Zorica Gregurić: Mojih 87 dana pakla i ponosa u Vukovaru! Ćirlične ploče sam razbila jer su znak ubojica, koljača i silovatelja

prosinac 4, 2016 maxportal
Share Button

IMALA je samo 23 godine kada je, kako kaže, osjetila poziv Domovine i obvezu da se te 1991. godine uključi u obranu vlastitoga naroda. Svoj uredan dnevni ritam i rad medicinske sestre u zagrebačkoj Dječjoj bolnici u Klaićevoj ulici zamijenila je, kao dragovoljka, apokalipsom ratnoga Vukovara.



Bio je to prirodan refleks djevojke koja je još od djetinjstva u rodnoj Bosanskoj Gradiški osjećala nepravdu i obespravljenost. Zbog nacionalne osviještenosti, zbog odanosti katoličkoj crkvi i kršćanskim načelima, ta je nepravda tištila cijelu njezinu obitelj. Dva su joj ujaka ubijena nakon Drugoga svjetskog rata, a jedan ujak je tijekom Domovinskog rata odveden u logor, gdje je proživio strašnu torturu. U takvim uvjetima bilo joj je sasvim normalno da se stavi na raspolaganje, razmišljajući što može učiniti za svoju domovinu.

Iako je u obrani Vukovara sudjelovalo oko 400 žena, Zorica Gregurić je, uz dr. Vesnu Bosanac i HOS-ovku Vijoletu Viki Antolić, vjerojatno najpoznatija žena koja je preživjela ratni pakao grada heroja. To svakako valja zahvaliti i Zoričinoj neobično burnoj poratnoj društvenoj aktivnosti.

 

zORICA2

Đakovo, rujan 1991., prije polaska za Vukovar. Na slici: Renato Kovčalija, dr. Tomislav Vlahović, Juraj Prežigalo, dr. Stanko Kušt, Zorica Gregurić, Irinej Cigit, Vesna Balažević, Damšo Hegeduš i Ante Arić.

 

Gotovo je nemoguće pobrojiti sve akcije u kojima već godinama neumorno sudjeluje, braneći ustrajno temeljne nacionalne vrijednosti, svetost Domovinskoga rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja. Dugo je djelovala u Udruzi zagrebačkih branitelja Vukovara, odigrala je važnu ulogu u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara, a tijekom prosvjeda u Savskoj Zoricu su smatrali ‘dobrim duhom braniteljskog šatora’. U njemu je proboravila dane i sate, a u svim se aktivnostima osjećao njezin organizatorski mar i dirigentski štapić.

Nazočna je na javnoj sceni kroz suradnju s brojnim istaknutim predstavnicima braniteljske i općenito domoljubne scene. Uz nekoliko drugih udruga, posljednju je godinu angažirana i u Hrvatskome nacionalnom etičkom sudištu. Često se oglašava javnim apelima i priopćenjima…

Uz ranjenike do samog kraja

Sada prije ‘Dana sjećanja’ Zorica Gregurić po tko zna koji put razmatra ratnu epopeju Vukovara, glavom joj odzvanjaju razorni bljeskovi i detonacije granata, krvavi tragovi u vukovarskoj bolnici, krikovi i jauci unesrećenih ljudi, užasi jedne ljudske i nacionalne tragedije.

“Nikad ne ću shvatiti kakvi su ljudi ti koji su mogli tako okrutno, bešćutno, ili koji već izraz upotrijebiti, koji su mogli tako zvjerski, tako izuzeti od savjesti i ljudskosti gađati bolnicu, skloništa u kojima su bila djeca, žene starci, ranjenici, nemoćni… Teško mi se prisjećati koliko je ljudi pobijeno, koliko porušenih kuća, umjetnina, spomenika kulture…”, govori danas sjetno.

Kad se suočila s okupatorskim vojnicima 18. studenoga, u popodnevnim satima, radila je na pripremanju konvoja ranjenika za evakuaciju. Nakon što je sutradan otišao prvi konvoj, u bolnici su ostala još 52 ranjenika. Neprijateljski joj je oficir ponudio – ukoliko misli živa izaći iz Vukovara – da uđe u posljednje sanitetsko vozilo, koje je još ostalo.

Zorica1

Zorica je bila dobri duh braniteljskog šatora u Savskoj

Nije prihvatila ponudu jer joj je bilo nepojmljivo ostaviti te preostale hrvatske ranjenike. Ostala je s njima uz samo još jednoga fratra i dvije časne sestre. Nerado govori o mučnim okolnostima zarobljavanja, o prebacivanju u Srijemsku Mitrovicu, o sumornome prijevozu preko Bosanske Rače do Brčkoga, gdje je izvršena razmjena, da bi se u Slavonskom Šamcu konačno dokopala slobode.

Svi koji znaju što je proživjela ne mogu se načuditi njezinoj sposobnosti da danas, uvijek i za svakoga, nalazi toplu riječ i da s njezina lica gotovo nikada ne silazi tako prepoznatljiv, širok i zarazan osmjeh.

Na standardno pitanje ‘Je li se isplatilo?’ odgovara bez dvoumljenja:

“O, da, itekako se isplatilo! Nikad ne sumnjam u to. U svjetlu problema i nevolja, koje nas svakodnevno stižu, mnogima se javi ta dvojba. Ali to je besmislica, vaše pitanje nema smisla već zbog same činjenice da se ja, a i mnogi drugi domoljubi, istom strašću borimo i danas za iste ideale za koje smo se borili tih strašnih devedesetih; kao što su se borili i oni koji su bili mnogo prije nas.

Za razliku od mnogih prije nas, mi danas imamo slobodnu hrvatsku državu. To zadovoljstvo zbog vlastite države nitko ne može platiti, taj osjećaj slobode nema cijenu. Neki nam uporno nastoje to pomutiti, ali mnogi su do sada skrhali zube. Hrvatski je narod odbacio i odbacuje njihove tlapnje. I to, odbacuje ih u demokratskom procesu, a ne onako kako su to oni činili, zločinima progonom, hudim jamama… Mi smo još uvijek tu, a oni sve više putuju prema devetom krugu pakla.”

Nastavlja u istom dahu: “Jedna od najglupljih laži jest ona kako nam je prije bilo bolje. Zar onda kad niste smjeli ispričati vic, a da ne završite u zatvoru? Onda kad su vam ubojice u državnoj službi mogle banuti na vrata stana? Tom njihovom boljitku se danas sudi u Münchenu. A uz malo strpljenja sudit će im se i u domovini. Hoće li se netko prisjetiti da su u to njihovo ‘bolje vrijeme’ Lepoglava, Požega, Mitrovica i Zenica bile pretijesne za sve političke zatvorenike. A ‘strašni’ Franjo Tuđman, naš prvi Predsjednik, kojega oni tako rado ocrnjuju, u vihoru rata izgradio je državu bez ijednoga političkog zatvorenika.”

Što Hrvatska duguje Vukovaru?

Kad govori o današnjem Vukovaru i o odnosu hrvatskog društva, Zorica razlikuje dvije stvari: odnos naroda i odnos jednoga dijela političke elite. “Hrvatski je narod vrlo osjetljiv prema Vukovaru i prema uspomeni na njegovu žrtvu. Svako diranje u živu vukovarsku ranu izaziva jasnu reakciju najširega sloja hrvatskog naroda. Međutim, to dijelu političke elite ne odgovara. Hrvatska je vlast počesto ostavljala dojam kao da nije hrvatska.

Nisu se ustručavali na taj ranjeni grad i na tu otvorenu ranu stavljati sol i nabacivati se blatom na vukovarske žrtve. Koristeći se svojim dirigiranim, korumpiranim i ideološki pristranim medijima, oni su čak poticali umjetnu suprotstavljenost Vukovara i Vukovaraca ostalom dijelu Hrvatske. Istina je bila sasvim drukčija. Neki put smo imali dojam da na Grad vrše agresiju goru od srpske. Kako su se mogli osjećati ne samo Vukovarci, nego i svatko tko živi demokratske vrijednosti, kad Milanović noću, u potaji, postavlja ćirilične ploče, kad neposredno prije Dana sjećanja okupira Vukovar s postrojbama za posebne namjene, s postrojbama interventne policije, s pripremljenim suzavcem, s vodenim topovima, s policijskim psima… Za mene je to trauma poput one kad su me 1991. vodili na razmjenu.

Kao što sam onda gledala suze majki, tako sam ih sada slušala kako govore ‘Sad su poslali našu djecu na nas’. Vlada koja je to činila bila je na tragu one koja je ’91. razarala grad. Dirati u ranu i dignitet Vukovara može samo netko bez smisla i osjećaja za vlastiti Dom i vlastiti narod. Zamislite tu bešćutnost kad saborski zastupnik vukovarskim stradalnicima kaže ‘Pa, koliko vama Vukovarcima treba da vam zarastu rane?’ Doista, koliko treba vremena našem prijatelju Marijanu Živkoviću – omiljenom čika Marijanu – da mu zarastu rane zbog dva izgubljena sina, od kojih jednome još uvijek ne zna gdje zapaliti svijeću. Njega i brojne druge stradalnike gospodin saborski zastupnik Peđa Grbin nikada ne će razumjeti. Iako živi na njihovoj grbači.”

Vukovaru treba gospodarska obnova

Gledajući stanje Vukovara, danas Zorica naglašava: “Divno je vidjeti Hrvatsku ujedinjenu oko Vukovara kao simbola. Evo, oko Vukovarskoga se tornja zdušno okupila cijela domovinska i iseljena Hrvatska. Treba reći: svaka čast, kad su u pitanju simbolička i humanitarna pitanja. Ali Vukovaru ipak treba nešto više: treba mu sustavna skrb države, treba mu gospodarska obnova. U tom smislu smatram da iznimno dobru strategiju ima sadašnji gradonačelnik Ivan Penava, koji bi mogao podići razinu proizvodnje i gospodarstva općenito. Vidim da je iznimno zauzet na poticanju razvojnog procesa, na otvaranju novih proizvodnih pogona, na sklapanju sporazuma s drugim gradovima i napose na suradnji s mjerodavnim tijelima države.”

Zorica smatra da su nestala neka obilježja po kojima je grad nekada bio značajan i prepoznatljiv: “Donekle se održao turizam, ali me žalosti da nije obnovljena vukovarska luka, koja je bila značajna po ukrcaju i iskrcaju tereta.”

Zorica Gregurić teško podnosi zaborav koji neumitno obavija njezine vukovarske suborce i kolege iz ratnog saniteta. S ponosom podsjeća da je samo iz njezine matične Dječje bolnice u Klaićevoj na razna ratišta otišlo tridesetak liječnika i sestara. Svi su se oni prijavili dragovoljno, kako bi bili dio mobilnih anesteziološko-kirurških timova na prvoj crti ratišta.

Zorica3

Dr. Njavro; dr. Bosanac; dr. Vlahović; dr. Kratofil; dr. Matoš; dr. Jelinčić i dolje dr. Kušt.

S posebnim pijetetom se prisjeća dvojice svojih, na žalost prerano preminulih kolega, dr. Stanka Kušta i primarijusa dr. Tomislava Vlahovića. Dr. Vlahović je u Vukovar otišao s mjesta šefa kirurškog odjela bolnice u Klaićevoj. “Nama, meni i kolegici Vesni Balažević, koja je sa mnom otišla u Vukovar, bilo je ipak lakše jer nismo imale djece, ali kolege liječnici su bili roditelji i njihova žrtva je vrijedna posebnog divljenja”, prisjeća se Zorica. “Kroz bolnicu je u tih 87 dana prošlo oko 3500 ranjenika, obavljeno je oko 1200 operacija, a imali smo samo dva anesteziologa.

Osoblje je bilo izloženo nadljudskim naporima i radilo je u nezamislivo teškim uvjetima. Bolnica je bila gađana svim mogućim vrstama projektila. Za dr. Kušta smo se uvijek pitali odakle mu tolika energija, uvijek je bio u pokretu i u obilasku ranjenika. Uz njih dvojicu tu je bio nezaboravni dr. Juraj Njavro, dr. Vesna Bosanac, dr. Boris Kratofil iz Osijeka, dr. Matoš, dr. Jelinčić… Posljednju operaciju, neposredno prije upada četnika, obavio je upravo dr. Vlahović.

Pacijent je bila šestomjesečna curica Sanja Vidić. Teško je ranjena par dana ranije u bombardiranju skloništa, ozlijeđena joj je bila bedrena kost i trbušna šupljina. Operacija je izvedena u neljudskim uvjetima. Zbog hladnoće je prijetila opasnost hipotermije i mogli smo je svaki čas izgubiti. Onda je netko donio nekakav stari inkubator, koji smo grijali običnim fenom. Za divno čudo, djevojčica je preživjela. Prebačena je najprije na VMA u Beograd, a potom u Klaićevu u Zagrebu. Nedavno je postala majka.”

Zorica razgovijetno, ali s vidljivim naporom opisuje strahote koje je svakodnevno doživljavala. Do danas joj je potpuno neshvatljiva bestijalnost agresora. Ne radi se samo o zločinu prema odraslim osobama ili prema vojnicima. Nikada ne će shvatiti što je bila kriva ona mala beba, koju je držala na rukama i kojoj je nedostajalo pola glave.

“To je stravično iskustvo koje vas obilježi za cijeli život. Beba je imala 5 mjeseci,nedostajalo joj je pola glave, zvala se Ivan Kljajić i nismo je uspjeli spasiti”, sa sjetom govori Zorica. “Teško je shvatiti da ljudi mogu postati tolike zvijeri. Oni se nisu borili za goli opstanak. Dolazili su odasvud kao vikend-četnici radi osvajanja teritorija, radi paleži, kriminala, pljačke i radi zadovoljavanja najnižih strasti. Samo bolestan um može smisliti načine na koje su ti (ne)ljudi mučili i ubijali. Na Ovčari su ubijeni naši prijatelji, naši suborci, ljudi s kojima sam radila u bolnici. Nakon obdukcije, po oštećenjima kostiju možemo pretpostaviti na koji način su ubijeni, a prije toga strahovito mučeni. Ne znam kako nekome nakon toga pada na pamet reći ‘idemo zaboraviti i okrenuti se budućnosti’. Za okretanje budućnosti treba raščistiti stvari iz prošlosti”, rezolutna je Zorica Gregurić.

Drskost je imenovanje Nine Obuljen ministricom kulture

U posljednje vrijeme Zorica Gregurić iznimno je agilna u otporu zloporabama, samovoljnoj raspodjeli novca i antihrvatskim projektima Hrvatskog audiovizualnog centra, kojemu je na čelu ozloglašeni Hrvoje Hribar. Serija kaznenih prijava, koje je, zajedno sa širim krugom domoljuba, javnih djelatnika, znanstvenika i političara, predala Državnome odvjetništvu, očito je uzdrmala neke kriptoudbaške strukture.

Zorica je zbog toga doživjela i neke otvorene i prikrivene prijetnje, o kojima zasad ne želi izlaziti u javnost. Naglašava da ju ne će zastrašiti i upozorava: “Mi doista ne mislimo odustati. Nedopustiv je bezobrazluk tako olako i nepotistički rasipati naš javni novac, a napose je nedopustivo tim novcem financirati i ohrabrivati projekte kojima se blati i ocrnjuje najviše vrijednosti na kojima počiva hrvatska država. Udara se nesmiljeno na Domovinski rat, na branitelje, na svaki iskaz domoljublja i patriotizma. Potpomaže se otvorene neprijatelje hrvatskog naroda i hrvatske države, podupire se one koji su s oružjem u rukama jurišali na naše domove. Istodobno se ponešto ‘doturi’ i ljevičarskoj nejači, poput Sare Hribar ili Daine Pusić, kćeri najbogatije hrvatske političarke Vesne Pusić.

Nakon što se digla velika prašine zbog neviđenoga škandala i dodjele 250.000 kuna filmu ’15 minuta – masakr u Dvoru’, u žarište su došle i brojne druge malverzacije u HAVC-u. Taj filmić, u kojemu se monstruozan zločin lažno pripisuje Hrvatskoj vojsci, tek je vršak sante zloporaba u poslovanju HAVC-a. Umjesto da podnesu ostavke, protagonisti tih prijevara pohvalili su se kako im je vraćen novac, izbrisali su s odjavne špice HRT-a i sad bi sve trebalo biti u redu. Dakle sve što je hrvatska domoljubna javnost napravila svojim gnjevnim prosvjedom jest promocija i besplatna promidžba tome velikosrpskom pamfletu. Film je mnogo više tražen, promoviran i prikazivan, a vraćenih 250.000 kuna mizerna je svota za toliku reklamu.

Štoviše, stara ekipa nam se ceri u brk i nastavlja utabanim tragom. Tvrtki Nucleus koja je stajala iza te manipulacije ponovo je dodijeljen novac, iako je to zabranjeno pravilima HAVC-a. Vrhunac drskosti jest imenovanje Nine Obuljen ministricom kulture, iako je upravo ona, kao članica Upravnoga odbora HAVC-a, sudjelovala u tim zloporabama i štitila ih. Među imenovanim ministrima i članovima Vlade ima doista vrijednih ljudi. Ipak, odgovorno tvrdim da neki od ministara nikad ne bi bili potvrđeni u Saboru da zastupnicima nije podvaljeno glasovanje o Vladi ‘u paketu’.

Zaključno: konačno je vrijeme da se u skladu s ustavnim odredbama ustanovi tijelo koje će nadzirati što će se snimati o Domovinskome ratu i što ćemo financirati našim novcem. U tome tijelu moraju biti predstavnici Ministarstva obrane, Ministarstva branitelja i predstavnici veteranskih udruga. Nedavno je Hrvoje Hribar u emisiji Gorana Flaudera ‘Karte na stol’ rekao kako je sretna okolnost da više nema stege u snimanju jer da nema više Subnora. Treba mu poručiti da se nitko ne zalaže za novi Subnor, nego da država ne može, ne smije i ne će više golemim novcem financirati pamflete protiv same.“

Zašto sam razbila ćirilične ploče?

Nakon što je Milanovićeva vlast pod okriljem mraka postavila ćirilične ploče, Zorica Gregurić istaknula se u brojnim aktivnostima koje je poduzimao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara protiv toga prijevarnoga i protupravnoga nasilja vlasti. Štoviše, i sama se odlučila na, kako kaže, čin građanskog neposluha te je 23. rujna 2014. razbila ploču na Policijskoj postaji Vukovar. Zbog toga je izložena sudskome progonu, ali to ju nije pokolebalo u njezinim stavovima.

“I prije rujna 2013. godine, kada su protuzakonito i protuustavno bile postavljene prve dvojezične ploče u Vukovaru, srpska je nacionalna manjina u tome gradu uživala visok stupanj prava, što je bilo regulirano Statutom grada Vukovara iz 2009. godine. Od prava na jezik, prava na školovanje po posebnome programu, prava na izražavanje pripadnosti nacionalnoj manjini do prava na kulturnu autonomiju.

Na primjer, u postupcima pred tijelima državne uprave srpska nacionalna manjina ima pravo dobiti dokument na ćirilici, a pred sudom se koristiti srpskim jezikom. Statut grada Vukovara je prava nacionalnih manjina riješio bez obzira na postotak Srba u Vukovaru i ondje su doista zaživjela sva prava koja i inače proizlaze iz Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, osim dvojezičnih ploča na pročeljima zgrada državnih institucija.

ZORICA GREGURIĆ, PLOĆA. ĆIRILICA

 

Ova razina prava bila je prihvaćena od svih strana i u Vukovaru se razvio jedan krhki suživot. Pravo na dvojezične ploče nije smjelo biti primijenjeno jer se u Vukovaru nije stekao uvjet za primjenu ovoga prava, a to je da pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu ili 33 posto stanovnika te lokalne jedinice. Zakon o pravima nacionalnih manjina koji regulira taj postotak, donesen je u prosincu 2002. godine u vrijeme Račanove vlade.

Milanovićeva je vlada u rujnu 2013. godine pozivajući se na navedeni zakon i koristeći se popisom stanovništva iz 2011. godine, tijekom noći, uz jake snage interventne policije započela s postavljanjem dvojezičnih ploča na pročelja zgrada državnih institucija.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine proizašlo je da srpska nacionalna manjina u Vukovaru čini preko 33 posto. Međutim, taj je popis stanovništva iz 2011. godine falsifikat jer nije provedena nužna provjera podataka. Poznato je da su na popisu bile i osobe koje ne žive u Vukovaru, a prijavljene su na nekoj vukovarskoj adresi. Ako vi ne živite u Hrvatskoj, a prijavljeni ste u Vukovaru tako da vlasnik kuće i ne zna da ste prijavljeni na njegovoj adresi – ne možete se smatrati građaninom Vukovara. Kada vas vlasnik pokuša odjaviti, onda mu kažu da to ne može…

Vlada se, dakle, pozivala na popis iz 2011., za koji je dokazano da je falsifikat i manipulacija jer ne odgovara činjenicama. To je prijevara. Do danas nismo dobili sve statističke podatke. Kada je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokušao ukazati na činjenicu da u Vukovara nema 33 posto pripadnika srpske nacionalne manjine, počelo se s represijom, podizanjem optužnica, progonima, zastrašivanjem, prijetnjama… Na agresivan su i nerazuman način nastavili silovati grad, koji je toliko pretrpio srbočetničku agresiju, potom mirnom reintegracijom i kroz sam povrat Hrvata u Vukovar.”

Umjesto zastrašivanja, Zoricu su potakli na čin otpora: “Motiv za razbijanje ploče na policijskoj postaji jest legitimni građanski neposluh. Ćirilične su ploče postavljene nezakonito i suprotno sudskoj odluci. To sam učinila nakon odluke Ustavnoga suda od 12. kolovoza 2014. g. i smatram da se radi o činu samopomoći protiv nelegalnoga postupanja vlasti.

Osobno nemam ništa protiv ćirilice, izvrsno je čitam i pišem. Međutim ćirilica je ’91., zajedno sa petokrakom, bila znak ubojica, koljača, palitelja, rušitelja, silovatelja, bradatih spodoba kojima ništa na ovom svijetu nije bilo sveto. Pod tim su znakom mučeni i klani Hrvati”, zaključuje rezignirano.

Vjekoslav Magaš/ Hrvatski tjednik



Komentari
Share Button