Dr. Darko Bekić: O ulozi dr. Franje Tuđmana u smjeni Aleksandra Rankovića

svibanj 14, 2020 maxportal
Share Button

Vrlo zanimljiv osvrt povodom godišnjice rođenja dr. Franje Tuđmana ( 14. svibnja 1922. – 10. prosinca 1999.) napisao je dr. Darko Bekić, savjetnik predsjednika Tuđmana za vanjsku politiku početkom 90-ih godina.



U lipnju 1965., usred teške političke bitke u vrhu SKJ između centralističke, tj. velikosrpske linije na čelu s Aleksandrom Rankovićem i proreformske, „republikanske“ linije koju su predvodili Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić i Kiro Gligorov, Ranković je najavio pripreme za velebno obilježavanje 25. obljetnice početka ustanka i komunističke revolucije u Jugoslaviji, koje je predvidio u Jasenovcu, zato što je „tamo bilo ubijeno 700- 800, pa čak i 900 tisuća ljudi“.

To je trebalo biti uklesano i na veliki spomenik, kojega bi Ranković svečano otvorio i održao glavni govor, te se tako de facto nametnuo kao Titov nasljednik na čelu SKJ i SFRJ.

Nakon što je ovaj plan bio objavljen, dr. F. Tuđman je – kao direktor zagrebačkog Instituta za historiju radničkog pokreta, ali i član Ideološke komisije CK SKH i mnogih drugih funkcija – na jednom znanstvenom skupu izašao je u javnost s do tada nepoznatim podacima, baziranim na demografskim procjenama, prema kojima je broj žrtava ustaškog logora u Jasenovcu bio barem deset puta manji od brojaka s kojima barata Ranković, a za njim i čitava partijska historiografija i politička javnost.

Tuđmanov istup zaprepastio je Zagreb, Hrvatsku i čitavu Jugoslaviju, te postao glavni politički incident u, općenito, napetoj političkoj situaciji. Na izravnu intervenciju iz Rankovićeva kabineta, bilo je spriječeno Tuđmanovo imenovanje za člana JAZU, ali je njegovo smjenjivanje s mjesta direktora Instituta bilo zaustavljeno, nakon što je Kardelj, u nazočnosti Tita, hrvatskom vodstvu rekao da to ne čini jer je dr. Tuđman „na području povijesti nosilac otpora hegemonističko-centralističkim tendencijama.“

Za razliku od Kardelja, jedan od najutjecajnijih hrvatskih partijskih autoriteta (Stevo Krajačić?), rekao je dr. Tuđmanu:  “Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na umu da su odnosi takvi da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je tako delikatno političko pitanje, da bi mi njegovim potezanjem izazvali poteškoće drugu Titu, a to ne smijemo, jer ih on ionako ima dosta!“

U Beogradu, stvari su se rješavale brže nego u Zagrebu. Tito ne bi bio Tito da istup i argumente dr. Tuđmana ne iskoristi za konačni obračun s Rankovićem. Prema svjedočenju samog Rankovića, Tito je, prvo, cjelokupnu dokumentaciju o ustaškom logoru Jasenovac prebacio “na sigurno”, u Vatikanski arhiv. Zatim je, u zimu i proljeće 1965./6., u svom najužem krugu, napravio plan njegova smjenjivanja, čiji su operativni nosioci bili braća Ivan i Milan Mišković.

Na osnovu toga, partijska komisija sastavila je izvještaj, koji je u lipnju 1966. bio prihvaćen na tzv. „Brijunskom plenumu“ a Aleksandar Ranković – umjesto velebnog “ustoličenja“ u Jasenovcu kao budućeg vođe velikosrpske Jugoslavije – gotovo na isti dan – bio smijenjen i uklonjen iz političkog života.

Nažalost, i danas, 2020., u pogledu broja nevinih žrtava u Jasenovcu tapkamo na istom mjestu na kojem smo bili prije više od pola stoljeća: ista meta – iste, suprotstavljene strane. Jedina razlika je u tome da više nema dr. Tuđmana pa ni – Tita !

POST FESTUM

Dr. Tuđman se 1967. svojim potpisom pridružio sastavljačima „Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku“, što je označilo kraj njegove političke karijere u komunističkoj Jugoslaviji: bio je isključen iz SKJ, smijenjen je s mjesta direktora IHRP i umirovljen.

Nastavljajući svoj put kao politički disident, Dr. Tuđman je, u sklopu obračuna s pristalicama „Hrvatskog proljeća“, 11. siječnja 1972. , zbog aktivnosti u sklopu Matice Hrvatske, uhapšen i  s još nekoliko osoba, osumnjičen za „kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje i kazneno djelo udruživanja protiv naroda i države.“

Nakon što je u lipnju 1972. bila podignuta optužnica, Tuđmanov sin Miroslav odnio ju je M. Krleži, koji je reagirao riječima: “To je dim !“ te otišao kod Tita da intervenira u korist dr. Tuđmana.

Prema Krleži, Tito je odmah naredio: “Ne pakovati Tuđmanu !“

Nakon ovoga, dr. Tuđman bio je samo formalno osuđen na dvije godine zatvora, ali odmah i pušten na slobodu. Nakon još nekoliko intervencija i snižavanja kazne, dr. Tuđman više se nije ni vratio na odsluženje kazne, tako da je odležao “samo” devet mjeseci pritvora…

 

Komentari
Share Button