Gostovanje na HRT-u propagandista okupatorske vojske koji se zalagao likvidaciju Tuđmana i vojni puč uvreda je svima u Hrvatskoj
U emisiji Otvoreno (srijeda, 13.1.2016. )na HRT-a, na temu ”Regionalna utrka u naoružanju”, gostovao je srbijanski novinar Miroslav Lazanski koji se gledateljstvu javne televizije, koja iz nekog razloga nosi hrvatski prefiks, pohvalio da je u sezoni 1990/1991 predlagao zapovjedniku JNA Veljku Kadijeviću vojni puč, smatrajući da “i to bi bilo bolje od krvavog raspada Jugoslavije”. Pritom se sprdao o tome kako on govori srpskohrvatski.
U četvrtak 14.1.2016. u jutarnjem terminu, u emisiji Studio 4 na HRT 4 gostovao je poljski veleposlanik Maciej Grzegorz Szymanski i osim o tragikomičnim (iako više tragičnim nego komičnim) kritikama briselske administracije prema novoj poljskoj vladi radi izmjena zakonske regulative vezane uz upravljanje javnom televizijom, govorio je i o jačanju gospodarskih i političkih veza Hrvatske i Poljske.
Osobito u kontekstu prometno-energetskog prostora Baltik- Jadran kojeg zajedno promiču poljski predsjednik Andzej Duda i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
15.1.1992. (srijeda) Republika Hrvatska je međunarodno priznata od strane zemalja članica tadašnje Europske zajednice, a u danima nakon toga su slijedile i članice Europske zone slobodne trgovine kao i neke prekomorske zemlje. Prije tog datuma Hrvatsku su priznali Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Island, Estonija, Vatikan i San Marino.
Veleposlanik izvrsno govori hrvatski jezik.
Iako je između prvog i posljednjeg datuma ravno 24 godine i dva dana nažalost je i dalje posve očita i nevoljkost i nesposobnost hrvatskog društva da se emancipira od okruženja s kojim više ne čini političku cjelinu već skoro četvrt stoljeća.
Kod jednih je to nesposobnost, kolokvijalno ih se može nazvati desnica (politička, marginalizirana nevladina, medijska ma kako slabašna bila, kulturna itd.) kod drugih je to nevoljkost, kolokvijalno ih se može nazvati ljevica (politička, nevladina na proračunski pogon, medijska koja totalno dominira i kontaminira javnošću, kulturna itd.)
Previše se i tinte potrošilo i tipkovnica izlizalo na ukazivanju kako je hrvatska država i nacija i dalje talac nevelikog, ali dobro raspoređenog društvenog sloja od politike preko NGO, medija, kulture i sporta kojem je jedino inozemstvo ono zemalja bivše Jugoslavije, ali ne svih nego samo nekih.
Upravo je iz tog razloga moguće da se nešto što je unutarnja stvar Republike Hrvatske i to toliko unutarnja da više ne može biti jer je riječ o opremanju naših oružanih snaga novim modernijim sustavima pretvori u nešto što se mora prokomentirati sa susjednom Srbijom čije se političko vodstvo jako uzrujalo idejom da Hrvatska dobije „balističke rakete kojima može da se gađa centralna Srbija“.
Javna TV s Prisavlja je išla toliko daleko da u najavi emisije gdje je gostovao nekadašnji JNA agitpropovac koji se po vlastitim riječima iz 1991. trebao u Zagreb vratiti samo na tenku ide s tezom da najnovije izjave Vučića i Karamarka smanjuju tenzije jer eto Hrvatska možda neće uzimat novo naoružanje obzirom da je Karamarko rekao da su važnija radna mjesta.
Aleksandar Vučić je krajem rujna prošle godine nakon kratkotrajnog ”šaraj brate malo” granično-prijelaznog ”rata” sa Zoranom Milanovićem pred kamerama RTL-a pokisao od kiše kraj dunavske obale u Beogradu vapio – Bavite se ljudi svojom zemljom, samo ostavite Srbiju na miru.
Par mjeseci kasnije je zaboravio isti princip primijeniti na Hrvatsku. Neće Srbija održavati Hrvatskoj rakete kraćeg i duljeg dometa za M270 MLRS niti održavati Kiowa vrtolete niti platiti PzH 2000 samovozno topništvo pa se slijedom toga Beograd ništa ne pita.
Osim ako je u pitanju javni TV medij kojim kao endemska pojava u istočnoj Europi upravlja osoba koja je to radila i prije pada Berlinskog zida.
Pa su tako pretplatnici HRT-a prošlu srijedu navečer od gosta iz Beograda imali prilike čuti o tome koliko Srbija ima tenkova, kako je njihovo oklopno vozilo Lazar u najmanju ruku podjednako s Patriom i kako se Severina udala za Srbina. I kako je za rat potrebno dvoje. I za silovanje je isto potrebno dvoje (ili više ako se pita bliskoistočne imigrante u Kelnu), silovatelj i žrtva.
S druge strane, novcem Hrvata pogonjeni javni TV medij koji je u službi javnosti države članice EU i NATO-a ne nalazi za shodno u udarnom večernjem terminu na prvom programu u Otvorenom ugostiti primjerice poljskog i mađarskog veleposlanika (koji obojica govore hrvatski tečnije od Tihomira Oreškovića) kako bi se čula i njihova strana priče, a ne samo briselska ”istina” o tome što rade „taj Orban“ i „taj Kaczynski“.
Isto tako kako bi hrvatska javnost čula nešto o poljskom uspjehu i o tome kako je Mađarska u Orbanovoj eri vratila neke od banaka u nacionalno vlasništvo.
I o tome kako i Varšava i Budimpešta vide Hrvatsku kao dio svojeg kruga zemalja te kako ih ne opterećuje to u što naša država ulaže, u višecjevne raketne lansere ili u nevladine udruge za spas mahovine na slavonskom hrastu.
Samo to u ovoj konstelaciji u dominantnim medijima i isto tako u kulturi i dalje ostaje u sferi fikcije. Udarna vijest na dan Sv. Stjepana u našim medijima je bila velika antikorupcijska akcija u Srbiji i nju nisu prenosili u rubrici vanjskopolitičkih vijesti nego odmah u prvim minutama.
Krajnje je vrijeme da se to promijeni i da se Hrvatima preko medija kojeg sami plaćaju prestane prenosit svakojaka glupost iz ”regiona”.
Na privatne medije se ne može utjecati, ali javni TV servis je nešto drugo. I na tom primjeru će se jasno vidjeti misli li nova vlada ozbiljno nešto reformirati u Hrvatskoj ili ne. Nisu reforme samo ukidanje općina, agencija i zavoda nego i reboot stanja svijesti.
S.T/Foto: NP
