BUDIMIR LONČAR: Embargo na uvoz oružja bio je dobar za Hrvatsku

listopad 4, 2020 maxportal
Share Button
Prije dva dana promovirana je biografija 96-godišnjeg Budimira Lončara,  “Od Preka do vrha svijeta”, posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova. Knjiga je nastala temeljem njegovih razgovora s povjesničarom Tvrtkom Jakovinom.



Kad se spomene ime Budimir Lončar u Hrvatskoj je prva asocijacija uvođenju embarga na uvoz oružja početkom devedesetih u vrijeme agresije na Hrvatsku.

Kao savezni sekretar postali ste prvi čovjek diplomacije zemlje koja je u stadiju raspadanja. Vrlo brzo vidjeli ste i sami da je to terminalna faza.Bili ste u dilemi, otići ili još ostati. Što vam kaže današnja, naknadna pamet? Jeste li predugo čekali s ostavkom?

– Ne, nisam. Ostavku sam dao u pravom času. Ali u zadnjem času, 18. studenoga, na dan pada Vukovara i mjesec dana prije nego što je Badinterova komisija ocijenila da je Jugoslavija prestala postojati kao međunarodni subjekt. Ipak sam još 1989. inicirao internacionalizaciju jugoslavenske ustavne krize. Naime, inicirao sam asocijaciju s Europskom zajednicom, s dva cilja. Željeli smo pomoć u reformama i transformaciji zemlje ka tržišnoj orijentaciji, političkom pluralizmu i vladavini prava, ali i spriječiti rat koji je već bio na pomolu. To su sve bili i uvjeti za ulazak Jugoslavije u Europsku uniju s kojom su i do tada postojali sui generis odnosi već 20 godina, rekao je Lončar za Jutarnji list.

Pokrenuo sam postupak formalnog pristupanja toj asocijaciji. Istovremeno, Genscher i francuski ministar Cheysson su mi savjetovali da Jugoslavija ponovno preuzme predsjedanje Pokretom nesvrstanih kako bi ojačali politiku detanta. Predložio sam to Predsjedništvu SFRJ i ono nije prihvatilo, ali nije niti odbilo. Milošević još nije bio preuzeo sve poluge vlasti. Podržali su me Raif Dizdarević i Joža Vrhovec, a otvoreno se suprotstavio Lazar Mojsov.

Ja sam ipak izgurao da budemo izabrani na čelo Pokreta. Mislio sam da će te dvije strateške međunarodne inicijative djelovati na unutarnjem planu i povezati lidere jugoslavenskih republika koji su se već počeli razilaziti. Jedini koji su me podržali bili su Kiro Gligorov i Alija Izetbegović. Dakle, nisam ja tada bio naivan. Radio sam to vrlo promišljeno, rekao je Lončar.

Kad se spomene ime Budimir Lončar, u Hrvatskoj je vječita tema vaša uloga u uvođenju embarga na uvoz oružja početkom devedesetih. Najviše vam to prigovara hrvatska desnica. Kako je do te odluke došlo i kome je ona više štetila?

– Kad god dođe do oružanih sukoba u nekoj zemlji, UN po automatizmu uvodi embargo na izvoz oružja u ta područja. To je conditio sine qua non. I mi, ali i američki državni sekretar James Baker, imali smo informaciju da JNA želi kupiti oružje od SSSR-a u vrijednosti od dvije milijarde. Alarmantni događaj je bio tajni odlazak admirala Staneta Broveta u Moskvu. JNA je igrala na kartu nezadovoljstva vojske prema Gorbačovu.

S raspadom Jugoslavije, s Badinterovim priopćenjem, embargo je postao praktički irelevantan. Politički je bilo važno to što su kontakti JNA s ruskom armijom išli mimo Gorbačova. Ambasador u Moskvi, Vereš, Vojvođanin i lojalni prijatelj, to je doznao od vojnog izaslanika pa smo mi obavijestili Gorbačova. I Amerikanci su imali tu informaciju. Njima je bilo najvažnije da se ne da povoda sovjetskom vojnom vrhu da sruši Gorbačova. Zato je američka prisutnost u jugoslavenskoj krizi u početku bila niskog intenziteta.

Rezoluciju je formalno prezentirala Danska, tada predsjedavajuća Europske zajednice, što nije bilo slučajno. Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju embarga pisale su zemlje koje su bile vrlo sklone Hrvatskoj, poput Austrije. Naoružavanje je ipak nastavljeno vlastitim kanalima. To što mene optužuju za uvođenje embarga je glupost i kardinalno neznanje. Čak i da sam bio protiv embarga, a po svojem uvjerenju nisam mogao biti, ja nisam mogao učiniti ništa, jer nisam imao pravo glasa.

Na toj sjednici Vijeća sigurnosti proširena je internacionalizacija krize i stvoren legitimitet za buduću intervenciju. Ja sam prvi ministar vanjskih poslova u povijesti Ujedinjenih naroda koji je svoju zemlju stavio na dnevni red VS-a, zato što ugrožava svjetski mir. Moj govor nije tajan – u UN-u sam između ostalog rekao: ‘Nitko od jugoslavenskih faktora nije nevin, niti potpuno čist’, ali ‘jasno je gdje su generatori konflikta i gdje su glavni motivatori nepovjerenja’. Na to se pozvao i američki državni tajnik James Baker i podvukao kako je jasno da sam mislio na Slobodana Miloševića.

Rekao sam i da Srbi i Hrvati stoljećima zajedno žive. Hrvatska je ‘njihova domovina’, Srba u Hrvatskoj, da oni ‘moraju nastaviti živjeti zajedno i ostati… u okviru postojećih granica’. Rekao sam i kako ‘mehanizmi koji su trebali štititi mir i živote svih ljudi nisu odgovorili svojoj funkciji’, već su ‘proizveli suprotne učinke’, što je izravno adresiranje JNA. Da kod hrvatskih ‘analitičara’ postoji interes za istinu, ona bi se lako mogla utvrditi.

Vi ste tražili od saveznog premijera Ante Markovića da smijeni generala Kadijevića. Zašto on to nije učinio?

– Kadijevićevu smjenu predlagao sam još ranije. Imao sam stalne sukobe s njim na sjednicama Predsjedništva, naročito oko vojne intervencije u Sloveniji. Na sjednici SIV-a tražio sam da se osudi vojna akcija JNA. Uvjeren sam da je za Slobodana Miloševića bilo ključno pridobiti JNA. To je i uspio kad je Srbija vrlo vješto predložila Kadijevića za četvrtu generalsku zvjezdicu.

Kalkulirao je i odugovlačio jer mu je trebalo vrijeme da učvrsti odnose s Kadijevićem i JNA. Miloševićeva agresivnost se intenzivirala kad je bio siguran da je u tome uspio. Na sjednicama SIV-a sam se vrlo često sukobljavao s Kadijevićem. Anti Markoviću sam predlagao da ga smijeni. Slagao se s tim, ali je govorio da je to teško ostvariti.

Zar nije postojala opasnost da umjesto Kadijevića dođe neki još gori Kadijević?

– Zato sam i predložio Markoviću da uz premijerski položaj sam preuzme resor obrane. Armija je već u Sloveniji pokazala na čijoj je strani. JNA je zabila posljednji čavao u lijes SFRJ. Zbog toga se i danas Jugoslavija pogrešno poistovjećuje samo s djelovanjem JNA u ratovima početkom devedesetih. Na dan kada su slovenska skupština i Hrvatski sabor izglasali nezavisnost, ja sam u Berlinu na sjednici OESS-a, kojom je predsjedavao Genscher, u dogovoru s Jamesom Bakerom, tražio zatvorenu sjednicu o stanju u Jugoslaviji zbog ugrožavanja svjetskog mira. U govoru sam rekao da je Jugoslavija došla u sukob sama sa sobom, da je dotrajala kao federacija i da ju treba iznova definirati kao zajednicu republika.

De facto, ja sam stalno strani faktor gurao u intervenciju. Mislim da sam svoj posao obavio dobro, savjesno, ali s jednim nedostatkom. Nisam uspio spriječiti rat. Realno, nisam niti mogao. Za vojnu intervenciju nisu bili Amerikanci, jer nisu željeli izazivati ruski vojni vrh. Kraj hladnog rata proizveo je euforiju optimizma u svijetu; Jugoslavija je došla u drugi plan.

R.I. /Foto: pxll

 

Komentari
Share Button