Međunarodni poredak kakav smo poznavali više ne postoji. Amerika se povlači bez sentimenta, Europa se budi s mamurlukom i shvaća da mora sama čuvati vlastito dvorište. U tom dvorištu Balkan nikad nije bio ukras, nego stalni sigurnosni problem koji se samo gurao pod tepih. Sad tepih nestaje.
Bruxelles više nema luksuz ignoriranja regije u kojoj se granice poštuju selektivno, povijest koristi kao političko oružje, a mitovi zamjenjuju strategiju. U toj novoj Europi neće biti mjesta za lokalne imperijalne projekte, ma kako se oni zvali i ma kako bili upakirani.
Hrvatska u toj priči ima izbor: ili će ostati pasivni promatrač ili će konačno prihvatiti da joj geografija nameće ulogu.
Srbiji tek slijedi sudar sa stvarnošću u kojoj je vrijeme iluzija isteklo. Srbija mora biti svjesna jedne neugodne istine: Europska unija neće tolerirati imperijalističke ideje “srpskog sveta”. To nije kulturna integracija, nije briga za sunarodnjake, nego politički projekt dominacije nad susjedima.
Europa takve projekte poznaje predobro da bi ih ponovno puštala u vlastito dvorište. S tom pričom Srbija nema što tražiti u EU-u. To nije pitanje hrvatske percepcije, nego europske sigurnosne logike.
Država koja koketira s promjenom granica, s tutorstvom nad susjedima i s trajnom destabilizacijom regije ne može istodobno glumiti kandidata za članstvo.
Beograd može birati: ili europski put, koji znači odustajanje od hegemonijskih ambicija, ili balkansku ulogu regionalnog remetilačkog faktora. Treće opcije nema.
A što prije to shvati, to će biti manje političke štete. Hrvatska tu ne smije biti suzdržani promatrač.
Njezina je zadaća unutar EU-a jasno i bez okolišanja govoriti da je “srpski svet” neprihvatljiv koncept. Ne zato što je protiv Srbije, nego zato što je za stabilnost. Suradnja da, trgovina da, infrastruktura da. Ali imperijalni snovi – ne.
Ako je Srbija problem ambicije, Crna Gora je problem slabosti. Formalno suverena država, stvarno duboko podijeljeno društvo koje sve više klizi pod političko, medijsko i identitetsko tutorstvo Beograda. To nije teorija zavjere, nego vidljiva realnost.
Od politike do crkve, od medija do sigurnosnih struktura, Crna Gora postaje produžena ruka tuđih interesa. Za Europsku uniju to je crvena lampica.
Za Hrvatsku – izravni sigurnosni izazov. Zagreb tu ima zadatak koji se više ne može odgađati: pomoći Crnoj Gori da se otrgne od srpskog tutorstva i zadrži euroatlantski smjer. Ne deklarativno, ne sentimentalno, nego hladno i operativno. Kroz EU projekte, kroz sigurnosnu i pomorsku suradnju, kroz energetiku i prisutnost institucija. Svaki izgubljeni mjesec znači jačanje tuđeg utjecaja. A na Jadranu se vakuum uvijek brzo popuni.
Kada je regija u pitanju, najveći problem hrvatske politike nije manjak moći, nego manjak samopouzdanja. Hrvatska ima pristup Bruxellesu, ima legitimitet NATO-a i ima regionalno iskustvo koje drugi nemaju. Ono što nema je konzistentna strategija.
Ako Europa traži pouzdane lokalne aktere, Hrvatska to može biti. Ali samo ako prestane balansirati između straha od “provokacije” i potrebe da se svima svidi. U novoj Europi takva politika vodi u nevažnost.
Zaključak? Balkan ulazi u novu fazu, Europa ulazi u novu logiku, a stare priče više ne prolaze. Srbija mora shvatiti da “srpski svet” znači izlaz iz europske igre. Crna Gora mora dobiti realnu alternativu političkom tutorstvu. A Hrvatska mora odlučiti želi li biti objekt tuđe politike ili subjekt vlastite. Geografija se ne mijenja, ali vrijeme za neodlučnost je isteklo.
M. Marković/foto: epa/FaH
