Kao povjesničar, predsjednik Tuđman jako je vodio računa i o, naizgled, manje važnim pojedinostima, jer ih je on sve sagledavao u povijesnom kontekstu, nastojeći da sva rješenja idu u prilog jačanja državotvornosti Hrvatske, ali i svoje osobne uloge u tom procesu.
PIŠE: Dr. Darko Bekić/ Foto:prvatna arhiva
Primjerice, kada smo u ljeto 1990. uređivali Ured predsjednika odmah se postavilo pitanje uređenja prostorija i u tom sklopu, izbora umjetničkih djela. Na moj prijedlog, kao stručni konzultant bio je pozvan Igor Zidić. On se rado odazvao i predložio više vrhunskih umjetničkih djela, najviše iz razdoblja hrvatske Moderne.
Dakako, složili smo se sa njegovim prijedlozima, ali meni se nije činilo primjereno da se iza Tuđmanovih leđa, dok sjedi za pisaćim stolom, postavi nekoliko majušnih Crnčićevih marina.
U prijateljskoj diskusiji utroje rekao sam da će Predsjednik za tim pisaćim stolom često primati visoke goste, davati izjave i intervjue pa mislim da iza njega treba stajati veliki, reprezentativni portret nekog hrvatskog velmože koji će ambijentu dati dašak Versaillesa, tj. sjedišta državnog suverena, a ne da “lijepimo poštanske marke” na zid.
Odmah sam dometnuo da u predsoblju postoji upravo takav, veliki dvorski portret bana Draškovića iz 18. stoljeća, u punoj ratnoj spremi i s barjakom, koji bi bolje pristajao Tuđmanu iza leđa nego li minijaturne Crnčićeve marine. Igor je čekao Predsjednikovu reakciju, a ovaj je odmah odgovorio: “A tko je bio Drašković ? Obični potkralj, u službi bečkog dvora, a ja sam Predsjednik Republike, dakle, suvereni vladar !”
Ja sam uzvratio:”Pa onda stavimo caricu Mariju Tereziju !”, ali Predsjednik je i na to odmahnuo rukom:”Ni nju ne želim imati za vratom, jer je ona bila strani vladar nama Hrvatima.”
Druga slična anegdota potječe iz razgovora predsjednika Tuđmana s nadvojvodom Ottom Habsburškim, sinom posljednjeg hrvatskog kralja i cara Karla I. (IV.). On je bio veliki prijatelj Hrvatske i iskreno se zalagao za naše interese cijeli život, a isto tako odgajao je i svoju djecu.
Tijekom razgovora, u kojem se govorilo i o političkoj integraciji Hrvatske u Europu, Otto Habsburški je – s dosta opreza – iznio svoju zamisao da Hrvatska bude ustavno redefinirana kao kraljevina, a on izabran za prvog kralja. Tuđman bi, naravno, ostao šef države s ovlastima najsličnijim njemačkom kancelaru, a Otto bi se posvetio lobiranju i promociji Hrvatske u europskim institucijama, kao srednjoeuropske, demokratske države, koja zaslužuje da odmah bude primljena u tadašnju Europsku zajednicu.
Predsjednik je pristojno ali odlučno odgovorio da se hrvatski narod već odlučio za samostalnu demokratsku državu, ali kao republiku te da bi sada bilo potpuno neprimjereno mijenjati ustavni poredak.
Poslije oproštaja s nadvojvodom, kojeg sam šutke, zbog neugode, ispratio do automobila, Tuđman me, retorički digavši glas, odmah pitao: “Što ti kažeš na ovo ? Znao sam da će, prije ili kasnije, nešto takvo predložiti ! Ali, nema ništa od toga! Stoljećima je ovaj narod krvario za bečki dvor, a Habsburzi su nas uvijek tretirali kao ‘Kanonnenfutter’ pa čak i ološ. Njegov otac Karlo ni potkraj 1918. nije htio izaći u susret pametnim prijedlozima Ive Pilara!!!”
Ja sam odgovorio da je ideja o Hrvatskoj kao kraljevstvu, doista bizarna ali da bi za Otta Habsburškog trebalo pronaći neku funkciju u hrvatskoj državi kako bi mogao nastaviti svoje lobiranje u europskim institucijama.
Gotovo istodobno, u proljeće 1991. ( a ne kako se danas priča, 1993.) predsjednik Tuđman me je zadužio da mu u roku od 24 sata pripremim prijedlog izgleda i imena hrvatskog novca kojim bismo zamijenili prelaznu valutu – hrvatski dinar.
Sjeo sam navečer za stol i čitavu noć izrezivao i lijepio makete apoena od 10, 20, 50,100, 200, 500 i 1000 “hrvatskih kruna”, kako sam zamislio da se novac nazove. Znajući Predsjednikovu osjetljivost na povijesne ličnosti i događaje, pažljivo sam birao koga ću staviti na avers, a koji dvorac, zgradu ili panoramu grada na revers. Izabrao sam uglavnom sve one koje je posebna komisija tri godine kasnije i prihvatila a koji se i danas nalaze na našim novčanicama. Ipak, dvije stvari mi nisu “prošle”: ime valute i lik Miroslava Krleže na najvećoj denominaciji.
Slijedeći dan došao sam s maketama novčanica pred Predsjednika koji ih je s velikim žarom odmah počeo proučavati. Vrtio je svaku maketu i kimao glavom:”Gundulić, u redu, Radić, u redu, Starčević, u redu…”, ali ja sam čekao da dođe do najvećeg apoena od 1000 kruna, na čijem aversu sam predvidio lik Krleže, a na reversu zgradu HNK u Zagrebu. Tuđman je maketu šutke vrtio po rukama, okretao sad jednu, sad drugu stranu. Na kraju je rekao: “Ovo ne može !”
Ja sam se usprotivio i rekao: “Pa, Predsjedniče, Krleža je najveći hrvatski pisac i intelektualac 20. stoljeća. Zaslužio je biti na jednoj novčanici. Uostalom, vi ste bili najbliži prijatelji, ne trebam to vama tumačiti !”
“Naravno da ne trebaš”, obrecnuo se Tuđman”, ali za njega još prerano. Možda ćemo ga staviti na novčanicu za 10-20 godina, ali sada još ne!”
Što se tiče moga prijedloga da se novac nazove “kruna”, toga dana Predsjednik se nije izjašnjavao, ali sam stekao dojam da se slaže pa nisam ni iznosio svoje argumente u prilog “krune”. S riječju: “Hvala, možeš ići”, Predsjednik me je otpustio, a meni je odmah bilo jasno da se s mojim maketama sprema konzultirati u vrhu HDZ-a.
Nekoliko dana kasnije, pozvala me je predsjednikova tajnica Zdravka Bušić da odmah dođem u njegov kabinet. Kada sam došao do nje, pitao sam ju o čemu se radi. Ona je samo odgovorila: “O imenu novca!” i uvela me Predsjedniku. On je već s vrata rekao:”Neće biti kruna, nego kuna!”
Bio sam jako razočaran i uzvratio:
“Predsjedniče, ja sam se rukovodio vašom glavnom idejom-vodiljom da uvijek moramo jačati svijest o državotvornosti hrvatskog naroda, o 1000-godišnjoj tradiciji našeg kraljevstva. U tom pogledu, Hrvatska kruna mi se čini idealnim rješenjem. A Kuna, osim, neugodne epizode iz NDH, podsjeća i na srednjovjekovnu naturalnu razmjenu kada Hrvati još nisu ni kovali novac nego su plaćali kuninim krznima. Zar nam to treba biti monetarni simbol ili kraljevska kruna? “
Predsjednik je na to odgovorio:
“Kruna nam je 900 godina bila tuđa. I ona Sv. Stjepana i ona Habsburška! ” Ja sam pokušao dodati kako više europskih zemalja – i to najrazvijenijih – imaju krunu i da taj termin ne treba povezivati samo s Austrijskim carstvom, ali ništa nije moglo promijeniti Predsjednikovu odluku.
Čini mi se da su konzultacije s nekima iz vrha HDZ-a ipak bile najvažnije za odluku Predsjednika da usvoji naziv Kuna. Sve je to bilo odlučeno već 1991., a ne 1993. ili 1994., kako se danas nagađa u medijima…
O AUTORU:
Dr Darko Bekić, hrvatski diplomat, početkom 1990-ih savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Franje Tuđmana, autor brojnih rasprava i studija s područja međunarodnih odnosa, autor knjige Povijest hrvatske diplomacije (2016.)
