Bajakićev otac je 1991. bio više puta uhićivan! Sumnjičen zbog oružja i pucnjave

11 listopada, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Proteklih dana podigla se bura u javnosti zbog kadroviranja u Zagrebačkom holdingu. Nakon što je gradonačelnik Tomislav Tomašević smijenio Antu Samodola i Nikolu Vukovića iz uprave ZG holdinga isplivao je podatak kako su došli u sukob s moćnim Ratkom Bajakićem.



U medije su procurile informacije kako je Bajakić vlasnik obveznica tvrtke Lanište koja ima ugovor o zakupu i održavanju dvorane Arena sa Zagrebačkim holdingom. Jednostavnije rečeno, Bajakić, koji figurira kao čovjek Tomislava Tomaševića u Holdingu, ima financijski interes u tvrtki koja od Holdinga godišnje prima oko 65 milijuna kuna.

Jutarnji list je to ocijenio potencijalnim sukobom interesa.

Ratko Bajakić je prvi put u do medija dospio kad se pisalo o propaloj Tesla banci u kojoj je imao važnu ulogu, a više se o njemu počelo pisati nakon objave imovinske kartice Milorada Pupovca u kojoj stoji da je on  jedan od ljudi koji su Pupovcu posudili iznos od 40.000 eura.

Na stranicama Hrvatskog nogometnog saveza i sada je dostupna vijest kako je bivši predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Luka Bajakić preminuo u 91. godini života. Ta je vijest objavljena 23. prosinca 2014. godine. Bajakić je preminuo dan ranije i pokopan na Mirogoju. Iza njega ostali su u žalosti: kći Buba, sin Ratko, snaha Ivana, zet Nenad te četvero unučadi.

Tko je mogao znati da će sedam godina kasnije kći Buba kao i sin Ratko dospjeti u središte medijske pozornosti. Naime, kći Buba je zapravo zagrebačka javna bilježnica Ljubica Čaklović u čijem su uredu ovjerene Tomaševićeve prve skupštinske odluke u Zagrebačkom holdingu.

Bajakić je u NO ZG holdinga došao s reputacijom financijskog stručnjaka a poznato je kako je bio godinama povezan s Darkom Ostojom, netom preminulim odvjetnikom Tinom Doličkim i jednom od najmisterioznijih hrvatskih milijunašica i financijašica Ksenijom Juhn Bojadžijev.

Bajakić je uoči izbora bio član Savjeta Možemo!. Na web stranici platforme Možemo o njemu piše: “Rođen 1965. godine, Ratko Bajakić diplomirao je 1992. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer ekonomska teorija i analiza, a u svom radu ima 25 godina iskustva na rukovodećim funkcijama u investicijskom bankarstvu u Hrvatskoj i zemljama EU. Direktor je i većinski vlasnik ICF Grupe d.o.o. koju čine ICF Invest – društvo za upravljanje investicijskim fondovima, ICF brokerskim društvom te društvom ICF Consult.

Kao financijski savjetnik i viši menadžer radio je za Investmentbank Austria AG u Beču gdje je bio zadužen za uspostavljanje poslova trgovanja, primarnih emisija i savjetovanja klijenata u Hrvatskoj. Član je nadzornih odbora ETF Airways d.o.o., CGS Capital d.o.o. I LUXIMA d.d. Autor je stučnih radova Financijska kriza i nova financijska regulacija (Bajakić Ivana, Bajakić Ratko, Hrvatska pravna revija br. 3, 2010)…”.

No koliko god Ratko Bajakić imao bogatu biografiju, njegov otac Luka Bajakić  imao je još dojmljiviju. Na Wikipediji o njemu piše:

Od 1945. do 1957. radio je u rukovodstvima Narodne omladine Hrvatske i Jugoslavije, a kasnije u Socijalističkom savezu radnog naroda Hrvatske (SSRNH). Od 1965. do 1974. zastupnik je u Saboru SR Hrvatske, a od 1978. zastupnik je SR Hrvatske u Skupštini SFRJ i zamjenik predsjednika Odbora za pravosuđe Saveznog vijeća SFRJ. Aktivno se bavio nogometnom do 1946. u NK Omladinac u Dalju.

Godine 1945. organizirao je prve sportske aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata u Slavoniji. Bio je sportski djelatnik u raznim sportskim granama: 1946. bio je tajnik Okružnog odbora Fiskulturnog saveza Hrvatske za Osijek.

Od 1947. aktivno radi u Fiskulturnom savezu Hrvatske u Zagrebu, a od 1951. do 1952. tajnik je tog saveza, a od 1949. do 1958. Hrvatskog atletskog saveza. 1951. i 1952. sudjeluje u planiranju i izgradnji velikih sportskih objekata u Hrvatskoj (Dotršćina, atletska staza u Splitu, Sportski centar u Makarskoj, stadion Gradski vrt u Osijeku, domovi ‘Partizana’ u Donjem Lapcu i Udbini i dr.)

Od 1952. do 1953. tajnik je i dopredsjednik Saveza za tjelesni odgoj Partizan Hrvatske. Od 1960. do 1964. bio je predsjednik Upravnog odbora za unapređivanje fizičke kulture grada Zagreba i sudjeluje u izgradnji većih zagrebačkih sportskih objekata (Sportske dvorane, istočne tribine stadiona Maksimiru, te pokreće i organizira pripreme za izgradnju rekreacionog centra Jarun).

Od 1963. do 1967. član je uprave zagrebačkog Dinama;  od 1965. do 1966. predsjednik je Nogometnog saveza Hrvatske; od 1971. do 1973. predsjednik je Nogometnog saveza Jugoslavije a  od 1974. do 1976. član Međunarodne komisije istog Nogometnog saveza Jugoslavije.

Jutarnji list piše da je Luka Bajakić  u velikoj mjeri pomogao da se u Splitu održe Mediteranske igre, i Univerzijada u Zagrebu.

Anegdota s Brazilom 

Najzanimljivija anegdota o Bajakiću vezana je za Brazil. Kao predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije vodio je reprezentaciju i na Peleovu oproštajnu utakmicu od brazilske reprezentacije. Tada je Pele za vlastiti oproštaj osobno odabrao Jugoslaviju, a Bajakić je isposlovao da Josip Broz Tito odlikuje najvećeg svjetskog nogometaša.

Utakmica je odigrana 18. srpnja 1971. na slavnoj Maracani u Rio de Janeiru, i završila je neriješeno 2:2. Dan prije utakmice u ambasadi SFRJ priređena je svečanost na kojoj je veleposlanik Mirko Ostojić je predao Peleu Orden jugoslavenske zastave sa zlatnom zvijezdom kojom ga je odlikovao Tito. A kasnije je Luka Bajakić Peleu predao drugi dar, umjetničku skulpturu kipara Frane Kršinića „Meditacija”.

Sudbina je odlučila da je Luka Bajakić posljednji puta javno istupio u razgovoru za Jutarnji list, pola godine prije smrti.

U svibnju 2014., pričao je s Draženom Krušeljem, a povod je bilo predstojeće Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, i nadolazeća utakmica hrvatske reprezentacije u gradu Manausu, koji se nalazi duboko u prašumi. Bajakića su nervirali članci u medijima, po kojima su tamošnje vremenske prilike predstavljale smrtnu opasnost za naše igrače, pa je Krušelju ispričao kako je reprezentacija Jugoslavije odigrala je tamo sedamdesetih godina čak dvije utakmice u tri dana, i dodao “Molim vas, prestanite plašiti narod opasnostima koje vrebaju u Manausu i brazilskoj džungli.“

“U Manaus smo se spustili iz gorskih područja, ali nije bilo nikakvih problema s prilagodbom. Sjajni Vujadin Boškov bio je izbornik te momčadi sastavljene uglavnom od igrača iz BiH. Sjajan je bio Bajević, igrao je Jurica Jerković, sjećam se svađe s Džajićem koji je na jednoj utakmici bio potpuno indisponiran…

Zapamtio sam Manaus kao egzotičan, vrlo zanimljiv grad, ali kao grad u kojem se odvija sasvim normalan život. Nismo trebali posebne psihološke pripreme, bez problema smo putovali na izlete u džunglu itd. Osvojili smo treće mjesto, a igrači su dobilo po 300 dolara premije. Usporedite to s današnjim iznosima“, ispričao je otac Ratka Bajakića u zadnjem nastupu u medijima.

Tekst u Novostima: ‘Devedesete godine nisu vesele za Luku Bajakića’

Na portalu Novosti objavljen je opširan oproštaj od Luke Bajakića, pripisali su mu zasluge za niz  važnih projekata.

‘”Posebno je pokazao interes za školovanje kadrova potrebnih fizičkoj kulturi te je aktivno radio na pretvaranju Više škole za fizičku kulturu u Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu. Za postignute rezultate na području fizičke kulture dobio je brojna društvena priznanja. Životno djelo Luke Bajakića je sportski centar Jarun. Bez njega, njegova strpljenja i ekonomskog razmišljanja ne bi današnjega Jaruna bilo. Ima još: on je najzaslužniji što projekt izgradnje stadiona u Poljudu nije propao. A bio je pred samim propadanjem…

Domaći, javite svojima da je umro Luka Bajakić, sportski i politički dužnosnik iz drugog milenija, stranac u svojoj zemlji. Dnevni list koji se bavi novostima iz svijeta sporta nije javio ništa.

Bajakić bio predsjednik Nogometnog saveza Hrvatske, i to dvije godine, 1965-1966. Ništa, sve je to uzalud i uzaman, smrt takvoga ‘dužnosnika’ za taj dični sportski list nije bila vijest. Sve je to, vjerojatno i po svoj prilici tako, i zato što je Luka Bajakić Srbin. Uzaman je što takvih Srba na svijetu ima malo. Srbin iz Hrvatske koji je u saveznim tijelima zastupao Hrvatsku bolje no mnogo koji Hrvat.

Bajakić je rođen 1924. u Dalju, na desnoj obali rijeke Dunav. Roditelji Mihajlo i Ljubica, djevojačko Berković. Djetinjstvo u selu, osnovna škola, 1931-1935, u Dalju, pa tzv. opetovnica. Muška realna gimnazija u Osijeku… Peti razred prekida, jer počinje rat, pa iz Osijeka prelazi u Vukovar. Ondje ga, međutim, ustaše uhićuju. Biva oslobođen pukom srećom, jer je s njime bio uhićen i njegov školski kolega, koji je bio član ustaške mladeži.

U partizane odlazi 19. septembra 1943. Odlazi iz dva razloga: što mora, jer ustaše masovno ubijaju, progone i pokrštavaju stanovnike zemlje kojom vladaju, pa odlazi i što hoće, jer je član SKOJ-a. Biti partizan je, kažu, lakše u planini nego u ravnici, ali Bajakić ne može birati, pa je partizan u ravnici.

Devedesete godine nisu vesele za Luku Bajakića. Nova vlast u Hrvatskoj ga više puta privodi, sumnjiči ga za držanje vatrenog oružja, čak i za pucanje. Nikakve osnove za išta od toga nije bilo, puka razularenost podivljalih šovinista…”, napisao je Sinan Gudžević na portalu Novosti u  oproštaju od Luke Bajakića.

Posljednjih dana mogu su čiti i upiti što je radio i gdje je bio Ratko Bajakić 1991. godine u vrijeme agresije na Hrvatsku. Neslužbeno, bio bio se sklonio se u Beč “dok ne prođu nevolje”, sačekao tko će pobijediti da priskoči upomoć pobjedniku.

Zanimljivo je da je Ekonomski fakultet u Zagrebu upisao 1986., a po podacima iz službene biografije diplomirao je nakon šest godina, 1992. godine.

M.M. /Foto: pxll/privatniarhiva

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •