhke i male staviti u središte, vidjet ćemo da umnožavanje kruhova nije lijepa utopija, već stvarnost.

U Europi već duži niz godina postoje dva snažna procesa. S jedne strane, ponovno rađanje lokalnih nacionalizama, uz opasnost od unutrašnjeg raspada nacija i same Europe, koja trenutno proživljava snažnu krizu identiteta, također naglašenu pandemijom korona virusa, a s druge strane, opažamo gubitak kršćanskog, kulturnog, pa i osobnog identiteta, izazvanog fenomenom globalizacije. Vaša Svetosti, kako netko može očuvati svoj nacionalni identitet u globaliziranom svijetu, a da pritom ne padne u nacionalizam, što dovodi do podjele i gubitka univerzalnih vrednota?

– Mnogi mladi ljudi osjećaju se kao djeca neuspjeha i razočaranja; mnoge generacije odrasle su u svijetu u pepelu neispunjenih obećanja, različitih vrsta nasilja i eksponencijalnog, pa čak i opsesivnog bogaćenja za neke pojedince i velikih lišavanja za mnoge druge. Izreka „Tko može neka se spasi“ umetnula se u kulturno tkivo (usp. Christus Vivit, 216). Konkretno, vidimo kolike poteškoće imaju prilikom pronalaženja posla. Bez posla, lišavamo i njih i cijelo društvo sposobnosti za promjenom i prilike da se osjećamo kao aktivni protagonisti budućnosti, koja nas sve uključuje i kojoj smo svi potrebni. Kultura postaje jalova kada ne uspijeva otvoriti prostor mlađim generacijama da se razvijaju akcijom i radom. Isključivanje mladih s tržišta rada primorava ih da žive na marginama sutrašnjih rješenja. U njima danas živi sutrašnjica naših naroda, ne možemo ih izostaviti.

– U ovim okolnostima teško je dugoročno održati velike iluzije i projekte, dok je vrlo lako biti zaslijepljen trenutnim odgovorima koji pružaju prividnu (ali lažnu) sigurnost i zaštitu (čak i ako podrazumijevaju stavljanje života pod hipoteku). Koliko je skupina koristilo ove pojave za stvaranje jalovih sukoba, čak i unutar istog naroda! Domovi su razrušeni ekonomskim sustavom koji ne daje prednost ljudima i općem dobru; ponuda ljudskog ideala podvrgnutog diktaturi utilitarizma i vanjskog izgleda iznjedrit će mnoge ponude koje će se činiti privlačnima, ali će ostaviti samo apatiju i usamljenost.

– Na ovaj način suptilno se stvara koprena socijalnog, kolektivnog i duhovnog sirotišta: mladi i odrasli bez uzora, bez doma, bez zajednice. Zanimljivo je primijetiti kako se danas u mnogim slučajevima uzori ili pripadnosti pronalaze samo na mrežama ili u „oblaku“ – na milost i nemilost prvom prevarantu. Plodno tlo za rast populizama i integrizama, kako ste vi dobro primijetili.

– Ovaj nedostatak pripadnosti na kraju nagriza javni prostor, koji predstavlja našu sposobnost da posjedujemo jedno zajedničko mi: bez zajedničkog mi jednog naroda, jedne obitelji, jednog grada, jedne budućnosti koja je sanjana i građena zajedničkim snagama – sve će biti više sukobljeno i fragmentirano. Iz tog razloga potječe moje insistiranje da se vratimo korijenima, bogatom povijesnom, kulturnom i duhovnom naslijeđu, koje je svaka zemlja znala stvoriti. Postoji prirodni i kulturni protuotrov za nacionalizme i sve procese fragmentacije i sukobljavanja. Dobro ste upoznati s patnjama tijekom ratnih sukoba iz nedavne prošlosti koji su nanijeli teške rane, koje tek trebaju zarasti. Sačuvati pamćenje naših naroda znači sačuvati budućnost. Ne da bismo ostali usidreni u prošlosti, već da bismo gledali s hrabrošću u sadašnjost i s nadom u budućnost; ne da bismo oponašali i ponavljali podvige iz prošlosti, već da bismo pronašli duh koji je omogućio našim narodima da se ponovo usprave.

– Na svom putovanju u Rumunjsku, kada sam išao susresti se s obiteljima, vidio sam iz svog „papamobila“ staricu koja je, podižući unuka uvis iz naručja, sudjelujućim osmijehom i ponosnim pogledom govorila očima: „Pogledajte! Sada mogu sanjati!“ Stariji sanjaju kad vide kako im unuci odrastaju, a unuci mogu imati široke horizonte kad preuzmu korijene od svojih baka i djedova, jer korijeni nisu sidra koja nas vezuju za druga vremena, već su točka oslonca koja nam omogućava da se razvijemo i odgovorimo na nove izazove (usp. Christus Vivit, 200).

– Kada bismo imali hrabrosti poslušati svoje starije, ako bismo ih pustili da govore, a da ih ne osudimo na brzinu, otkrili bismo lijepe priče o požrtvovnosti, svakodnevnoj borbi, nadanjima i razočaranjima utkanim u duh koji ih je gurao naprijed. To zahtijeva vrijeme, da se polako približimo kako bismo naučili vrednovati blago koje često pustimo da trune u zaboravu. Ako se otvorimo prošlosti, saznat ćemo da nisu sva vremena bila povoljna ili blagodatna; epohe velikih oskudica i boli nisu spriječile da svako vrijeme bude plodonosno. Posljednje što treba uraditi jest da budemo defenzivno ukopani u rovovima i da žalimo zbog tijeka događaja. Neka prorok bude taj koji će nas podsjećati: „Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja.“ (Jl 3,1).

Od početka svog pontifikata predložili ste dijalog kao učinkovito sredstvo za rješavanje socijalnih, političkih, ekonomskih, kulturnih i vjerskih sukoba. Ne samo da ste ga predložili, već ste ga usvojili kao način života, s mnogo konkretnih gesta na vašim putovanjima i sastancima s visokim dužnosnicima. Nažalost, ponekad se stekne dojam da je to monolog ili razgovor gluhih. Zašto vam je dijalog toliko važan i kako bi on mogao pomoći u nadilaženju negativnih iskustava naslijeđenih iz povijesti i rješavanju novih i složenih situacija na osobnom, socijalnom i vjerskom nivou? Što mislite koje ste plodove do sada ubrali?

– Govorili ste o zidovima, nepostojanju komunikacije i podjelama među braćom istog, ideološki podijeljenog naroda. Imamo nedavna iskustva o tome što je ovo značilo i što znači za čitavu populaciju, koja na kraju izlaže mnoge nevine ljude nasilju i mržnji. Brzo padamo u iskušenje da povjerujemo kako su mržnja i nasilje brz i učinkovit način za rješavanje sukoba; a zapravo, jedina stvar koju na kraju generiraju jest spirala još većeg nasilja. To vidimo na društvenim mrežama, anonimnost iza koje se mnogi kriju na kraju potiče i pojačava ovakve stavove. Nepravda se nikada ne može riješiti nepravednim postupanjem.

– U enciklici Fratelli Tutti želio sam istaknuti da velike transformacije nisu stvorene za stolovima ili u uredima. Postoji ‚arhitektura‘ mira, koju stvaraju različite institucije društva, svaka iz svoje nadležnosti, ali postoji i ‚zanat‘ mira, koji uključuje sve nas“ (Fratelli Tutti, 230); to je mjesto dijaloga koji podrazumijeva ostavljanje po strani često ispraznih i izlizanih „lijepih izjava“ kako bi se prihvatila budućnost u kojoj se razlike prepoznaju, vrednuju i artikuliraju na takav način da se nitko ne osjeća isključenim.

– Danas nam nisu potrebni impresivni monolozi koji daju prednost dobrobiti jedne zajednice, sijući strah među onima koji su drugačiji. Dijalog ne podrazumijeva poništavanje ili zanemarivanje razlika, pa čak i rana koje su, možda, nanijete u prošlosti. Nasuprot tomu, dijalog je svjestan i skroman način prihvaćanja povijesti, nepravdi, razlika i njihovog pozicioniranja u odnosu na budućnost u kojoj politike integrizma i podjela, sustavi koji podrazumijevaju nezasitnu trku za profitom i ideološke tendencije koje potiču mržnju neće imati posljednju riječ (usp. Dokument o ljudskom bratstvu).

– Sukobi se ne rješavaju zaboravom, neznanjem ili „brisanjem svega i kretanjem ispočetka“, već dijalogom, koji podrazumijeva prepoznavanje drugog i radosno prihvaćanje da smo pozvani proširiti pogled kako bismo prepoznali veće dobro, od kojeg ćemo svi imati koristi. Nitko ne sazrijeva niti dostiže svoju puninu tako što se zatvara u sebe i svoja uvjerenja, bez obzira na to koliko su ona valjana. Važno je zapamtiti da „zdrava otvorenost nikada ne ugrožava identitet. Obogaćujući se elementima iz drugih mjesta, živa kultura ne pravi kopiju ili puko ponavljanje, već integrira novine na svoj način“ (Fratelli Tutti, 148).

Bez dijaloga promoviramo kulturu geta, u kojoj na kraju biramo tko ima pravo (ili nema) da bude smatran osobom. Važno je da uvijek pokušamo ostaviti otvorene kanale kako bismo mogli ponovno se povezati i održati živu komunikaciju.

Vaša Svetosti, svi smo iskusili posljedice pandemije izazvane koronavirusom. Nekoliko puta ste ponovili da smo u istom čamcu i da ćemo se spasiti samo ako budemo imali hrabrosti raditi zajedno. Kakav doprinos mogu dati religije kako bi nakon ovog iskustva društvo izašlo kao bolje i bratskije?

– Želio bih odgovoriti na vaše pitanje nadovezujući se na prethodni odgovor. Dijalog je jedan od najboljih instrumenata koje imamo, ne samo protiv covida-19, već i protiv svih ostalih sukoba s kojima se suočavamo. U tom smislu, religije imaju neizbježnu misiju da se razvijaju. Želio bih podsjetiti na Dokument o ljudskom bratstvu, kojeg sam potpisao zajedno s mojim bratom, velikim imamom džamije Al Azhar – Ahmadom Al-Tayyebom, u kojem smo se obvezali „kulturu dijaloga usvojiti kao put; zajedničku suradnju kao ponašanje; uzajamno poznavanje kao metodu i kriterij“ i da na taj način razotkrijemo govor mržnje, fanatizam i ekstremizam onih koji žele manipulirati i instrumentalizirati religije i ime Božje za svoje sitne interese i privilegije.

– Tijekom apostolskih putovanja imao sam priliku vidjeti ono što ne izlazi, niti se prodaje na naslovnim stranicama novina, a predstavlja izvor nade: dobrosusjedske odnose među različitim religijama. Ima nade, jer se u mnogim krajevima naših gradova i sela osjeća zdrav duh prijateljstva i dobrosusjedskog ponašanja; osnovni preduvjet za razbijanje svake vrste ideološke izolacije kulture ili religije. Nasuprot visokoparnih govora tolikog broja onih koji i bez pravog autoriteta i ekspertize javno iznose svoje mišljenje o stvarima za koje nisu stručni (opinólogos), uvijek sam pronalazio obične ljude sposobne da u svom neposrednom okruženju njeguju kulturu susreta.

– Shvaćam da je dug put pred nama, no kad zastanem pred ovakvim situacijama, to mi pomaže prepoznati prisutnost Boga u svijetu, u povijesti koja i dalje pokreće čovječanstvo. Na putu smo, jer se Gospodin i dalje (mogli bismo reći) „dovija“, kako bismo svi mogli prepoznati se kao braća i sestre. On je prvi koji se založio da bismo mogli živjeti u bratstvu.

Vaša Svetosti, pretpostavljamo da primate mnogo poziva, ali uvijek ste prednost davali „periferiji“. Nekoliko puta ste bili u zemljama koje graniče sa Srbijom. Koji vas motiv navodi da odaberete jedno odredište, a ne drugo, i koje plodove uobičajeno očekujete od svojih pastirskih pohoda?

– Želim vam ispričati kako je došlo do moga prvog apostolskog putovanja. Jednoga dana među poštom je bilo pristiglo pismo župnika iz Lampeduse, u kojem mi je ispričao priču o preživjelima s Mediterana koji su stigli na taj otok i o dramatičnim situacijama s kojima su se morali suočiti u najvećoj od svojih ranjivosti: lišeni svega, njihovo posljednje utočište bio je dah životni koji je postao vapaj za životom dostojnim čovjeka. Čitajući to pismo, nešto se u meni pokrenulo iznutra. Osjetio sam prisutnost Gospodinovu, koji mi je pokazivao put: Tamo moraš ići, slušati i pridružiti se vapaju ove braće. Nisam osjećao da sam ja izabrao mjesto svog prvog putovanja, već da mi je Gospodin pokazao put; mogli bismo reći da je to mjesto odabralo mene. Lampedusa će biti znamenje onoga na što mi je Gospodin ukazao i pozvao da dam prednost.

– S periferije lakše vidimo perspektivu, ono što je naglašeno, nepravde, rane, kao i znake nade, koje često ignoriramo kad se nalazimo u središtu. Treba ići na periferiju da bismo bolje vidjeli, da bismo bolje razumjeli ne samo evanđelje, već i vlastitu čovječnost. Približavanje onima koji inače žive na periferiji pomoći će nam da bolje živimo vlastitu humanost. Ako ne želimo proći kroz život topeći se i fragmentirajući u uzaludnoj potrazi za srećom, put k periferiji može nam podariti horizont punine. To je put Gospodnji.

– U planu svog putovanja, pokušao sam prednost dati onim mjestima koja do tada nijedan Papa nije posjetio, pa čak i onim regijama gdje je prisutnost Katoličke Crkve gotovo nepostojeća. Sposobnost da se sretnemo i da slušamo jedni druge, slavimo euharistiju i otkrijemo kako naša braća žive vjeru u okolnostima nedaća čini nam svima dobro; „protrese nas“ i pomaže nam da se ponovno pozicioniramo u odnosu na misiju koja nam je zadata. Sjećam se da su mi, dok sam pripremao putovanje, rekli: „Sveti oče, u toj regiji ima vrlo malo katolika. Zašto ne bismo uzeli u obzir druga mjesta?“ Moj odgovor je bio trenutni: „Imaju li ta naša braća, samo zato što ih je malo, manja prava od ostalih?“ Živjeti vjeru u kontekstu progona ili manjina postaje svjedočanstvo koje vrijedi cijeniti.

– Preobratimo pogled, srce i prioritete da bismo slijedili Gospodina, koji je postao periferija, kako nitko ne bi osjećao da za njega nema mjesta u njegovom srcu. Kao Crkva, moramo rasti u ovom obraćenju: svatko ima svoje mjesto u majčinoj utrobi. Periferije su, također, blizu svakom od nas, u središtu grada, u vlastitoj obitelji. Mislim na one „skrivene prognanike“ koji se – zbog nekog invaliditeta – u društvu tretiraju kao strana tijela, na starije osobe koje više nisu „korisne“, pa se doživljavaju kao teret, na migrante, koji su nerijetko stigmatizirani te se koriste kao „žrtveni jarci“ da se ideološki opravdaju neke diskriminacijske politike (usp. Fratelli Tutti, 98).

– Na putovanjima uvijek pokušavam posjetiti zatvore kako bih se susreo s našom braćom koja su zatočena i s onima koji imaju zadatak da ih u tomu prate. Sjećam se da sam se u Boliviji pojavio pred njima rekavši: „Ovaj koji je pred vama jest čovjek kojemu je oprošteno. Čovjek koji je bio i jest spašen od mnogih svojih grijeha.“ Tako se predstavljam. Najbolje što možemo svojim životima svjedočiti jest da smo mi kršćani, muškarci i žene, pronađeni i da nam je Isus Krist oprostio, milosrđem svoga Oca. On je taj koji nas uvijek potiče da idemo dalje kako nitko ne bi bio lišen blagodati ove objave.

Komentari
Share Button