PROJEKT Velebit i Matica hrvatska u srijedu 9. studenog u 20 sati, u Velikoj dvorani Matice hrvatske na Strossmayerovom trgu 4 u Zagrebu, organiziraju javnu tribinu pod nazivom “Medijsko nasilje i politička kultura u Hrvatskoj”.
Tim povodom razgovarali smo s Tanjom Belobrajdić, književnicom iz Vukovara, koja će nastupiti na sutrašnjoj tribini kao jedna od govornica.
Tanja Belobrajdić je braniteljica i autorica nagrađivanog romana “Crni kaput”, koji govori o stradavanju Vukovara u Domovinskom ratu. Unatoč brojnim nagradama i odličnim kritikama, postala je predmetom kontinuiranih napada određenog novinarskog kruga u Hrvatskoj.
U zadnjih nekoliko godina izloženi ste medijskom linču. Vremenom se pokazalo da su svi ti napadi bili lažni. Smatrate li da osobe koje su tako uhvaćene u laži trebaju zakonski odgovarati? Što je s njihovim daljnjim kredibilitetom?
Napadi nisu bili lažni, napadi su bili itekako stvarni, optužbe su bile lažne. Međutim, bez obzira što je DORH sve prijave protiv mene odbacio kao neutemeljene, bez obzira što gotovo redovito demantiram sporne napise, do velike većine onih koji su prvobitnu ali neistinitu informaciju pročitali, demantij nikada ili ne dođe ili se laž u cijelom svom ružnom, da ne kažem – gnjusnom obliku, već duboko ukorijenila.
Kredibilitet onih koji takve informacije plasiraju, kod njihove čitalačke publike, posebno u nekim susjednim državama, ne propitkuje se – oni su neprikosnoveni autoriteti čije se riječi nekritički slijede i uigrana ekipa koje se međusobno podržava, hvali i tapše po ramenima. Prijateljski im portali prenesu njihove neistinite tekstove dalje i stvori se privid kako o tome svi pišu, a kada svi pišu, onda je to – kako drugačije – nego istina.
Podnijeli ste nekoliko tužbi. Jeste li zadovoljni njiihovim ishodima te jeste li dobili kakva obeštećenja?
Ishodima tužbi koje su do sada okončane sam zadovoljna, ako se to tako uopće može reći. To su bili skupi, višegodišnji i iscrpljujući sudski postupci, koji dok su se priveli kraju, više se nitko nije niti sjećao zašto su započeli, niti je itko objavio presude koje su presuđene u moju korist. U međuvremenu su orkestrirano izlazili novi tekstovi koji su me iznova dezavuirali i ponovo sam se našla na početku. Obeštećenja sam dobila, ali nema tog novca koji može nadoknaditi stvarnu štetu nanesenu meni i mojoj obitelji.
Financijsko obeštećenje meni nije prioritet, prihvatila bih ispriku i povlačenje spornih članaka kao što smo dogovorili s Varaždinskim hr. Oni su po nalogu suda imali rok od osam dana za javnu ispriku, ali zakonski rok nisu ispoštovali, tek na ponovnu intervenciju mog odvjetnika i prijetnju novom tužbom, učinili su to na način da su se ispričali jednom rečenicom u kojoj su objavili moju adresu na kojoj živim s obitelji i malodobnim djetetom i broj mog OIBA, bez obzira što su znali za prijetnje koje primam zbog takvih članaka.
Ukratko – izigrali su i sud i mene. Moj odvjetnik je ponovo intervenirao, pa su maknuli adresu i OIB. Zbog iste stvari pisala sam predsjedniku HNDa Saši Lekoviću, ali on je smatrao da moj mail “ne zahtijeva hitnu reakciju” te je rekao kako će mi “svakako odgovoriti”. To je bilo u svibnju, do danas još nije, ali više niti ne mora. I nedostatak odgovora je jasan odgovor.
Da li ste nakon prijetnji koji ste dobivali putem facebooku i mailova dobili podršku udruga koje se bave zaštitom ljudskih prava? Prije svega mislim na Documnetu i njima slične
Za određene udruge i pojedince koji se bave javnim radom i imaju veliki utjecaj na javno mišljenje, ja ljudskih prava – nemam. Bilo bi točnije rečeno kako bi mi najradije oduzeli sva prava – da se branim, pišem, živim. Povodom prijetnji, obratila sam se policiji i DORHu.
Osoba koja je pokrenula optužbe na vas je izvjesni Tonči Majić. Jesu li razlozi njegovog napada na Vas politički ili se radi o njegovim fiksacijama?
Nisam osoba sklona teorijama urote, ali jasno je kako sam ja samo mali kotačić jedne puno veće igre. Treba izjednačiti agresora i žrtvu i dokazati kako je hrvatska država nastala na zločinačkim temeljima, kao i pitanje odštete. Ima li za to boljeg primjera od žene-zločinca, od čijih se tobožnjih surovosti i zlodjela svakom normalnom čovjeku prevrne želudac? Na nižoj razini treba spomenuti samopromotere i besposličare koji su profitirali na različite načine, od brojnih dotacija do reklamiranja svojih proznih i drugih uradaka koje proglašavaju kulturnim anarhizmom, a koji vrve od psovki, uvreda i tkz. satire.
Glede Majića, pročitala sam jedan njegov intervju iz kojeg sam saznala kako je 1994. g. imao sukob s vojnom policijom, pa mogu pretpostaviti gdje njegova fiksacija ima svoje korijene, ali to bi doista bila nagađanje. Naime, njegovo ponašanje mora imati nekakvu dijagnozu. Čovjek je bez ikakvih stvarnih dokaza, osim izjava bivših zarobljenika koje je sam prikupio i montirao, a koje su u potpunom nesuglasju s istinom, te materijalnim dokazima koje ja imam – potvrdama, zapovijedima, slikama itd., koji neoborivo demantiraju te sulude optužbe, zbog čega me službena tijela nikada nisu razmatrala ni u kakvom kontekstu osim svjedoka, podnio kaznenu prijavu protiv mene, koja je nakon višegodišnje istrage različitih istražnih i pravosudnih tijela odbačena.
Danas, on takvu odluku ne priznaje, kao da se njega to pita, a u međuvremenu je otvorio i web stranicu posvećenu meni osobno, na koju manijakalno “kači” svaki članak u kojem je spomenuto moje ime. Teško je zamisliti običnog građanina koji svaki mjesec siječe na komadiće hrvatsku zastavu, pošalje je predsjednici države i nikome ništa. S druge strane, osim što ispunjava svoju potrebu za medijskom pozornošću i ostvaruje nekakve svoje fantazije, on mora imati i financijska sredstva za sve te radnje. Po njegovim vlastitim izjavama, malo je u Srbiji, malo u BiH i Crnoj Gori, putuje, istražuje, snima, naposljetku, i tu njegovu suludu web stranicu netko mora plaćati i održavati, sve to košta. Hoćemo li zajedno pretpostaviti odakle mu novci i tko ga financira?
Što mislite javnosti poručiti u svom predavanju na tribini Projekta Velebit i Matice hrvatske u srijedu 09.11.2016. godine?
Fenomen medijskog nasilja u Hrvatskoj poprimio je neviđene razmjere, a provode ga najviše oni koji se pozivaju na medijske slobode. Kleveta nije medijska sloboda i to treba jasno izreći, a oni koji časni novinarski posao na taj način kompromitiraju, za to trebaju biti prozvani. Svjesna sam toga kako će ovaj moj istup ponovo na mene sručiti lavinu uvreda i optužbi, ali moje je pravo da se branim i da javno kažem – lažete.
Da parafraziram perjanicu skupine koja nada mnom provodi medijski linč –„Na KRAJU BALADE“ možda neću biti pobjednik, ali dobar sam borac i zbog sebe i svoje djece neću se predati.
Na tribini koja će se održati sutra u 20 sati u Matici hrvatskoj na Strossmayerovom trgu 4,uz književnicu Tanju Belobrajdić govorit će još Marko Jurič iz Projekta Velebit, Jure Vujić iz Odjela za politologiju Matice hrvatske, novinar Mark Ljubić iz HNIP-a te odvjetnik Zvonimir Hodak.
Dio poruka i prijetnji koje je primila Tanja Belobrajdić:
Razgovorao Mario Jurčec
