Postoje teme koje se u Hrvatskoj stalno guraju pod tepih, ne zato što su nevažne, nego zato što su neugodne. A neugodne su jer razotkrivaju nedosljednosti države koja se voli pozivati na suverenitet, demokraciju i europske standarde – ali se u praksi često boji vlastite sjene.
Jedna od takvih tema jest pravo hrvatskih građana pravoslavne vjeroispovijesti na vlastitu, hrvatsku, autokefalnu Pravoslavnu crkvu.
Ako krenemo hladno, gotovo vojnički, činjenice su neumoljive. Hrvatska je suverena država. Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti. Država priznaje i financira vjerske zajednice. U Hrvatskoj žive građani koji su pravoslavci, nacionalni Srbi i koji se nacionalno ne identificiraju kao Srbi. To nije ideološka provokacija, nego sociološka realnost.
Prema toj realnosti, logično je pitanje: zašto ti građani, Srbi i Hrvati pravoslavci, ne bi imali pravo na vlastitu crkvenu instituciju, organiziranu u skladu s kanonskim pravilima pravoslavlja, ali ukorijenjenu u hrvatski državni i društveni okvir?
Problem nastaje onog trenutka kad se religija prestane promatrati kao duhovna kategorija, a počne se tretirati kao produžena ruka politike – tuđe politike. Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj nije samo vjerska organizacija; ona je povijesno i institucionalno povezana s projektom „srpskog sveta“, s memorijom velikodržavnih ambicija i s narativima koji su u 20. stoljeću Hrvatsku skupo koštali. To nije optužnica protiv vjernika, nego konstatacija o ulozi institucije.
Autokefalnost u pravoslavlju nije hereza, nego pravilo. Ruska, grčka, bugarska, rumunjska, srpska – sve su one nastajale u trenutku kad je država rekla: ovo je naš prostor, ovo su naši vjernici, ovo je naša odgovornost. Nitko danas ne osporava pravo Crne Gore, Sjeverne Makedonije ili Ukrajine da raspravljaju o vlastitim crkvama, osim onih kojima je gubitak crkvene jurisdikcije jednak gubitku političkog utjecaja.
Zašto bi Hrvatska bila iznimka? Zašto bi hrvatski pravoslavci morali birati između nacionalnog identiteta i vjerske pripadnosti? To je pitanje koje razotkriva duboku nelagodu domaćih elita. Jer priznati Hrvatsku pravoslavnu crkvu značilo bi priznati da Hrvatska nije ničiji protektorat, ni u crkvenom smislu. Značilo bi jasno povući crtu između vjere i politike, između duhovnosti i geopolitičkih ambicija.
Naravno, odmah se poseže za povijesnim argumentom NDH, kao da povijest počinje i završava 1941. godine. To je klasična zamjena teza. Pravo na Hrvatsku pravoslavnu crkvu danas nema nikakve veze s ustaškom državom, jednako kao što suvremena hrvatska država nema veze s Banovinom Hrvatskom ili Austro-Ugarskom. Institucije se ne diskvalificiraju zato što su postojale u krivom povijesnom trenutku, nego zato što krše prava i zakone danas.
A danas je ključno ovo: ako Hrvatska želi biti ozbiljna država, mora imati hrabrosti priznati pluralizam unutar vlastitog društva. Hrvatska pravoslavna crkva, autokefalna i kanonski utemeljena, ne bi bila prijetnja nikome – ni katolicima, ni hrvatskim Srbima, ni državi. Prijetnja je, naprotiv, trajno stanje u kojem se dio građana tretira kao taoci tuđe crkveno-političke strukture.
Država koja ne kontrolira vlastiti duhovni prostor, teško može tvrditi da u potpunosti kontrolira i svoj suverenitet. Problem nije u pravoslavlju, nego u strahu da se stvari napokon nazovu pravim imenom.
M. Marković/Foto: rtl
