Ono čega su se mnogi pribojavali dogodilo se 23. srpnja ove godine: u talibanskom samoubilačkom napadu u Kabulu ubijen je jedan, a teško su ranjena dva pripadnika hrvatskog kontingenta u okviru operacije Resolute Support (nasljednica misije ISAF od 2015. godine) u Afganistanu.
PIŠE: Marko Marković i Ekspertni tim Maxportala
Iako je uvijek postojala mogućnost takvog napada, ni hrvatska javnost a ni službeni krugovi nisu ozbiljno razmatrali tu mogućnost, niti se pripremali za nju.
Reakcije u medijima u Hrvatskoj bile su standardne: detaljni opisi napada, davanje životopisa poginulog vojnika, iskazivanje sućuti obitelji poginuloga, isticanje davanja doprinosa međunarodnoj sigurnosti kroz sudjelovanje u međunarodnim misijama pod vodstvom NATO, EU i UN-a.
Ali, do sada se nije pojavila nikakva ozbiljnija analiza koja bi jasno rekla što se trenutno događa u Afganistanu, koji je smisao hrvatskog djelovanja u okviru međunarodne koalicije, što se sprema u budućnosti i što Hrvatska treba odlučiti. Zapravo tek je ova tragedija konačno otvorila mogućnost da se počne kritično razmišljati o hrvatskom angažiranju u međunarodnim operacijama potpore miru, posebice o hrvatskom angažiranju u Afganistanu.
Eskalacija nasilja u Afganistanu
Ako se gledaju izjave hrvatskih visokih dužnosnika, postavlja se pitanje da li su oni svjesni razvoja situacije u Afganistanu tijekom nekoliko zadnjih godina. Na primjer, predsjednik saborskog Odbora za obranu Igor Dragovan izjavio je kako se povodom ovog tragičnog događaja mora napraviti analiza i sigurnosna procjena stanja kako bi se donosile daljnje odluke. Pomalo čudna izjava jer u teoriji ovaj odbor bi morao biti brifiran barem jednom mjesečno o tome što se događa u Afganistanu i kakve su opasnosti za hrvatski kontingent, posebno zbog događaja koji se odvijaju zadnjih nekoliko mjeseci.
Još je “bolju” izjavu dao Robert Hranj, viceadmiral i direktor Glavnog stožera OSRH-a, izrazivši čuđenje kako je uopće došlo do napada na hrvatske vojnike jer oni ne sudjeluju u borbenim operacijama već pomažu u razvoju afganistanskih sigurnosnih snaga.
Slično čuđenje izrazio je i vojni analitičar Jutarnjeg lista Jan Ivanjek koji ispreda priču o namjernom planiranju napada na Hrvate i pri tome se čudi kako je do toga došlo: “To je posebno neobično jer Afganistanci vole hrvatske vojnike”.
Hajdemo reći jednu grubu ali istinitu činjenicu: za dio populacije Afganistana snage koje djeluju u okviru operacije Resolute Support ne percipiraju se kao prijateljske snage koje treba podržavati, već kao okupacijske snage protiv kojih se treba boriti.
Pri tome, u Afganistanu Talibani vode gerilsko ratovanje u kome ne postoji podjela na bojište i pozadinu: svi koji su na suprotnoj strani – od lokalne administracije pa do svakog pripadnika međunarodnih snaga – za Talibane predstavljaju ciljeve koje treba napasti. Stoga ovo nije bio napad posebno planiran protiv hrvatskog kontingenta, već samo jedan od cijelog niza napada protiv NATO i afganistanskih snaga izvedenih tijekom protekla dva tjedna na cjelokupnom području Afganistana.
Što se točno događa trenutno u Afganistanu, i zbog čega je došlo do eskalacije talibanskih napada? Zadnji val napada rezultat je prekida pregovora predstavnika SAD i Talibana 9. srpnja, koji su se vodili u Kataru sa ciljem postizanja prekida neprijateljstava i političkog rješenja osamnaestogodišnjeg sukoba u Afganistanu.
Početkom ove godine u Dohi (Katar) predstavnici SAD i Talibana konačno su započeli pregovore o završetku sukoba, kada su borbene operacije vodene 2017. i 2018. godine pokazale da ni jedna strana ne može postići vojnu pobjedu.
Međutim, početak pregovora nije doveo do smirivanja situacije u Afganistanu. Paralelno sa pregovorima obije strane intenzivirale su borbena djelovanja kako bi postigle povoljniji položaj u pregovorima.
Sami pregovori su očito prekinuti u trenutku kada su Talibani jasno dali do znanja da će izravno pregovarati sa afganistanskom vladom tek nakon povlačenja svih snaga SAD i njezinih saveznika iz Afganistana.
Prekidanje pregovora je bio povod za pokretanje niza sofisticiranih i dobro planiranih talibanskih napada na cjelokupnom području Afganistana:
– U nizu napada izvedenih od 28. lipnja do 11. srpnja ubijeno je 516 vojnika i civila.
– Između 12. i 18. srpnja izveden je novi val talibanskih napada u kojima je ubijen i ranjen veliki broj ljudi: u pažljivo pripremljenom napadu Talibani su ubili zapovjednika 3. afganistanske brigade Abdula Mobina i njegovog tjelohranitelja; u provinciji Baghdis Talibani su u sedmosatnoj bitci od 46 pripadnika elitne afganistanske komando postrojbe likvidirali 36 a zarobili 4 vojnika; u provinciji Nangarhar dječak-bombaš je na svadbi aktiviralo bombu pri čemu je ubijeno devet osoba; u Kandaharu su Talibani upotrebili dva vozila nakrcana eksplozivom za napad na policijsku stancu, pri čemu je ubijeno 9 a ranjeno 89 osoba; uz ove u nizu provincija izvedeni su manji pojedinačni napadi u kojima je ubijeno 84 osobe.
– Dana 19. srpnja je izveden samoubilački napad na pravni fakultet u Kabulu, u kome se bombaš samoubojica zaletio vozilom u skupinu studenata i aktivirao bombu, pri čemu je ubijeno 10, a ranjeno 33 osobe.
Osim terorističkih napada Talibani poduzimaju i druge mjere. Tako je švedska nevladina organizacija Švedski odbor za Afganistan objavila da je pod pritiskom Talibana zatvorila 42 ambulante u dijelu provincije Wardak.
Svi ovi napadi predstavljaju dio talibanske strategije potkopavanja autoriteta afganistanske vlade i stvaranja uvjerenja kod njihovih boraca o dobivanju rata, uz istovremeno povećanje pritiska na SAD i NATO radi povlačenja njihovih snaga iz Afganistana. To je bilo intenziviranje kampanje koju su Talibani pokrenuli u proljeće ove godine, nakon što su procijenili kako američki predsjednik Donald Trump na svaki način želi povući američke snage iz Afganistana.
Hrvatska u Afganistanu
Što zapravo Republika Hrvatska želi postići sudjelovanjem u operaciji Resolute Support?
Prije nego što razmotrimo ovo pitanje, treba naglasiti jednu činjenicu. Svaka aktivnost određene države, uključujući i njezino angažiranje u međunarodnim vojnim operacijama, daje doprinos ostvarivanju njezinih strateških ciljeva. Tako je barem u normalnim državama.
Što se tiče hrvatskog angažiranja u Afganistanu, možemo razlikovati dva razdoblja: prvo od 2003. do 2009. te drugo od 2010. godine do danas.
U prvom razdoblju postojao je jasan nacionalni interes za hrvatsko angažiranje u Afganistanu. To je bila jedna od mjera za postizanje hrvatskog članstva u NATO-u, posebno po pitanju postizanja interoperabilnosti u djelovanju sa snagama drugih članica NATO-a. Također, Hrvatska je željela dati doprinos i međunarodnoj borbi protiv terorizma kroz napore u stabilizaciji Afganistana. Tada je i iskovana naracija o Hrvatskoj kao odgovornoj članici međunarodne zajednice koja je u prošlosti i sama bila primateljica međunarodne pomoći te sada nastoji pomoći u izgradnji mira i stabilnosti u svijetu.
U drugom razdoblju situacija se promijenila. Nakon što je hrvatsko sudjelovanje u misiji ISAF-a dalo doprinos, ono se pretvorilo u rutinski odrađivanu misiju, gdje se rizik djelovanja nastojao smanjiti fokusiranjem na neborbeno djelovanje s kroz izgradnju sposobnosti institucija i snaga sigurnosti Afganistana kroz savjetovanje, umjesto prijašnjeg djelovanja u izravnom mentoriranju afganistanskih vojnih postrojbi uključujući i borbene operacije kroz OMLT timove.
Postepeno, Afganistan je postao rutinska misija u kojoj se moglo dobro zaraditi (i do 20.000 eura u šest mjeseci), kvaliteta slanog ljudstva više nije bila na razini iz prethodnog razdoblja, a glavno objašnjenje za hrvatsko sudjelovanje bilo je stalno ponavljanje mantre o davanju doprinosu međunarodne sigurnosti i djelovanja NATO-a. Time je Hrvatska ispunjavala minimum minimuma u okviru NATO-a, ali bez ikakvog jasnog cilja i svrhe angažiranja, zadržavajući sastav misije na otprilike istoj razini.
U međuvremenu u Afganistanu su se odvijale velike promjene, koje su u Zagrebu samo registrirane, ali na koje se nije reagiralo. Već je predsjednik Barack Obama 2014. godine razmišljao o povlačenju američkih snaga. Međutim s neispunjenim planovima o političkoj i ekonomskoj stabilizaciji Afganistana, te činjenici da afganistanske vojne i pozicijske snage i dalje nisu sposobne preuzeti odgovornost za sigurnost zemlje, Obama je konstantno odgađao odluku o povlačenju.
Iako je Donald Trump dolaskom na vlast donio odluku o slanju dodatnih 3500 američkih vojnika u Afganistan, on nije skrivao želju za američkim izlaskom iz Afganistana.
Američka težnja za povlačenjem iz Afganistana nije samo rezultat želja zadnja dva američka predsjednika, već se temelji na novim strateškim prioritetima Washingtona. Kada su SAD 2001. godine izvele invaziju Afganistana, to je bio dio američke strategije globalne borbe protiv terorizma.
Međutim od početka ovog desetljeća SAD su započele mijenjati globalnu strategiju djelovanja. Sada prioritet ponovno postaje geopolitičko natjecanje ali sada sa novim protivnicima – Kinom i Rusijom. Ukrajinska kriza 2014. godine samo je ubrzala promjenu strategije, pri čemu se SAD na svaki način žele izvući što je moguće brže iz Iraka i Afganistana.
Situacija se dodatno zakomplicirala tijekom 2018. godine, kada među američkim saveznicima raste tjeskoba po pitanju daljeg angažiranja SAD u Afganistanu. Kada je predsjednik Trump prošle godine donio (a zatim povukao) odluku o povlačenju američkih snaga iz Sirije, u kombinaciji sa njegovim otvorenim skepticizmom o daljem američkom angažiranju u Afganistanu, zemlje angažirane u misiji Resolute Support počele su se pitati da li se do može dogoditi i u Afganistanu.
Zaključak američkih saveznika, ali i neprijatelja bio je da je američka volja za ostankom u Afganistanu konstantno slabi, te da bi Donald Trump mogao doslovno preko noći donijeti odluku o završetku angažiranja bez konzultacija sa saveznicima.
Već sada je problemu odnosu SAD i saveznika angažiranih u operaciji Resolute Support u činjenici da američka strana ne održava adekvatne konzultacije o promjeni u strategiji djelovanja i brojnosti snaga u Afganistanu te nedovoljno cijeni napore saveznika iako su danas po brojnosti saveznici premašili američke snage. Najveća brojnost snaga ISAF-a bila je postignuta početkom 2011. godine – 90.000 američkih i 41.982 saveznička vojnika (32 % od ukupnih snaga ISAF-a). U travnju 2019. godine u sastavu operacije Resolute Support nalazi se 17.034 vojnika, od čega je američki doprinos samo 8475 vojnika.
Činjenica je da su mnoge NATO članice i partneri poslali snage u Afganistan na temelju solidarnosti sa SAD. Ukoliko započne povlačenje američkih snaga, saveznici i partneri će uraditi isto jer neće imati izbora (bez obzira na veću brojnost saveznici ovise određenim borbenim sposobnostima koje imaju samo oružane snage SAD – na primjer na obavještajnom području ili po pitanju izvlačenja snaga iz kritičnih situacija).
Svako smanjivanje američkih snaga neizbježno će dovesti do smanjivanja snaga njezinih saveznika i partnera. Afganistanska vojska i policijske snage biti će prisiljene odmah preuzeti kontrolu nad velikim dijelovima Afganistana, no problem je u činjenici da usprkos naporima uloženim u zadnje desetljeće i pol one i dalje nisu spremne za tu vrstu odgovornosti bez potpore SAD i saveznika. Ostvari li se opisani scenarij, u Afganistanu će zavladati potpuni kaos, posebno ako susjedne zemlje (Rusija, Kina, Iran, Pakistan, Indija) procijene da će morati na neki način intervenirati radi popunjavanja praznine koju će ostaviti SAD.
Što Hrvatska misli uraditi u slučaju opisane situacije? U ovom trenutku to nitko ne zna. Prema prvim reakcijama stiče se utisak kako hrvatski politički i vojni vrh i dalje smatra da je ova tragedija samo izuzetni slučaj, i da će se uskoro stanje normalizirati. Ali to se neće dogoditi.
Kako mislimo brzo izvući pripadnike hrvatskog kontingenta u slučaju opisane krize? Hrvatska nema sposobnosti za tako nešto, što je vidljivo i u činjenici da se po pitanju logistike i strateškog transporta za Afganistan oslanjala do sada na SAD i Njemačku, no što će biti ako se SAD povuku a mi ne osiguramo sporazum o ovom pitanju sa Njemačkom?
Koji su sada naši ciljevi u Afganistanu?
Politički vrh i dalje samo priča o doprinosu međunarodnoj stabilnosti, ali nema ni riječi o tome kako takve misije pomažu ostvarivanju ključnih hrvatskih interesa na međunarodnim planu (oh, ali prije toga treba te interese i definirati, a to nije napravljeno novom Strategijom nacionalne sigurnosti iz 2017. godine, koja je zapravo lošiji dokument od prve strategije iz 2002. godine…).
Jesu li su Oružane snage RH do danas napravile analizu naučenih lekcija iz Afganistana ali i drugih međunarodnih misija u kojima su bile angažirane? S obzirom da do danas nije napravljena ni vojna analiza borbenog djelovanja za vrijeme Domovinskog rata, zašto bi se Glavni stožer bavio takvim sitnicama kao što su lekcije iz mirovnih misija.
Žalosno je da je tek tragedija pogibije hrvatskog vojnika u Afganistanu skrenula pažnju na sve probleme povezane sa hrvatskim angažmanima u međunarodnim vojnim operacijama i misijama. Problemi postoje ne samo u hrvatskom angažiranju u Afganistanu, već i u angažiranju u EU aktivnostima.
Radi se stihijski, bez jasnih ciljeva (važno je samo da se pojavimo, pa makar i sa zakašnjenjem kada to više neće imati nikakav pozitivan utjecaj na ugled Hrvatske) i bez ideje kako pretočiti to operativno djelovanje u strateški uspjeh radi ostvarivanja hrvatskih strateških interesa (kada se napokon jasno definiraju i operacionaliziraju…).
S obzirom na stalno pogoršavanje sigurnosne situacije u našem neposrednom susjedstvu te u Europi i njezinom okruženju zadnji je trenutak da se hrvatski politički vrh trgne i prekine sa dosadašnjom politikom svih vlada koje su pitanje sigurnosti i obrane zanemarivale. A da je to zanemarivanje prisutno vidi se sa trakavicom o nabavi novog borbenog aviona koja se vuče od 2006. godine, nepostojanju jasnih prioriteta razvoja obrambenog sustava, upitnom kvalitetom hrvatske obavještajne zajednice, katastrofalnom stanju u policiji, nepostojanju integriranog sustava upravljanja krizama…
Nastavi li se ovakvo neorganizirano amatersko djelovanje na području nacionalne sigurnosti i u budućnosti, posljedice će biti mnogo teže od budućih žrtava u međunarodnim operacijama.
