Budimir Lončar: “Tuđman mi je dao tri ponude. Sve sam ih odbio zbog Šuška”

4 listopada, 2020 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Povjesničar dr. Tvrtko Jakovina napisao je, a zagrebačka Fraktura izdala biografiju Budimira Lončara pod naslovom “Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta”. Knjigu su čitateljima javno preporučiliHenry Kissinger i Mihail Gorbačov.



Povodom  izlaska knjige Budimir Lončar dao veliki intervju Jutarnjem listu.

Kao savezni sekretar postali ste prvi čovjek diplomacije zemlje koja je u stadiju raspadanja. Vrlo brzo vidjeli ste i sami da je to terminalna faza. Bili ste u dilemi, otići ili još ostati. Što vam kaže današnja, naknadna pamet? Jeste li predugo čekali s ostavkom?

– Ne, nisam. Ostavku sam dao u pravom času. Ali u zadnjem času, 18. studenoga, na dan pada Vukovara i mjesec dana prije nego što je Badinterova komisija ocijenila da je Jugoslavija prestala postojati kao međunarodni subjekt. Ipak sam još 1989. inicirao internacionalizaciju jugoslavenske ustavne krize. Naime, inicirao sam asocijaciju s Europskom zajednicom, s dva cilja. Željeli smo pomoć u reformama i transformaciji zemlje ka tržišnoj orijentaciji, političkom pluralizmu i vladavini prava, ali i spriječiti rat koji je već bio na pomolu. To su sve bili i uvjeti za ulazak Jugoslavije u Europsku uniju s kojom su i do tada postojali sui generis odnosi već 20 godina.

Pokrenuo sam postupak formalnog pristupanja toj asocijaciji. Istovremeno, Genscher i francuski ministar Cheysson su mi savjetovali da Jugoslavija ponovno preuzme predsjedanje Pokretom nesvrstanih kako bi ojačali politiku detanta. Predložio sam to Predsjedništvu SFRJ i ono nije prihvatilo, ali nije niti odbilo. Milošević još nije bio preuzeo sve poluge vlasti. Podržali su me Raif Dizdarević i Joža Vrhovec, a otvoreno se suprotstavio Mojsov.

Ja sam ipak izgurao da budemo izabrani na čelo Pokreta. Mislio sam da će te dvije strateške međunarodne inicijative djelovati na unutarnjem planu i povezati lidere jugoslavenskih republika koji su se već počeli razilaziti. Jedini koji su me podržali bili su Kiro Gligorov i Alija Izetbegović. Dakle, nisam ja tada bio naivan. Radio sam to vrlo promišljeno, rekao je Lončar za Jutarnji list.

U svijetu diplomacije već ste nevjerojatnih 70 godina. Oko 45 godina proveli ste u jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova. I onda ste, kako kaže vaš biograf Tvrtko Jakovina, ‘ostali i bez države i bez posla’. Jeste li se tada upitali ima li smisla sve što ste do tada radili?

Promocija knjige Kristalnoj dvorani hotela Westin u Zagrebu.

Budimir Lončar kao jugoslavenski veleposlanik u SR Njemačkoj s J. B. Titom 1974. kod njemačkog predsjednika Gustava Heinemanna

On je mislio da bi bilo najbolje da se vratim u diplomaciju, ali ne u hrvatsku ili srpsku, nego u Ujedinjene narode. ‘I ja bih ti mogao dati posao’, rekao je, ‘ali time bi izbrisao svu svoju prošlost u kojoj si se formirao’. Boutros Boutros-Ghali, tadašnji generalni sekretar UN-a, bio je moj prijatelj, pomogao sam mu da bude izabran. Poslušao sam Sorosa. Ghali me odmah primio i predložio da budem njegov specijalni izaslanik kod Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Beču.

Zapravo, to smo dogovorili i dok sam čekao da prođe procedura, javio mi se indonezijski ministar vanjskih poslova Ali Alatas i pozvao da dođem u Indoneziju i budem savjetnik vlade za predsjedavanje Pokretom nesvrstanih koji su oni upravo preuzeli i da ću uživati sva prava i privilegije člana kabineta. Dogovoreno je da u rangu podsekretara UN-a i budem Ghalijev izaslanik za nesvrstane i za Daleki istok, ali i savjetnik vlade Indonezije. Pitao sam Janju i ona je bila oduševljena. Što dalje od Europe i Balkana.

Jesu li to značile i dvije plaće?

– Na neki način, da. Boutros-Ghali je s Indonežanima dogovorio da mi daju na raspolaganje auto, šofera, sekretaricu i stan. Smjestili su me u hotel Borobudur i dali mi predsjednički apartman. Sa Suhartom sam razgovarao kad god sam htio. Prije odlaska javio sam se hrvatskom ambasadoru u UN-u Nobilu i tražio da obavijesti predsjednika Tuđmana.

Predsjednik mu je dao nalog da mi pošalju hrvatski diplomatski pasoš, tako da sam uz onaj Ujedinjenih naroda ima dva. Tuđman je tražio je da ostanemo u kontaktu. Prvog aprila, na svoj rođendan, počeo sam novi život i otišao u Indoneziju.

– Ne, nisam. Ostavku sam dao u pravom času. Ali u zadnjem času, 18. studenoga, na dan pada Vukovara i mjesec dana prije nego što je Badinterova komisija ocijenila da je Jugoslavija prestala postojati kao međunarodni subjekt. Ipak sam još 1989. inicirao internacionalizaciju jugoslavenske ustavne krize. Naime, inicirao sam asocijaciju s Europskom zajednicom, s dva cilja. Željeli smo pomoć u reformama i transformaciji zemlje ka tržišnoj orijentaciji, političkom pluralizmu i vladavini prava, ali i spriječiti rat koji je već bio na pomolu. To su sve bili i uvjeti za ulazak Jugoslavije u Europsku uniju s kojom su i do tada postojali sui generis odnosi već 20 godina.

Pokrenuo sam postupak formalnog pristupanja toj asocijaciji. Istovremeno, Genscher i francuski ministar Cheysson su mi savjetovali da Jugoslavija ponovno preuzme predsjedanje Pokretom nesvrstanih kako bi ojačali politiku detanta. Predložio sam to Predsjedništvu SFRJ i ono nije prihvatilo, ali nije niti odbilo. Milošević još nije bio preuzeo sve poluge vlasti. Podržali su me Raif Dizdarević i Joža Vrhovec, a otvoreno se suprotstavio Mojsov.

Ja sam ipak izgurao da budemo izabrani na čelo Pokreta. Mislio sam da će te dvije strateške međunarodne inicijative djelovati na unutarnjem planu i povezati lidere jugoslavenskih republika koji su se već počeli razilaziti. Jedini koji su me podržali bili su Kiro Gligorov i Alija Izetbegović. Dakle, nisam ja tada bio naivan. Radio sam to vrlo promišljeno.

image

Kao partizan Lončar je mao  ratno ime Leka (na fotografiji lijevo)

 

Kad se spomene ime Budimir Lončar, u Hrvatskoj je vječita tema vaša uloga u uvođenju embarga na uvoz oružja početkom devedesetih. Najviše vam to prigovara hrvatska desnica. Kako je do te odluke došlo i kome je ona više štetila?

– Kad god dođe do oružanih sukoba u nekoj zemlji, UN po automatizmu uvodi embargo na izvoz oružja u ta područja. To je conditio sine qua non. I mi, ali i američki državni sekretar James Baker, imali smo informaciju da JNA želi kupiti oružje od SSSR-a u vrijednosti od dvije milijarde. Alarmantni događaj je bio tajni odlazak admirala Staneta Broveta u Moskvu. JNA je igrala na kartu nezadovoljstva vojske prema Gorbačovu.

S raspadom Jugoslavije, s Badinterovim priopćenjem, embargo je postao praktički irelevantan. Politički je bilo važno to što su kontakti JNA s ruskom armijom išli mimo Gorbačova. Ambasador u Moskvi, Vereš, Vojvođanin i lojalni prijatelj, to je doznao od vojnog izaslanika pa smo mi obavijestili Gorbačova. I Amerikanci su imali tu informaciju. Njima je bilo najvažnije da se ne da povoda sovjetskom vojnom vrhu da sruši Gorbačova. Zato je američka prisutnost u jugoslavenskoj krizi u početku bila niskog intenziteta.

Rezoluciju je formalno prezentirala Danska, tada predsjedavajuća Europske zajednice, što nije bilo slučajno. Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju embarga pisale su zemlje koje su bile vrlo sklone Hrvatskoj, poput Austrije. Naoružavanje je ipak nastavljeno vlastitim kanalima. To što mene optužuju za uvođenje embarga je glupost i kardinalno neznanje. Čak i da sam bio protiv embarga, a po svojem uvjerenju nisam mogao biti, ja nisam mogao učiniti ništa, jer nisam imao pravo glasa.

image

Budimir i Janja Lončar s Nancy i Ronaldom Reaganom 1982. godine

Na toj sjednici Vijeća sigurnosti proširena je internacionalizacija krize i stvoren legitimitet za buduću intervenciju. Ja sam prvi ministar vanjskih poslova u povijesti Ujedinjenih naroda koji je svoju zemlju stavio na dnevni red VS-a, zato što ugrožava svjetski mir. Moj govor nije tajan – u UN-u sam između ostalog rekao: ‘Nitko od jugoslavenskih faktora nije nevin, niti potpuno čist’, ali ‘jasno je gdje su generatori konflikta i gdje su glavni motivatori nepovjerenja’. Na to se pozvao i američki državni tajnik James Baker i podvukao kako je jasno da sam mislio na Slobodana Miloševića.

Rekao sam i da Srbi i Hrvati stoljećima zajedno žive. Hrvatska je ‘njihova domovina’, Srba u Hrvatskoj, da oni ‘moraju nastaviti živjeti zajedno i ostati… u okviru postojećih granica’. Rekao sam i kako ‘mehanizmi koji su trebali štititi mir i živote svih ljudi nisu odgovorili svojoj funkciji’, već su ‘proizveli suprotne učinke’, što je izravno adresiranje JNA. Da kod hrvatskih ‘analitičara’ postoji interes za istinu, ona bi se lako mogla utvrditi.

Vi ste tražili od saveznog premijera Ante Markovića da smijeni generala Kadijevića. Zašto on to nije učinio?

– Kadijevićevu smjenu predlagao sam još ranije. Imao sam stalne sukobe s njim na sjednicama Predsjedništva, naročito oko vojne intervencije u Sloveniji. Na sjednici SIV-a tražio sam da se osudi vojna akcija JNA. Uvjeren sam da je za Slobodana Miloševića bilo ključno pridobiti JNA. To je i uspio kad je Srbija vrlo vješto predložila Kadijevića za četvrtu generalsku zvjezdicu.

Kalkulirao je i odugovlačio jer mu je trebalo vrijeme da učvrsti odnose s Kadijevićem i JNA. Miloševićeva agresivnost se intenzivirala kad je bio siguran da je u tome uspio. Na sjednicama SIV-a sam se vrlo često sukobljavao s Kadijevićem. Anti Markoviću sam predlagao da ga smijeni. Slagao se s tim, ali je govorio da je to teško ostvariti

Zar nije postojala opasnost da umjesto Kadijevića dođe neki još gori Kadijević?

– Zato sam i predložio Markoviću da uz premijerski položaj sam preuzme resor obrane. Armija je već u Sloveniji pokazala na čijoj je strani. JNA je zabila posljednji čavao u lijes SFRJ. Zbog toga se i danas Jugoslavija pogrešno poistovjećuje samo s djelovanjem JNA u ratovima početkom devedesetih. Na dan kada su slovenska skupština i Hrvatski sabor izglasali nezavisnost, ja sam u Berlinu na sjednici OESS-a, kojom je predsjedavao Genscher, u dogovoru s Jamesom Bakerom, tražio zatvorenu sjednicu o stanju u Jugoslaviji zbog ugrožavanja svjetskog mira. U govoru sam rekao da je Jugoslavija došla u sukob sama sa sobom, da je dotrajala kao federacija i da ju treba iznova definirati kao zajednicu republika.

De facto, ja sam stalno strani faktor gurao u intervenciju. Mislim da sam svoj posao obavio dobro, savjesno, ali s jednim nedostatkom. Nisam uspio spriječiti rat. Realno, nisam niti mogao. Za vojnu intervenciju nisu bili Amerikanci, jer nisu željeli izazivati ruski vojni vrh. Kraj hladnog rata proizveo je euforiju optimizma u svijetu; Jugoslavija je došla u drugi plan.

Kako ste se upoznali s Franjom Tuđmanom?

– Storija naših odnosa je duga. Upoznali smo se u Beogradu preko grupe Hrvata iz DSIP-a koji su se družili kod dr. Zlatka Rukavine. Dolazio je Tuđman, Ivo Robić, ne pjevač nego Štamparov zet, Zvonko Komarica koji je s Murtićem i Tuđmanom išao u Obrtnu školu. Prevladavale su dvije teme: sukob sa Staljinom i nogomet. Ja sam bio hajdukovac, Tuđman i Rukavina veliki pristaše Partizana, a Robić i Komarica navijali su za Dinamo.

Poslije smo se viđali kod Ede Murtića u ateljeu, inkubatoru pluralizma. Tu su dolazili, osim Tuđmana, i Gotovac, Čedo i Zlatko Prica, Jure Kaštelan, Dalibor Parać i Neven Šegvić… Imali smo različite političke stavove, ali sve unutar partizanskog konteksta. Nakon povratka u Hrvatsku s Vladom Gotovcem sam se često i puno družio. Gotovac me molio da u Americi mjerodavnima prikažem njegov lik, njegovu političku biografiju. Na ručku u Vinodolu jedanput mi je rekao: ‘Sintagma moje biografije je da sam nekada bio veliki Hrvat, a mali demokrata. Sada sam veliki demokrata, a postao sam normalni Hrvat’.

image

Lončar s liderom Palestinske oslobodilačke organizacije Jaserom Arafatom u Tunisu 1989.

Kako su tekli vaši razgovori i pregovori s Tuđmanom kao šefom nove hrvatske države? U početku je tražio od vas da ostanete ministar u Beogradu.

– Kad je Tuđman postao predsjednik, otišao sam k njemu ne samo da mu čestitam nego da mu kao hrvatski kadar u Beogradu ponudim svoj mandat na raspolaganje. Doista, već tada sam razmišljao da odstupim, ali Tuđman je rekao: ‘Ni govora, moraš ostati, ti si demokratski orijentiran i sa svjetskom reputacijom’. Pitao sam ga planira li izlazak Hrvatske iz Jugoslavije.

Rekao je da ne, nego da želi reintegraciju na demokratskoj osnovi, s političkim pluralizmom i tržišnom orijentacijom. Razgovarali smo dugo, više od sat i pol. Imali smo ukupno 11 organiziranih susreta i niz usputnih razgovora na marginama sastanaka u Beogradu. Otišli bismo na pola sata sami u neku sobu. Odobravao je moju politiku internacionalizacije jugoslavenske krize. Jedan od značajnijih sastanaka imali smo 10. 8. 1992., kada me je preko Marija Mikulića, mog bivšeg šefa protokola, nakon ostavke, nakon dogovora angažmana u UN-u, pozvao u Zagreb.

Ponudio mi je tri mogućnosti: položaj hrvatskog ministra vanjskih poslova, potpredsjednika Vlade za koordinaciju odnosa s inostranstvom ili da mu budem savjetnik. Rekao sam mu da sam se već obavezao u New Yorku, da sam siguran da s njim ne bih imao problema, ali da on ima ljude oko sebe koji su njemu potrebni, ali s kojima ja ne mogu. Kaže on: Tko? Rekao sam mu – Gojko Šušak. Jer ne vjerujem da bi on i još neki mene prihvatili, da razumijem potrebu za njima, ali ja s njima ne bih mogao funkcionirati. Tuđman je zaključio da možda imam pravo, iako bi on našao rješenje i za to, te da ja Hrvatskoj mogu pomoći i kroz UN.

image

Budimir Lončar u Bagdadu nagovara Sadama Huseina da se povuče iz Kuvajta i tako izbjegne Pustinjsku oluju

U kojem trenutku i kako vam je Hrvoje Šarinić ponudio ‘financijsku pomoć’ za napuštanje službe u Beogradu?

– O tome s Tuđmanom nije bilo riječi. Mislim da je Tuđman Šariniću dao zadatak da organizira lobiranje za Hrvatsku i da je on to meni ponudio u okviru toga. Mi smo se generalno oko orijentacije prema zapadu slagali, ali oko nekih pitanja, kao što je hrvatsko-muslimanski rat u BiH – nismo. O tome smo tri sata razgovarali. Mislio je da mu Zapad treba honorirati odnos prema Muslimanima u BiH, jer su oni prijetnja, mogu postati baza islamskog terorizma.

Ja sam tvrdio obrnuto, da Amerika misli kako odnos prema BiH može biti obrana od toga. Tu smo se zakačili. Naši razgovori bili su opušteni, neposredni, ali ne uvijek dovršeni. Moja je procjena da je Tuđman imao jasan strateški cilj, ali taktika nije uvijek bila konzistentna i time je ponekad ugrožavala strateški cilj (slučaj s BiH.)

Kako procjenjujete rad hrvatske diplomacije? Zanimljivo je, ali već 15 godina na ključnim funkcijama u Hrvatskoj su političari iz svijeta vanjske politike: od Sanadera i Milanovića, preko Kolinde Grabar-Kitarović, do Plenkovića. Je li to za Hrvatsku i za diplomaciju dobro ili nije?

– Velik broj diplomata u vrhu države nije loš. Vjerojatno njima nedostaje neko iskustvo iz ekonomije, ali u diplomaciji su naučili puno. Oni se i na ovim funkcijama i dalje moraju baviti vanjskom politikom. Inače mislim da hrvatska diplomacija nije dovoljno profilirana. Početna faza poslije priznanja je bila vrlo dobra. Nakon ulaska u šire svjetske integracije počeli smo zaostajati. Mislim da naše predsjedanje EU nije bilo naročito uspješno, premda je tome pridonijela i korona.

 Diplomacija bi morala biti inventivnija. Suviše je determinira odnos prema regiji i bivšoj državi. Mesić i Josipović su izlazili iz tog okvira gledanja na svijet samo kroz prizmu zadnjeg rata. Oni su imali širu stratešku viziju. Poslije je hrvatska diplomacija počela raditi vrlo rutinski. Diplomati su nam vrlo obrazovani, odlični po znanju jezika i vrlo kvalificirani. Ali, diplomacija nam nije kreativno vidljiva, nije nadahnuta. Imali smo tri prioriteta. Najprije stabilizaciju u regiji i normalizaciju odnosa. Zatim ulazak u EU. Treći prioritet je bio veća prisutnost u multilateralnim organizacijama. Ulaskom u Vijeće sigurnosti mi smo od objekta kojim se to isto Vijeće bavilo postali subjekt, pa čak i predsjedali njime. Priznanje za ovu ideju zaslužuje ambasador Ivan Šimonović koji je nju inicirao.

Ja sam kao savjetnik predsjednika Mesića poslije radio na realizaciji, jer je protukandidat bila Češka, koja je kao članica imala podršku cijele EU, bogatija zemlja s brojnijom diplomacijom. U dogovoru s predsjednikom Mesićem napravili smo diplomatsku ofenzivu. Lobirao sam u mnogim zemljama Azije i Afrike. Prisustvovao sam Summitu Organizacije islamskih država u Islamabadu, Pakistan, Summitu Organizacije afričkog jedinstva u Accri, Gana, sastanku ministara Arapske lige u NY-u. Koristio sam stare veze iz Pokreta nesvrstanih i ugled koji je ostao od Jugoslavije. I mi smo na kraju pobijedili.

Iz hrvatskog MVP-a u posljednje je vrijeme izašlo čak 10 vrlo iskusnih diplomata. To su Neven Madey, Miomir Žužul, Frane Krnić, Hido Biščević, Ljerka Alajbeg, Anamarija Bešker, Vesna Cvetković-Kurelec, Damir Grubiša, Božo Kovačević i Vladimir Drobnjak, koji je bio jedan od najboljih. To sada može utjecati na uspješnost MVP-a više nego bilo što drugo.

Surađivali ste s Mesićem i Josipovićem kao savjetnik. Kakva su iskustva?

– S Mesićem, Josipovićem pa i Sanaderom radio sam s izuzetnim zadovoljstvom, pa mogao bih reći i uspjehom. Pritom treba istaknuti značajni doprinos koji je davao hrvatskim međunarodnim aktivnostima Tomislav Jakić, dobar analitičar i posebno vrlo uspješan pisac govora. Značajna je bila pobjeda Ivice Račana na demokratskim izborima poslije smrti Tuđmana. Njegovom pobjedom nastala je faza demokratskog zanosa. Račan je imao sve uvjete da otkloni ključnu grešku da se na Jugoslaviju gleda isključivo kroz prizmu rata i njezina raspada.

On je trebao, što nije učinio, staviti na dnevni red povijesnu i već tada nužnu temu što je bilo dobro i koje su trajne vrijednosti u Jugoslaviji, a što je dovelo do njezina raspada. To znači slabosti sistema i odsustva demokratskog potencijala.

Hrvatska je usprkos hipoteci NDH preko Jugoslavije postala pobjednica. Došlo je do proširenja na teritorije koje nikada nije imala, od Istre, Rijeke, do nekih otoka i moga Zadra. Hrvatska se procentualno u odnosu na svoju veličinu proširila najviše među zemljama pobjednicama. Ta ostavština Jugoslavije je neprocjenjiva za integritet Hrvatske. I pravilno je što se veterani iz ovog rata ne zovu borci za slobodu nego branitelji.

Oni su branili ono što je stvoreno za vrijeme NOB-a, za vrijeme partizana, Tita, jer je Milošević želio mijenjati granice.

Tko pobjeđuje na američkim izborima, Biden ili Trump?

– Vjerujem da će pobijediti Biden, samo nisam siguran hoće li imati viziju i snagu reformirati američko društvo koje je u dubokoj krizi. Pretpostavljam da će s obzirom na svoje političko iskustvo lakše korigirati kardinalno zastranjivanje američke vanjske politike, premda će i to ovisiti dijelom o unutarnjem političkom pregrupiranju.

IZVOR: Jutarnji list/Foto: press


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->