O novom akvizicijskom krugu za nabavu višenamjenskog borbenog aviona za HRZ porazgovarali smo s nekadašnjim vojnim komentatorom Denisom Krnićem koji je za vrijeme aktivne novinarske karijere obišao brojne vojne baze po Europi, te napravio intervijue sa nizom hrvatskih, američkih i ruskih generala, ministara te dužnosnicima poput Victorie Nuland bivšom šeficom misije SAD u NATO-u.
Nerado nam je pristao dati interviju, jer, kako kaže, po pitanju novog borbenog aviona „svi su već sve rekli“.
-Teško mi je na tu temu reći nešto novo, a da bude novo, ekskluzivno u novinarskom smislu. Ponude su takve kakve jesu, nimalo idealne.
Kako vam se čine pristigle ponude?
– Strah me da ta međuresorna, reprizna komisija po sastavu, ima pregled situacije kao Stevie Wonder. Što se ponuda tiče, one su za migrenu. Tu nema zlatne, normalne sredine, nama prihvatljive, ni financijski, ni tehnološki. Ili su dozlaboga skupe, ili su „jeftine“, ali sa skrivenom falingom. Nadzvučna komponenta HRZ-a je u takvom stanju da joj ne treba komisija, nego konzilij.
Neke vaše kolege vojni stručnjaci i analitičari navijaju za Rafala?
– Odavno nisam novinar. Nisam bio vojni analitičar, a još manje vojni stručnjak. Za takvo nešto očekuje se vojno školovanje, obrazovanje i veliko stručno iskustvo. Bio više opći komentator, nešto kao ambulantni doktor opće prakse, sa dobrim kontaktima, ali koji je ponekad znao i griješiti u svojim procjenama…. Bio sam samo promatrač, onako sa ulice, sa placa i nisam umišljao sebi da bi, radi doživljaja važnosti vlastite ličnosti, morao oblačiti uniforme i glumiti Kutuzova.
Pitali ste me za Rafala. Radi se o avionu izuzetnih sposobnosti. Rafal je remek djelo francuske avioindustrije. Ali, koje bi bile zadaće takvog lovca u zemlji čije zrakoplovstvo već 25 godina radi samo air-policing? Zadnji puta kada su hrvatski borbeni piloti bili tehnološki u korak s vremenom bilo je vrijeme druge polovine 80-tih, kada su Hrvati letjeli u novim MiGovima-29 tadašnje savezne države. Od tada do danas je tehnološka rupetina od tri desetljeća.
Zar očekujete da će nacija koja čini manje od jednog posto stanovništva EU, u znanstveno-tehnološkom padu, sada odjednom letjeti na vrlo složenom aeronautičkom proizvodu kakav je Rafal ili F-16 V? Kamo sreće, ali smisao aviona je da leti, a ne da postane brlog miševima ili vranama. Ni naprednija, frankofona Rumunjska koja je vrlo bliski politički i privredni saveznik Francuske, ne leti na Dassaultovu Rafalu.
Zašto ne lete na Rafalu?
-Zato jer sa aspekta nabave i održavanja naprosto – preskup. Iako bi odgovarao Rumunjima s obzirom na površinu njihove države. Još nešto. HRZ je 2011. u svom internom dokumentu odmahnuo rukom na ponudu Eurofightera, jer su zaključili da takav lovac svojim tehničko-taktičkim sposobnostima nadilaze potrebe RH. I to je ispravan zaključak. Sada, njegov koncepcijski brat blizanac, znatno sposobniji Rafale, odjednom može proći. Kako? U nas izgleda sve ima prođu, i Barak, i Rafale, sve živo i neživo, a „niđe veze“.
Kako to objašnjavate takvo lutanje?
-Imamo ozbiljan problem u sustavu donošenja odluka i dokumenata. Mi nemamo definirane zadaće HRZ-a.
Kako nemamo, pa to je definirala Tehničko-taktička studija o borbenom avionu?
– Nemamo vojnu strategiju koja operacionalizira političke ciljeve strategije nacionalne sigurnosti. Nemamo ni združenu vojnu strategiju, kao ni granske vojne doktrine, a time ni doktrinu HRZ-a. Tehničko-taktička studija, kako joj i sam naziv kazuje, definira tehničke i taktičke značajke aviona koji nam se nude, uz navođenje financijskih vrijednosti ponuda i ništa više od toga. To je, bukvalno rečeno, kataloški pregled.
Ako bi ga se iz nekih političkih razloga nama ponudilo po nižoj cijeni?
– Bitni su tehnološki benefiti za našu državu. Bitan je okidač za naš tehnološki razvoj, za prijenos visokih tehnologija i otvaranje novih radnih mjesta. To je ono što novi avion mora donijeti sa sobom.
Ako svega toga nema, onda ovo dramsko, šekspirijansko djelo zvano „Budućnost HRZ-a“ nema ama baš nikakvog smisla.
Možemo li napraviti iskorak prema tome?
-Ne znam. To mora biti čvrsta odluka države i nikako drugačije. Mi jedva na kraj izlazimo i sa ovih 5 poluoperativnih MiGova. To je naša tehnološka stvarnost. Mnoge sposobnosti borbe HRZ već godinama nema ili nikada nije ni imao.
Rugamo se Srbima da lete na starim MiGovima-29, a na čemu mi to letimo?
Nalazimo manu jednom švedskom Gripenu, a sa naših aviona otpadaju dijelovi i crkavaju motori. Rugamo se visoko tehnološkom proizvodu jedne ponosne, male nacije u kojoj se cijeni znanje i struka i koja je dala globalne divove kao što su Ikea, Volvo, Electrolux, Scania, Saab, Ericcson, Volvo, … Čemu takva malograđanština i nepristojnost? Ponašamo se iskompleksirano.
Neki kažu da nam treba vrhunski višenamjenski borbeni avion?
– Ne znamo koje su ambicije HRZ-a koji se zadnjih 20 godina razvija poprilično neambiciozno. Za samo air-policing ne kupuje se višenamjenski borbeni avion. Neki HRZ doživljavaju kao zrakoplovstvo koje je tehnološki na razini jedne Švicarske, Belgije ili Norveške. To je lijepo samozavaravanje.
Akumulirano hrvatsko znanje od 60 godina letenja i održavanja nadzvučnih lovaca gotovo smo pa pustili niz vodu pa je i današnji ZTC kadrovska i tehnološka ruina. Prije samo 25 godina HRZ je bio baklja cijele naše vojske. Amerikanci su početkom 2000-ih godina dolazili vježbati sa našim pilotima koji su bili izvanredni u onome što rade. Bili smo među prvacima DACT obuke s Amerima, jer smo tada jedini u Europi imali pilote s ratnim iskustvom i to još na MiGovima. Zapovjednici američkih nosača zrakoplova letjeli su s našim pilotima u MiGovima u tim vježbama. Kasnije je to sve bačeno u vjetar. Amerikanci više ne vježbaju s našim lovcima, otišli su u Rumunjsku, u Bugarsku. To nije slučajno. U borbenom zrakoplovstvu danas mi nikome ne možemo biti saveznik. Ne zato jer nas tobože netko ne voli, nego zašto što taj u nama nema tehnološki oslonac. Ako nama naša vlastita nadzvučna zrakoplovna tradicija nije bitna, a tako se ponašamo već solidnih 20 godina, zašto bi bila bitna drugima.
Kako mislite da će ovog puta završiti pokušaj nabave borbenog aviona? Koji će se lovac odabrati?
– Ne znam, ali vidim nekorektno ponašanje prema najvećem hrvatskom vojnom donatoru, SAD-u. Ni s kime nemamo tako blisku vojno-tehničku suradnju kakvu imamo s Amerikancima. U prvom krugu nabave pokušali smo ih zaobići s Barakom, a sada odjednom „otkrivamo“ Rafala. To nije lijepo prema našem najvažnijem, pače strateškom vojnom savezniku. Uglavnom, Ili odluka, ili game over.
Možemo li s novim borbenim avionima biti dominantna regionalna sila?
-Sa svega 12 aviona to je nemoguće. Trećina eskadrile uvijek mora biti na 24-satnom raspolaganju air-policingu, trećina za obuku, a ostatak na zemlji zbog održavanja i ostalih tekućih stvari. Sjećate se nedavnog napada izraelskih lovaca na ruski Pancir S1 u Siriji? Znate li koliko je aviona sudjelovalo u tom napadu? Preko 20. Doista mislite da ćemo mi ikada na jedan jedini cilj slati cijelu eskadrilu?
Hoćemo moći tada barem parirati Srbiji?
-Zašto baš Srbiji? Ni u jednom našem sigurnosnom dokumentu ta se zemlja ni na bilo koji način, čak ni u naznakama, ne spominje kao vojna prijetnja.
Ali tko zna što donosi budućnost.
-Tom logikom onda možemo govoriti i o Mađarskoj ili Italiji, pa čak i Kini ili Rusiji.
Zašto više ne pišete? Vaši tekstovi su bili zapaženi.
– Ne piše mi se više kao nekad i to je to.
Kako gledate na današnje stanje onog dijela novinarstva koji prati vojna pitanja?
-Nedavno je netko za novi brod HRM-a napisao da je „nepotopiv“. Po toj logici bi postojali i nepadljivi avioni. Ta scena sve više liči na pustinju. Naklon iznimkama, oazama novinarskog zanata u toj pustinji.
Vidimo se su neki vojni novinari promotori tuđih razmišljanja, uvijek bliski vlasti. Mislite li da su se takvi tzv. „neovisni“ novinari na neki način prodali?
-Ne vjerujem, pa tko bi takvo nešto kupio?
Družili sa pokojnim Denisom Kuljišem. Dobri ste i sa Miroslavom Lazanskim. Vas trojica ste bili poznati kao veliki novinarski zaljubljenici avijacije, premda ste vi dosta mlađi od njih.
-S Denisom sam dijelio istu strast. On je bio zaljubljenik u Gripena i švedsku estetiku, a ja u MiG-29 i rusku tehničku tolerantnost i robusnost koja je održala HRZ na životu svih ovih godina. Denis je o zrakoplovstvu znao više negoli svi zajedno u HRZ-u. Prošlo je već godinu dana da je otišao i samo mogu reći da mi jako nedostaju dugi razgovori s njime. Jao, kako bi Kuljiš ovu priču oko nabave aviona mikrokiruški precizno i britko rastavio na proste faktore….Nitko mu nije bio ravan.
Vas dvojicu se moglo vidjeti i u zagrebačkoj „Esplanadi“ kako dječački razigrano diskutirate o budućnosti naše ratne avijacije i mornarice. Jeste li kroz te razgovore dolazili do kakvih zanimljivih zaključaka?
– Zaključili smo da je bi bilo bizarno baciti milijardu eura bukvalno u zrak , a pored zdravog uma i očiju, ignorirati činjenicu da je Hrvatska jadranska i mediteranska zemlja koja mora imati relevantnu mornaricu. Nama je Jadran, a time i Mediteran, jedino stvarno geopolitičko, pomorsko i privredno dvorište gdje možemo igrati ozbiljniju rolu. Zamislite što bi se sa milijardu eura moglo napraviti od HRM-a i Obalne straže. Ma i sa upola manje love. Ponašamo se čaršijski, a ne kao nacija koja izlazi na Mediteran, to najvažnije svjetsko more. Jednom je Vice Vukov rekao: „Da nemamo ovog mora ne bi imali značaj ni pred sobom ni pred drugima“. Denis je svojevremeno imao ideju da pokrenemo pomorski magazin imena „Jadranska straža“ s kojim bi smo na neki način odali poštovanje toj slavnoj splitskoj pomorskoj organizaciji, ali i bavili se temama vezanima uz more, bilo vojne ili civilne naravi. Međutim, sudbina je ispisala nešto drugo.
Lazanski?
– Lazo je sada na ambasadorskoj plaći u Moskvi i boli ga uho za sve. Često me pita gdje je Ana Sasso (smijeh). Nazvao me prije neki dan i kaže on meni onako šaljivim tonom – „Čuj, bre, Splićo, hoćete da vam mi čuvao nebo? Pa nama Srbima nije nitko bliži od vas Hrvata!“.
Lazini politički stavovi su jako problematični, ali Lazanski je jedan sjajan tip i odličan novinar. Novinarska marka za sebe.
Kada je jednom našem pilotu trebala specijalistička medicinska pomoć iz oblasti gdje su Rusi dosta jaki, Lazanski se odmah, bez da je okom trepuno, stavio na raspolaganje svojim kontaktima, iako je dobro znao da otac tog pilota letio u Domovinskom ratu i da je imao veliku ulogu u stvaranju HRZ-a.
Razgovarao: Marko Marković/Foto: press
