20. studeni: ubijen Siniša Glavašević, glas nade

SINIŠU GLAVAŠEVIĆA susreo sam samo jednom u životu. Bilo je to u listopadu 1990: imao sam u Vukovaru književnu večer, a Glavašević je došao napraviti sa mnom razgovor za lokalnu radio-stanicu, pa smo poslije toga još neko vrijeme posjedili. Nismo govorili o politici (u Vukovaru do rata nitko nikada nije pričao o politici), a ni o daljnjem razvoju situacije. Razgovarali smo o književnosti, o tome kako u naše vrijeme treba pisati, o tome što ljudi žele čitati. Nisam tada mogao ni slutiti da će čovjek s kojim sjedim za stolom za manje od godinu dana postati legendom. I zato sam u posljednjih deset godina bezbroj puta sebe prekorio što ga nisam pažljivije slušao, što mu nisam bolje promotrio lice i gestikulaciju, što mu nisam postavio neka pitanja. Jer, uvijek mi se čini da se Glavaševićeva buduća sudbina morala već tada nekako vidjeti u njegovim očima, čuti u glasu, osjećati u smislu njegovih riječi. A jaje tada nisam prepoznao. Zato sam, još od pada Vukovara, bezbroj puta sebi postavio pitanje što je to Glavaševića, među svim autorima koji su svjedočili o ratu učinilo najpoznatijim, što ga je učinilo simboličnim, što je učinilo da na spomen njegova imena tako mnogo ljudi osjeti knedlu u grlu i suze u očima. I, evo što sam smislio. Prvo, i najvažnije, Glavašević je činio ono što bi svaki i pisac i inače morao činiti: on je za svoje tekstove jamčio vlastitim životom. Ne samo zato što je dobro znao da će ga oni o čijoj agresiji izvještava smjesta ubili ako ga se domognu (kao što su ga i ubili), nego i iz drugih, važnijih razloga. On je bio u isto vrijeme i pisac i novinar. Kao novinar, javljao je o ratnim zbivanjima, o opsadi Vukovara. Kao pisac, nastojao je ono što mu se tih dana događalo sažeti u priče, dakle, u općenitije, literarno iskustvo On je tako, teme vlastitih priča, njihove poante, njihovu vrijednost, plaćao onim životom kakav je živio u Vukovaru jeseni devedeset i prve. Još više, on je svaku priču pripovijedao kao da mu je posljednja, jer svaka je doista mogla biti posljednja. Zato je u svaku od njih ulagao svu svoju snagu, govorio je istinito, s punim ulogom. Napokon, on je pisanjem priča na neki način zavaravao vlastitu smrt: kvalitetom tih tekstova, nastojanjem da oni budu dobri i mimo rata i mimo Vukovara, Siniša je stvarao nešto što će ga nadživjeti, i na taj je način svoju smrt – kojoj se možda i nadao — učinio sporednom činjenicom, koja njegovu djelu ne može nauditi. Pišući, on je ispunjavao svoj sudbinski zadatak, pa zato njegovi tekstovi i djeluju tako mirno, blago i spokojno. I, to je drugi razlog njegova odlaska u legendu. Jer, on je u nekom smislu bio utjelovljenje čovjeka u ratu, bio je slika i prilika svih ljudi koji su se ikad našli u toj situaciji. Lako je sjetiti se toga: kad je pucalo, kad su sirene zavijale, kad su dolijetale rakete, svi su ljudi nastojali obavljati svoje svakodnevne poslove kao da se ništa ne događa. Nekako se činilo: ako uspijemo posvršavati te svoje banalne posliće (zaliti cvijeće, iznijeti stari papir, održati sastanak, ukiseliti paprike, poslati pismo), bit će sačuvana i naša svakodnevica kojoj ti poslovi pripadaju; naš život — a njega čine upravo ti obični poslovi — neće nestati pod bombama. A Siniša Glavašević je, zajedno sa svojim kolegama s vukovarskog radija, taj stav razvio do savršenstva. Oni su izvještavali do posljednje sekunde, i na taj su način održavali na životu i sebe i druge. Nije pri tome važno što je Siniša Glavašević nešto javljao nama, koji smo bili izvan opsade. Važno je što je informirao Vukovarce, ljude koji su i sami znali što se zbiva, ali im je bilo sudbinski dragocjeno što se lokalni radio oglašava, što emitira, što ih uvjerava kako su još uvijek tu, kako su živi. I, važno je to informiranje bilo za Sinišu samoga i za njegove kolege: dotle dok su emitirali, dotle su bili živi, dotle su obavljali svoju dužnost prema životu i vlastitoj sudbini. Drukčije nisu mogli. Izravni prijenos vlastite propasti bio je njihov doprinos modernom novinarstvu. Svaki od njih, a Glavašević možda najviše, slika je i prilika čovjeka u ratu. Ali, također i čovjeka uopće. To je, mislim, treći razlog što je Glavašević postao legendom. Jer, s njim se svatko može identificirati, budući da je on bio običan čovjek suočen s teškom nevoljom: onako kako je njega zadesio rat, tako je nekoga drugog zadesila bolest, nekoga trećeg smrt bližnjega, nekoga četvrtog nesretna ljubav. Glavašević je bio alegorija čovjeka koji se nosi s vlastitom sudbinom, i čovjeka koji toj sudbini uzvraća sredstvima koja mu stoje na raspolaganju: običnom, ljudskom ljubavlju za obične, ljudske stvari. Njegov odgovoi na izazov sudbine jasno nas poučava: kad naiđe velika nesreća, čovjek protiv nje nema ni velikih ni moćnih oružja pa mora uzeti mala: vlastiti osjećaj za pravdu, vlastiti zdravi razum, vlastite blage i svakodnevne emocijc koje ga i inače održavaju na životu. I, ta su slaba oružja — tako pokazuje Glavaševićev slučaj — zapravo najefikasnija od svih, jedino se njima može pobijediti veliko zlo. Ta pobjeda, dakako, ne znači da će onaj tko zlu odolijeva ostati živ, kao što ni Siniša nije ostao živ. Ostala su, međutim, živa oružja uz pomoć kojih se borio, ostalc su vrijednosti za koje se u svojim tekstovima zalagao, a to bi valjda i njemu bilo najvažnije: ostala je odanost rodnom gradu, ostalo je jednostavno i samorazumljivo shvaćanje pravde i istine što ga njegove priče sadržavaju, ostala je ljubav prema svijetu i životu koji ni najteže bombe nisu mogle ugasiti. Sačuvavši vrijednosti koje su mu bile važne, Glavašević je sam mogao mirno nestali Pa ako ga onda, prilikom jedinog našeg susreta, nisam dobro pogledao i poslušao, time možda nije sve izgubljeno: sve što je važno — sve što je Glavašević mislio da je doista važno — sačuvano je u onome što je izgovorio i napisao. Iz toga se može vidjeti zašto je postao legendom. Pavao Pavličić, Gradska knjižnica Vukovar

20. studeni: ubijen Siniša Glavašević, glas nade

Najnovije

Ibrahimović: Modrić ne igra nogomet, on jest nogomet. Pogledajte ovu fotku – video

Mirjana Kasapović: Misterij Matvejevićeva pisma Titu 1974.

Intervju šefa ukrajinske vojske: “Više mi ne molimo, sad drugi dolaze nama”

HDZ-ovac pobrojao sva Obersnelova (ne) djela: “DORH će imati još puno posla”

U Hrvatsku danas uplaćeno rekordnih 1,1 milijardi eura iz Bruxellesa

Kolumne

“Draga Dalija, pravila vrijede za sve. Čak i za one koji su ih pisali”

Hodak: Thompson je pomogao ljevičarima da napokon shvate

Sretan Božić ili Sretni blagdani? Poučna priča čuvenog Alberta Einsteina

20. studeni: ubijen Siniša Glavašević, glas nade

Related articles

Najnovije

Kolumne

“Draga Dalija, pravila vrijede za sve. Čak i za one koji su ih pisali”

Daj like, znam da imaš !!