MOST, ali i mnogi drugi društveni, medijski i politički čimbenici koji se smatraju relevantnim, izlaze sa stavom da predsjednik vlade ne mogu biti ni Zoran Milanović ni Tomislav Karamarko. Milanović se kao premijer pokazao nesposobnost u vođenju države i tu je razumljiv stav Mosta, ali cijele te ekipe.
Karamarko nije bio premijer i njegove premijerske sposobnosti nikome nisu poznate. Stoga nije moguće donijeti sud o njemu kao o premijeru. Iz tog razloga nije ga moguće stavljati u istu ravan s Milanovićem. Pa je, blago rečeno, potpuno nejasno čemu izjednačavanje Milanovića i Karamarka? Na kraju krajeva to je politički, ljudski, ali prije svega principijelno nepravedno i nepošteno.
Odbijenica Karamarku se vjerojatno temelji na animozitetu, pretpostavci i predrasudi. Nikako ne na iskustvo kao što je slučaj s odbijenicom Milanoviću iz jednostavnog razloga jer takvo što ne postoji. Time se zapravo uvodi jedan opasan oblik diskriminacije u hrvatsku politiku. U pravu se to zove načelo presumpcija krivnje. Dakle, kada polazišna pretpostavka kod donošenja presude nekome nije nevinost nego krivnja. Tako nešto je postojalo u kaznenom zakonu komunističke Jugoslavije.
Drugim riječima, Karamarko je osuđen jednakom kaznom kao i Milanović, iako nije počinio djelo za koje je Milanović osuđen, a to je katastrofalno, destruktivno vođenja Vlade koje ulazi u sferu veleizdaje.
Kakav bi premijer bio Karamarko mi to ne znamo. Prema svemu sudeći posjeduje dobre organizacijske sposobnosti, poznaje načela i bit funkcioniranja državnog aparata, a i poprilično je iskustva stekao. Dakle, više je razloga za nego protiv. Međuitm, doživio je šikaniranje, društveno i političko diskvalificiranje jednako onom koje s pravom sljeduje štetočinu Milanovića.
Nogometnim rječnikom to je otprilike kao da sudac pokaže crveni karton igraču zbog nepotrebnog i teškog faula, a onda odmah i igraču koji je tek trebao ući u igru na mjesto isključenog igrača. Kako bi publika reagirala na takvog suca? U Hrvatskoj, čini, se aplauzom.
Foto:P. Macek
