Boksačka retorika u domaćoj brodograđevnoj branši ovih dana zaokuplja pažnju medija. Tema je novi Obalno- ophodni brod „Omiš“ kojeg je za našu Obalnu stražu izgradio „Brodosplit“.
Neki javno napadaju projekt tvrdeći da se radi o promašaju, proizvodu s greškama i da je baš tuđi (konkurentski) brod PV-30LS (koji nije izabran od strane države) bolji po svim parametrima.
S druge strane medijske bojišnice, uzvraćaju iz PR-ovskog ešalona splitskog brodogradilišta braneći svoju prinovu, tu prvu lastu flotne obnove pomorske sile u Hrvata.
Retorički sukob u punom jeku, pucaju bombe bez eksplozivnog punjenja, ali s razornim psihološkim djelovanjem po preživjelim ostatcima domaće ratne brodogradnje i brodogradnje uopće.
Ništa novo kod nas, sami sebi podmećemo klipove…No, krenimo redom.
Prvo, nije baš jasno zašto se odjednom, ničim izazvani, u cijeloj priči pojavljuju sugovornici koji s projektom razvoja „Omiša“ nemaju ama baš nikakve veze. Kažu da nemaju veze ni s konkurentskom firmom „Adria-Mar“. Valjda nemaju. U novinarskoj prezentaciji sugovornika koji nije zadovoljan „Omišem“ nismo upoznati s referencijama koje isti ima da bi komentirao spomenuti brod. Nedostatak referencija ili manjak novinarske pažnje u prezentaciji stručnih referencija sugovornika?
Drugo, zanimljivo je da se rafali prema splitskom brodogradilištu ispaljuju iz medijske kuće čiji su funkcioneri nevidljivo povezani s sektorom brodogradnje. Samo do sebe nameće se pitanje radili se o sukobu interesa? Čemu rafali po „Brodosplitu“ sada kada je već parafiran ugovor o nastavku izgradnje preostalih ophodnih brodova iz serije? Uz to, brodom je zadovoljan i ministar vojni i vicepremijer Krstičević, kao i posade koje se međusobno utrkuju tko će prije zaploviti na „Omišu“.
Treće, svaka ozbiljna država želi imati sigurno more, nadzirane plovne rute i granice. Posebno kada se radi o kopnenoj maloj državi poput našoj gdje se često zaboravlja koliko morske površine imamo. Brodograditelji nisu krivi što naši vojni planeri ne znaju kakvu Obalnu stražu i ratnu mornaricu želimo.
Nisu ni krivi što planeri obrane još nisu načisto sa konceptom obrane na moru. Prvo, valja osmisliti vlastiti koncept maritimne sigurnosti, pa potom definirati zadaće, uloge i odnose pojedinih komponenti i tek tada možemo dati precizan odgovor kakvi nam sve brodovi trebaju. S obzirom na tradiciju, bez dileme se ipak može reći kako su našoj pomorskoj sili dobrodošli i „Omiš“, kao i „Adria-Marov“ PV-30LS, jer su oba broda uspješnog dizajna i svaki za sebe, u svojoj niši djelovanja, imaju odlične karakteristike.
No, ono što je, po našoj ocijeni, na strani „Omiša“ jesu daleko bolji komfor za rad i život posade, izvrsna preglednost situacije na moru sa zapovjednog mosta u svim pravcima, veća vatrena moć, kao i bolje maritimne sposobnosti. Naprosto, „Omiš“ je duži za 12 metara što nije malo. Sa 43 metra dužine bliži je manjim korvetama, negoli ophodnim brodovima. Pramčani turski top pokazao se izuzetnim u dnevnim i noćnim gađanjima.
Može na more stanja 6, a „miješanjem“ elisa s brzine od 26 čvorova za svega nekoliko sekundi dolazi u stanje mirovanja. Novinari nisu uočili da ima i ispuh pogona u more, dakle može ploviti bez dima.
S druge strane, zbog primjene „stealth“ izgradnje nadgrađa, PV-30LS ima manji radarski odraz što je u uvjetima potencijalnog bojišta na moru više nego dobrodošla prednost. Linije kobilice su dobro pogođene jer kod okreta od 20 stupnjeva brod gotovo da nema nagiba. Treba reći da osim stručnih ljudi „Adria-Mar“ ima međunarodne reference, a ima i dobre ulaze na međunarodna tržišta. Zašto ovaj brod država nije naručila pitanje je za Ministarstvo obrane.
Umjesto da se svjedočimo „sukobu“ razmišljanja i ideja kako stvoriti klaster domaće ratne brodogradnje, udruživanjem znanja i tehnologija, mi gledamo izljeve jala i žući.
Četvrto, više od 14 godina čekali smo na porinuće domaćeg ratnog broda. Dugih 14 godina. Toliko o shvaćanju važnosti mora i pomorskoj orijentaciji naše države. Zadnji je bio minolovac „Korčula“ koji nakon godina porođajnih muka (12 godina se gradio!) nikad nije kompletiran kako je trebao biti. Dakle, svatko normalan će pozdraviti obnovu vojne brodogradnje u Hrvatskoj i na tome treba čestitati. Vratili smo brodograđevnu sposobnost u sektor obrane RH. Na koncu, lakše je na zahtjevnom svjetskom tržištu prodati proizvod kojeg koristi vlastita mornarica.
Peto, zanimljivo da je nesretna „Korčula“, danas koncepcijski i tehnološki vremenski posve pregaženo plovilo, idejno rođena u famoznom Brodarskom institutu, kao i „Omiš“. Upravo je ta činjenica geneza porođajnih problema koje su pratile „Brodosplitov“ ophodni prototip, jer je ugovor o izgradnji potpisan temeljem idejnog rješenja, a ne tehničke dokumentacije.
Laički rečeno, temeljem pretprojekta Brodarskog, inženjeri splitskog brodogradilišta morali su razviti projekt, a pretprojekt – živa koma – forma krme se morala promijeniti, promjer propelera se morao promijeniti….a da bi se dobile tražene karakteristike. Da ne navodimo koliko je vojska znala zakomplicirati stvar razno-raznim opravdanim i neopravdanim zahtjevima.
Šesto, ni u HRM nisu bili pretjerano očarani projektom Brodarskog instituta pa su kasnije s škverskim inženjerima pokušali spasiti cijelu stvar. Nema sumnje, „Omiš“ i cijela serija brodova iz klase koja slijedi, bit će dobri brodovi, posade će ih voljeti, ali uvijek će ostati koncepcijsko pitanje – jesmo li mogli više i veće?
Nije problem splitskim brodograditeljima izgraditi brod od 43 metra, kao ni puno veće i složenije, ali problem nastaje kad je na stolu manjkav projekt. Gdje je ambicioznije promišljanje o tehnološki naprednijim brodovima i novim konceptima čuvanja Jadrana?
Na to pitanje odgovor mora dati država, a ne brodograditelji. Brodograditeljima, naime, treba dati posla. Brodarski institut od raspada Jugoslavije doživio je kadrovski i intelektualni raspad. Vojne referencije te ustanove odavno su prohujale s vjetrovima prošlosti.
Sedmo, problemi u izgradnji „Omiša“? Gore smo se u točki 6. o tome dijelom referirali. Koji to prototip bilo kojeg industrijskog proizvoda ne nailazi na probleme? Tome i služi prototip, da se riješe svi tehnički problemi ili nedostatci prije početka serijske proizvodnje. Da je bilo većih sranja u izgradnji i testiranju to bi se osjetilo i u radnim satima i u materijalima. Sada će nastavak izgradnje ove serije bit će osjetno lakše.
Na koncu, posade „Omiša“ su za vrijeme testiranja dobile kratku zapovijed koja je glasila – „Bez milosti na moru, ne štedite brod!“. Tako je moralo biti i tako je i bilo. Do dolzaboga manjkavog pretprojekta dobili smo (borbeno) žilav i kvalitetan brod koji sjajno plovi i na kojem mornari doslovce guštaju.
Zavidimo im. Imaju najbolji ured na Jadranu.
M.Marković/Foto: morh
