Kad padne s vlasti, Aleksandar Vučić ostat će bez moći, utjecaja, novca i slobode. Gdje će završiti, neće zavisiti od njega. Ako bude pravde, poslije fer i poštenog sudskog postupka, sljedećih nekoliko decenija provest će u zatvoru.
PIŠE: Predrag Popović/Foto: epa
Ako prednost nad zakonom dobiju humanistički motivi, svrgnuti diktator završit će u ludnici.
Otkad je u politici, a naročito za posljednjih sedam godina vladavine, Vučić je ostavio bezbrojne tragove kriminala. Još je više dokaza njegovih mentalnih oboljenja. Većina njegovih izjava i postupaka mogu usporedo da se tumače kroz Krivični zakonik i šifrarnik F dijagnoza.
Na spisku više stotina duševnih bolesti, koje su definirane kao devijacije duha i svesti, teško je pronaći neku koja ne opisuje Vučića.
Psiholozi i psihijatri, vjerojatno, lako i brzo bi mogli da prepoznaju simptome Vučićevih poremećaja, pa i da mu pruže ljekarsku pomoć. I laici bi, bez po muke, mogli da shvate probleme s kojima se on bori cio život. Roditelji su ga zanemarivali i zlostavljali. Mama Angelina ga je ispustila iz naručja pa je dobio ozbiljne povrede glave, od kojih mu se nikad nije u potpunosti oporavilo desno oko.
Službeni otac Anđelko ga je tjerao da jede pokvarenu paštetu, a baba ga je zadojila nacionalizmom i mržnjom prema katolicima i muslimanima. Odrastajući u takvom okruženju, zavidio je mlađem bratu, koji je uvijek privlačio i dobivao podršku i simpatije. Stečene komplekse niže vrijednosti pokušao je da anulira učenjem i disciplinom.
Za razliku od nestašnog bate Andreja, Alek je, čim bi ustao, namjestio krevet, umio se i oprao zube. U školi se isticao znanjem i cinkarenjem, što mu je donijelo status štrebera i nadimak Hulja. Kad se zamomčio, djevojke su ga interesirale koliko danas humanitarni rad, dakle 0:0.
Studij je prekinuo da bi odslužio vojni rok. U sarajevskoj kasarni “Slaviša Vajner Čiča” 1988. godine često su se čuli jauci i plač podlog ćate Vučića. Volio je oficirima prijavljivati svoje klasiće, koji bi izbjegavali dežurstva ili krali konzerve graha, ali teško je podnosio ćebovanje.
Cmizdrio je i u radikalima. Stranačke kolege ga nisu fizički napadali, ali udarali su ga tamo gdje je najslabiji, po živcima. Tri mjeseca nakon što se oženio, rodio mu se sin Danilo, a zločeste radikalske tračare njemu su čestitale prvijenca, a njegovoj supruzi Kseniji naglašavali su da je ‘lijepo što je poslije kćeri dobila i sina‘. Vučiću je pozlilo kad je saznao da mu je lažna svastika zapravo pastorka. Tamara mu je, naime, kći iz ranije veze predstavljala kao mlađu sestru.
Kao pravi Srbin, pretukao je lažljivu suprugu, i kao pravi kukavac, pobjegao je iz Srpske radikalne stranke.
U potrazi za autoritetom, ravnim onome koji je u njegovim očima bio Vojislav Šešelj, Vučić se posvetio pravoslavnom misticizmu. Prateći savjete svog rođaka Porfirija, tada igumana manastira Kovilj, a danas mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, našao je duhovnika i predao se asketizmu. U postu i molitvi tipovao je skoro dvije nedjelje, u kolovozu 1999. godine, što mu je bilo dovoljno da shvati da će Bogu biti bliži u ministarskom kabinetu, nego u pseudo monaškoj keliji.
Vratio se Šešelju, ali nije zaboravio grijehe Tomislavu Nikoliću i ostalim tračarama. Dok je čekao vrijeme za osvetu, bijes je iskaljivao u svoja četiri zida, koja je dobio u vrijeme dok je Srbija gubila Kosovo i Metohiju. Obiteljski mir najuspješnije je održavao tijekom one tri i po godine, koje je proveo u kući svog kuma Zorana Bašanovića.
Stil, usklađen sa stihovima “oženjen sam, kao momak živim”, nastavio je dok opet nije bio prinuđen oženiti se trudnom Tamarom Đukanović. U istom bračnom paketu, na njegovo veliko iznenađenje, pojavio se još jedan neprikosnoveni autoritet, tast Brano Đukanović. Kao nekad vojvodu Voju, sad sluša tasta Branu. Svaku njegovu sms poruku shvaća kao izravnu komandu. Tast javi “dođi”, Vučić odmah sjeda u helikopter i leti za Loznicu, da mu nabaci neki novi posao ili pritisne nekog naprednjačkog heretika.U pretrpanom rasporedu predsjedničkih obaveza, Vučić nađe vremena da posjeti Katarinu Šišmanović, kojoj je, kako se hvali, nabavio stan u Eagle Hillsovoj zgradi u “Beogradu na vodi”.
S obzirom na takve okolnosti, ne čudi što mu je sin Danilo postao alkoholičar, a kćer Milica introvertna starmala djevojčica. Vučić i njih beskrupulozno koristi u političke svrhe. Tko mu spomene djecu, posebno ako je to u vulgarnom kontekstu, biva izložen medijskoj, policijskoj i pravosudnoj torturi.
Kriminalizirao je i brata Andreja, koji sad ima imidž vodećeg naprednjačkog dahije. Mamu Angelinu je, u predizbornoj kampanji, optužio da laže i blati njegov lik, jer je demantirala njegove tvrdnje da se rodio kao nedonošče od 1,5 kg. U istoj televizijskoj emisiji, raspravu o vlastitoj krizi identiteta završio je priznanjem da vjeruje kako mu je pravi otac Anđelko Vučić, a ne neki Salih Salihu, kako od milja zove albanskog novinara Fahriju Muslijua, bivšeg Angelininog kolegu, osumnjičenog za nestašluke bez Dureksa.
O svemu tome Vučić je pričao javno, ali nitko od psihologa nije to razumio kao njegov vapaj upomoć. Umjesto da mu ponude i pruže adekvatnu medicinsku njegu, svi licencirani srpski psiholozi i psihijatri nijemo gledaju kako se, sirotan, muči.
Tek u posljednje vrijeme u javnosti su se pojavile retke analize, nedovoljne za kompletnu dijagnostiku. Autori Magazina Tabloid često ukazuju na Vučićeve mentalne poremećaje i pozivaju psihijatre da reagiraju. Takav apel upućuju i mnogi korisnici društvenih mreža, a nedavno je i Nenad Kulačin, novinar dnevnog lista Danas, poručio psihijatrima da “stisnu petlju i objelodane karakteristike psihičkog stanja predsjednika Srbije, čije ponašanje odavno nije usklađeno sa realnošću”.
– Pretpostavimo da se udruženje psihijatara i psihologa usuglasi da predsjednik potiče i izaziva društvenu devastaciju, zbog lako dokazivih javnih izjava, koje ne sadrže činjenice, već njegove lične procjene, neprimjerenih uvreda i neprijateljskih poruka upućenih neistomišljenicima. Pošto potkrepe svoje mišljenje primjerima iz svakodnevnih predsjednikovih nastupa, grupa ovih stručnjaka može javno da objavi svoj nalaz. Takav dokument nema stručnu podlogu jer se zasniva na opće poznatim simptomima, koji ne mogu da predstavljaju dijagnozu. U psihijatriji i psihologiji ona se postavlja u direktnom kontaktu s klijentom–pacijentom poslije studiozne opservacije, medicinskih i psiholoških testova i timskog donošenja zaključka – tvrdi dr.Dragica Stanojlović, psiholog u mirovini. Stanojlović ukazuje da je Vučić i ranije bio isti ovakav, samo nije imao prilike da ispolji čitavu paletu patoloških osobina svoje razuđene ličnosti.
– Egocentričan je, narcisoidan, s nesavladivom potrebom da uvijek bude u centru pažnje. Promjenljivog je raspoloženja, bez empatije. Sklon je teatralnom ponašanju i dramatizaciji. Ne podnosi kritiku niti drugačije mišljenje. Neprijatne situacije ili emocije duboko potiskuje, tako da ne mogu da se probiju u njegovu realnost, koja je modelirana imaginacijama i fantazijama. Ima transcendentni doživljaj vlastitog bića – ocijenila je dr. Stanojlović.
I psiholog Žarko Trebješanin je Vučića opisao kao autističnog narcisa, koji ne vidi stvarnost jer je zatvoren u sebe i okružen ulizicama i poltronima.
– Vučić je bahat, ide iz krajnosti u krajnost, sklon je ekstremima. On je bio ekstremni nacionalist, a sad je veliki Europljanin. Sve to govori o velikoj nestabilnosti. Ako gledate Koraksove karikature, vidite ga na onih devet ekrana i jasno vam je da vidi svugdje samo sebe i da je veliki narcis, kao i svi despoti, koji imaju fantastičnu žudnju za moći – tvrdi Trebješanin.
Pred prve predsjedničke izbore u Srbiji, 1992. godine, Trebješanin je za NIN napisao psihološki portret Slobodana Miloševića. Hrabri urednici su tekst objavili poslije izbora, iako je bilo jasno da autor ne želi da naruži analiziranog kandidata za funkciju predsjednika, već da ukaže na opasnost koja prijeti usponom čovjeka koji demokraciju podređuje samovolji.
– Imam utisak da Vučić danas ima veću vlast nego što je ikada imao Milošević, jer ovaj drugi je imao kontrolu državnih medija, što smo mi smatrali medijskim mrakom, iako smo imali neke televizije i novine koje su bile opozicione. Gdje su one sada? Svedene su na incident, na zanemarivo. Naš veliki problem nije Vučić, nego sistem koji dozvoljava da neko takav može da dograbi apsolutnu vlast. Možete da analizirate Trumpa, koliko je infantilan, osion i slično, ali važno je da imate mogućnost da ga smijenite. Smijenjen je Nikson, a Clintona su preslušavali suci.
Hajde ovdje da zamislimo da neke suci stave Vučića ispred sebe i preslušavaju ga. Mi nemamo demokratske institucije, jedan čovjek se pita za sve, on odlučuje, to otvoreno kažu ministri, hvale se time da će biti onako kako kaže predsjednik Vučić, on najbolje zna. To da čitavo pravosuđe radi kako jedan čovjek misli da je pravedno, da se investira tamo gdje jedan čovjek odluči, to nikakve veze s demokracijom nema. Kakav je to politički život ako ne možete da imate normalne, minimalno fer izbore. Mi živimo u posebnoj vrsti rasula, vrijednog ozbiljnog psihološkog promatranja.
Orwell je ozbiljno uzdrman stvarnošću u Srbiji. Naš politički žanr je neki bućkuriš sačinjen od komedije, drame, tragedije i trilera, premašio mogućnosti čak i holivudskog blockbustera – kaže Trebješanin.
Zoran Radovanović, sveučilišni profesor u mirovini, ističe da nije etički izlaziti u javnost s dijagnozom, ali i da se Vučićevo stanje zna.
– Ne treba biti psihijatar, pa ni liječnik opće prakse da bi se na osnovu neobaveznog praćenja medija došlo do zaključaka da je Vučić egocentričan i maligno narcisoidan. Jedan pravnik, inače profesor univerziteta, opisuje Vučića kao ucijenjenog čovjeka, što je opće mjesto, imajući u vidu okolnosti pod kojima je doveden i obaveze kojih se prihvatio. Na to se nadovezuju psihijatri, videći u njemu ličnost “kao ako” (engleski: “as if personality”), što bi u slobodnom prijevodu znači: slugarenje ličnost – tvrdi prof. dr Radovanović i podsjeća na iskustvo iz Sjedinjenih Američkih Država.
Pred predsjedničke izbore u SAD-u 1964. skoro 1.200 psihijatara izjasnilo se da konzervativni kandidat Barry Goldwater nije sposoban za tu funkciju. Poslije poraza na izborima, on je tužio časopis koji je objavio taj tekst i dobio odštetu od 75.000 dolara, a Američko psihijatrijsko udruženje je usvojilo tzv. Goldwaterovo pravilo, po kojemu psihijatri ne smiju postavljati dijagnozu javnoj osobi bez njezina pristanka i ako ju nisu osobno procijenili i dobili suglasnost pacijenta.
To pravilo je prekršeno 2015. kad je časopis Vanity fair objavio psiho-analizu Donalda Trumpa, opisujući ga kao “školski primjer narcisoidnog poremećaja ličnosti”. Uslijedila je serija tekstova New York Timesa, u kome su razni psiholozi, psihijatri i socijalni radnici iznosili tvrdnje da Tramp nije sposoban da obavlja funkciju predsjednika SAD
– Tramp ima stalnu potrebu da opoziciju stavi pod svoju čizmu, čime narušava osnovna načela demokracije. Trumpa psihičko stanje sprječava da obavlja predsjedničku dužnost, jer ima tendenciju iskrivljavanja stvarnosti kako bi se ona prilagodila njegovom osobnpm mitu veličine. On često napada one koji se ne slažu s njim ili ga izazivaju, a te navike će se samo pogoršavati što duže bude bio na poziciji moći – navodi se u analizama oko 35 članova Američkog psihijatrijskog udruženja, koji su priznali da svjesno krše “Goldwaterovo pravilo« jer smatraju da je “previše toga u igri da bi sada šutjeli”.
Te tekstove prenosila je i Televizija N1, na kojoj je, prije nekoliko dana, voditeljica Minja Miletić brutalno prekinula Boška Obradovića, lidera Dveri, kad je rekao da je Aleksandar Vučić mentalno poremećen.
Na “američkoj televiziji”, kako naprednjaci nazivaju N1, može se govoriti o narcisoidnom Trumpu, ali ne smije se izraziti sumnja u Vučića.
Poljski psihijatar Andrej Lobačevski, opisujući mentalno stanje nekoliko istaknutih svjetskih državnika, uveo je termin “autokracija”, kojim definira vlast psihopata. Lobačevski upozorava na opasnost od “patološke moći” vlada koje predvode narcisi i psihopate. U zapadnim medijima takvoj analizi podvrgnuti su, osim Trumpa, i mnogi drugi državnici, među kojima su Boris Johnson, Emanuel Macron i, naročito, Vladimir Putin.
U Srbiji su takvi tonovi mnogo tiši, iako ima mnogo više razloga za brigu. Savez za Srbiju je prije nekoliko dana pozvao Aleksandra Vučića da se “pod hitno podvrgne pregledu od strane stručnog liječničkoga tima”.
– Građani Srbije već su se navikli da Vučić u obavljanju dužnosti predsjednika krši Ustav, urušava međunarodni ugled zemlje, nanosi štetu njenim interesima, uzurpira funkcije tužioca, sudaca, premijera, ministara, predsjednika općina, nogometnih trenera. Poseban problem predstavlja Vučićevo ponašanje u svakodnevnim javnim nastupima, koje otvara pitanje njegovog zdravstvenog stanja.
Gotovo u svakom njegovom nastupu manifestiraju se ozbiljni poremećaji, od graničnih poremećaja ličnosti do paranoidnih sindroma. Njegova sve izrazitija sklonost da se uživljava u ulogu mesije i oca nacije, više puta spominjanje vlastite smrti, isticanje vidovnjačkih sposobnosti, nepovezane rečenice, nagle promjene raspoloženja, kao i zabrinjavajuće promatranje sebe iz budućnosti samo su neki od razloga da se građanima Srbije osiguraju nesumnjivi dokazi da je Aleksandar Vučić mentalno u stanju da obavlja svoj posao – navodi se u priopćenju Saveza za Srbiju.
Ista vrsta zabrinutosti postoji i kod pojedinaca iz vlasti, ali oni ne smiju javno priznati. Plaše se psihopate, znaju da je osvetoljubiv, podao i pokvaren. Zato Željko Mitrović, tobože u šali, najavljuje da će istinu o Vučiću početi govoriti tek 40 dana poslije njegove smrti, kad bude siguran da se ovaj neće povampiriti.
Kad se spomene peder, nitko ne pomisli na Brnabićku. Kad se spomene luđak, netko pomisli na Vulina, ali prva asocijacija na pederluk i ludost je Vučić. U normalnim društvima, njegove devijacije svih vrsta predstavljale bi privatni problem. Ako ne zna tko mu je otac ili koliko djece mu ima supruga, pa ga to razjeda, to je njegova osobna stvar. Neka se liječi. Ako ni to neće, može se objesiti. Ali, jok, Vučić u svojim poremećajima uživa, sa zadovoljstvom maltretira koga god stigne, uništava živote i otima imovinu. “Luđaci su najštetniji lopovi, ukradu vam raspoloženje i vrijeme”, pisao je Göte. Vučić je svojim primjerom dokazao da je njemački klasik u pravu. Na vlasti su bili i drugi lopovi, ali nitko nije nanio više štete od ludog Vučića.
Baš u skladu s Geteovom definicijom, on je ukrao raspoloženje, stvorio je Srbiju punu agresije, mržnje i nasilja. I na naprednjačkim mitinzima, na koje dovodi ucijenjene i podmićene sendvićare, jadne i bijedne, vlada atmosfera kao na pogrebu. Dok im vođa na bini služi opijelo, nesretnici ga i ne slušaju, znaju da laže, da će, kad se predstava završi, morati da se vrate svojim kućama, gdje ih čekaju gladna djeca, neplaćeni računi i dopisi izvršitelja.
Vučić je ukrao i vrijeme, opljačkao je budućnost u kojoj će nekoliko sljedećih generacija otplaćivati kredite koje je uzeo i razgrabio naprednjački kartel. Vučić je cijelu Srbiju zarazio autentičnim virusom ludila, kakav nije zabilježen u suvremenoj povijesti politike i medicine. Cijeli narod, državne institucije, medije i svakog građanina pojedinačno, sve je uvukao u vlastitu patologiju.
Za sedam godina njegove vladavine, iz Srbije je pobjeglo više od 600.000 najboljih i najsposobnijih ljudi, mladih i obrazovanih. Nisu pobjegli samo iz ekonomskih razloga, već uslijed beznađa, koje im se nudi s Pinka i naslovnih strana Kurira i Informera. Pod Vučićem, Srbija je prestala postojati kao država, sad je običan teritorij s nedefiniranim granicama.
Izvanknjižni vlasnik Srbije i s tim teritorijem trguje. Spreman je, kaže, priznati nezavisnu albansku državu na prostoru koji je nekad nazivao kolijevkom srpstva, ali tek kad dobije nešto zauzvrat. Ponekad traži Kosovsku Mitrovicu i još dvije-tri općine, a nekad plasira budalaštine da će mu Angela Merkel pokloniti privatnu kompaniju Volkswagen i izlaz na more.
Ako se to desi, Vučić će pristati na razgraničenje, kao da mu je to očevina koju će podijeliti na Anđelkov i Fahrijin dio. Zato svakodnevno priča Sarapi i Mariću, ima podršku svojih prijatelja iz svijeta.
Putin mu je poklonio šest rashodovanih aviona, koje je Srbija skupo platila. Trump je pristao da se na jednom koktelu čak četiri puta rukuje s njim, a Xi Jinping ga je primio u poluzagrljaj. Merkelova mu je dala broj privatnog telefona, da je zove kad god hoće, pa i u pola noći. Macron ga je štipnuo za donji dio leđa i namignuo mu mangupski.
Bez elementarne sigurnosne kulture prihvatio je telefonski poziv hrvatskog novinara, koji se predstavio kao tadašnji hrvatski premijer Zoran Milanović. Ispao je idiot, ali i to je iskoristio kao dokaz da ima prijatelje. Bolje bi mu bilo da ima lijekove, manje bi brukao sebe i Srbiju.
Na isti način na koji vodi politiku, Vučić se bavi i privredom. Ugrađuje se u sve poslove, prisvaja javne resurse i cijedi budžet u svoje džepove, a narodu prodaje priču da će u Borči napraviti tvornicu letećih automobila. Kinezi će mu dati tu tehnologiju nove dimenzije saobraćaja u zamjenu za svinjske nogice. Bez stida, hvali se kako je izgradio toliko puteva da opozicija, kad dođe na vlast, neće moći ni da nacrta linije na njima. Naravno, ne spominje da te putove, po astronomskim cijenama, grade firme koje kontrolira njegov bat Andrej, strikan Milorad Dodik i šef kosovskog mafijaškog ganga Zvonko Veselinović.
Samo na Moravskom koridoru cijena je napuhana za 300 milijuna dolara, a kolika provizija je završila na Vučićevom računu tek će utvrditi neka buduća istraga. Novom prevarom, koju naziva “investicionim planom”, namjerava zgrnuti još nekoliko desetina milijuna eura.
Najavljuje izgradnju “nacionalnog stadiona” u Surčinu, a nogometna reprezentacija nema šanse plasirati se na Europsko prvenstvo, ne može se probiti među 24 od 45 selekcija. U još šest gradova pravit će stadione, koji će zvrjati prazni. Ne mari Vučić za to, važna mu je provizija i medijska promocija. Uostalom, dokazano je da on voli i poznaje nogomet. Samo on je mogao da nazove telefonom Zvezdinog igrača Aleksu Vukanića i naredi mu: “Sine, daj gol”. Vukanić je odgovorio: “Hoću, gospodaru” i zaista postigao gol koji je Crvenu zvezdu odveo u Ligu prvaka.
Da, taj scenarij izgleda kao bilješka iz nekog zdravstvenog kartona u Toponici (Specijalna bolnica za psihijatrijske bolesti ), ali osvanuo je na naslovnim stranicama svih režimskih biltena. Demokraciju, politiku, privredu, medije, sport…
Vučić je sve obesmislio, pa i tuđe tragedije. Ministri Zlatibor Lončar i Bratislav Gašić naredili su posadi vojnog helikoptera da bolesno dijete prebace na surčinski aerodrom, jer ih tamo čekaju televizijske kamere. Helikopter je pao, ugašeno je sedam života, a šef policije, tužiteljstva i svih sudova Aleksandar Vučić na Pinku je optužio pilota Omera Mehića da je bio pijan. Udovicama nastradalih vojnika i liječnika dao je ordenje i penzije. Dovoljno za šutanju.
Tu matricu Vučić primjenjuje već godinama. Kad je, na radikalskom mitingu, pretučen Ranko Panić, Vučić nije htio da ga posjeti u bolnici, a kamoli da mu pomogne na bilo koji način. Međutim, kad je nesretnik umro, Vučićev lešinarski instinkt odveo ga je na groblje u Mladenovac, gdje je udovici obećao stalni posao i platu od 350 eura.
Ružici Đinđić, da bi zaboravila kako je onog 12. ožujka šampanjcem nazdravljao “novom Gavrilu Principu” Zvezdanu Jovanoviću, morao je patiti mnogo više. Dao joj je državnu vilu, pare iz budžeta za privatni biznis, a njenu kćer Jovanu ubacio je u Vladu Srbije.
Sada Jovana Đinđić radi s Milenom Popović, udovicom Olivera Ivanovića, protiv koga je Vučić vodio smrtonosnu medijsku kampanju, a danas štiti osumnjičene za taj atentat.
Najskromniju ponudu dobila je porodica Stanike Gligorijević, koja je ubijena na naplatnoj rampi u Doljevcu. Vučić se nedavno pohvalio da je posjetio pbitelj Gligorijević i ponudio im pomoć. Udovac Velimir, kao odštetu, dobit će traktor. Ponudio je traktor, a ne pravedno suđenje i kaznu za Zorana Babića, manekena Vučićeve psihe.
Posao u Vladi, u Ministarstvu za rad i socijalna pitanja, na radnom mjestu savjetnika za brigu o porodici, nedavno je dobio i kosovski junak Simo Spasić. On o brizi za porodicu zna mnogo. Odležao je četiri godine robije zbog toga što je, pod prijetnjom nožem, silovao bivšu suprugu. Kad je izašao iz zatvora, svoju djecu je dao u udomiteljsku obitelj, da mu ne smetaju dok na beogradskim ulicama zlostavlja svakoga tko prosvjeduje protiv Vučića. U znak zahvalnosti, Spasić svaku priliku koristi da, kao Oliver Mandić, ljubi ruku poremećenom diktatoru.
Bez obzira na sve simptome, u Vučićevom okruženju postoje i pojedinci koji ga dobro poznaju i koji tvrde da nije bolestan, već je pokvaren i podao.
– Svi kažu da je Vučić lud. Ako je lud, što sebi ne odsiječe prst, nego meni otima svaki dinar što zaradim – često kuka Vučićev kum Goran Veselinović.
Možda je on u pravu, ali sigurno je da bi psihoanaliza, da je Freud upoznao Vučića, danas bila bogatija za primjer iskompleksiranog klauna, koji je spletom tragičnih okolnosti dobio mogućnost da uništava cijelu državu i narod. Kad i ovo prođe, kad se Srbija oslobodi diktature, kako god da bude kažnjen, Vučić će se snaći.
Ako završi u zatvoru, ništa strašno. Ionako je cijeli vijek proveo među kriminalcima.
Ako bude spakiran u ludnicu, opet dobra, bit će svoj među svojima, a Srbija će još dugo, dugo oporavljati od posljedica njegovih mentalnih oboljenja.
