O ubijenim nakon II. svjetskog rata u emisiji Otvoreno govorili su slovenski publicist Roman Leljak i povjesničari Tvrtko Jakovina, Mario Jareb, Dragan Markovina i Ivo Lučić.
Kada je 15. svibnja postignut dogovor između Engleske i jugoslavenske vlade, u Celju je određeno da će se zarobljene ljude likvidirati. Dovozili su ih noću, kamionima. Pred sam rov bi ih svukli do gola, ostavili bi samo cipele. Po troje bi ih vodili u Barbarin rov. Prvoga bi upucali, taj bi pao i povukao drugu dvojicu sa sobom u šaht dubok 48 metara. Od likvidatora u Hudoj jami još uvijek je živih 16 osoba, kasnije je dodao. Masakr ljudi 1945. godine imao je samo jedan cilj – učvrstiti komunističku vlast. Drugi cilj ne postoji, rekao je.
Kao jedno od najvećih stratišta naveo je rudnik Pečovnik u naselju Zagrad nadomak Celju. Rudnik je zatvoren 1945. U šahtu dubokom 240 metara nalazi se, pretpostavlja, 12000 hrvatskih žrtava. Ogromne su to brojke. Istraživači pronalaze kosti stopala od 12 centimetara. Ne može se to staviti u kontekst rata, rekao je Leljak.
Opseg tih stradanja i likvidacija govori o nečemu što je bilo pomno planirano, smatra Mario Jareb. To je bila zastrašujuća industrija zločina. Rekao je da taj zastrašujući sustav upućuje na najviši vrh tadašnje vlasti. Teško je vjerovati da netko ubija 15 tisuća ljudi ovako lokalno, na razini dva nekakva lokalna policajca.
Nemoguće je u sustavu onakve Jugoslavije da vrh nije znao o čemu se radi, ali u tom jugoslavenskom vrhu stoje ljudi koje vi danas u hrvatskom kontekstu izdvajate iz toga i smatrate potpuno nevinima. Andrija Hebrang je bio jedan od najbližih Titovih suradnika, rekao je Tvrtko Jakovina.
Smatra da je bilo jako puno mogućnosti da se neke stvari procesuiraju pa se to nije dogodilo. Na upit voditelja rekao je da je istina da su bivši kadrovi Udbe ušli u HDZ. Dotaknuo se lustracije i rekao kako je ona u hrvatskom društvu provedena samo u pravosuđu. Pravosuđe je 60 posto promijenjeno u odnosu na komunističko pravosuđe, tvrdi. Lučić je rekao da nije točno da je lustracija izvršena u pravosuđu, jer da je ona izvršena ne bi Mladen Bajić bio državni odvjetnik.
Dragan Markovina smatra da je bitno za ovu temu reći da se ne može cijeli sustav nakon 1945. niti antifašistički pokret, gledati samo kroz prizmu onoga što se događalo ’45., jednako kao što se, primjerice, Amerikanci ne mogu gledati kroz atomske bombe na dva japanska grada. Markovina je rekao kako su nama bitne samo te žrtve, a ne i one talijanske, njemačke i sve ostale.
Smatra da o žrtvama mogu govoriti ljudi koji mogu čisto i slobodno govoriti o svim traumama u ovom društvu, odnosno na isti način govoriti o zločinima iz ’45., kao i o zločinima iz ’41. i ’95. godine.
Maxportat/hrt
