Split je ovih dana postao pozornica koja je zgrozila cijelu Europu. Korteo Torcide pretvorio se u demonstraciju brutalnog ekstremizma, u povike koji prizivaju Auschwitz, u urlike koji pozivaju na nasilje nad Židovima, u parole koje su u dvadeset prvom stoljeću nezamislive u iole civiliziranoj državi.
Policija je pokrenula lov na počinitelje, Vlada je odglumila šok, UEFA je otvorila postupak koji bi mogao rezultirati drakonskim kaznama, a Hajduk bi se mogao naći pred scenarijem koji uključuje izbacivanje iz europskih natjecanja. Ako se to dogodi, račun neće platiti samo klub, nego i Torcida, država i sustav koji je trebao spriječiti da se ovakva eskalacija uopće dogodi.
Za pobjedu nad Ajaxom Hajduk je od UEFA-e dobio 400.000 eura i proglašen za momčad kola Konferencijske lige. Od publike je prihod oko 1,1 milijun eura, a očekivana kazna mogla bi sve vrijedno poništiti.
Ovo nije bio spontani incident, ovo nije bila improvizirana povorka. Ovo je bila organizirana akcija, najavljivana, pripremana, snimana i dijeljena. Ovakve stvari ne izbijaju iz vedra neba, ovakve stvari ne prolaze ispod radara. Ako hrvatska tajna služba to nije vidjela, onda imamo ozbiljan problem. Ako je vidjela, a nije reagirala, onda imamo još ozbiljniji.
Sigurnosno‑obavještajna agencija predstavlja središnju civilnu službu Republike Hrvatske zaduženu za sustavno prikupljanje, analizu i obradu podataka od značaja za nacionalnu sigurnost. Njezina ključna uloga je pružiti obavještajnu potporu državnom vrhu kako bi Vlada i Predsjednik mogli donositi odluke važne za nacionalne interese. Upravo zato je nevjerojatno da je ovakav ekstremizam eskalirao u javnosti bez ikakvog vidljivog traga preventivnog djelovanja.
Trenutačno SOA‑om upravlja zamjenik ravnatelja Hrvoje Omrčanin, koji je preuzeo vođenje agencije nakon odlaska Daniela Markića na dužnost direktora EU INTCEN‑a. Omrčanin je imenovan 5. srpnja 2024. godine, a po zakonu vodi agenciju do službenog imenovanja novog ravnatelja.
Hrvatska je tako u situaciji u kojoj najvažnija sigurnosna institucija funkcionira bez formalno imenovanog čelnika, što dodatno naglašava institucionalnu krhkost u trenutku kada bi sustav trebao biti najčvršći.
Da paradoks bude potpun, hrvatska tajna služba često pokazuje da zna sve o svima, ali ne reagira kada bi trebala.
Autor ovog teksta osobno se uvjerio koliko duboko taj nadzor može ići. Sat vremena nakon dogovora da će dobiti na uvid dokumente koji potvrđuju da je bivši ministar nezakonito stekao diplomu, pripadnici službe upali su na jedan zagrebački fakultet (osobno sam ih sreo na izlazu s faksa) i odnijeli kompletan dosje bivšeg ministra obrane, čime su uklonjeni dokazi o načinu na koji je diploma stečena. Takva preciznost pokazuje da sustav zna gdje treba biti kada štiti moćne, ali ne zna gdje treba biti kada treba štititi državu.
Godinama se piše da dio vodstva Torcide šverca drogu. Godinama se govori da su pojedini akteri uključeni u kriminalne mreže. Godinama se spominju veze s beogradskim klanovima. Godinama se zna da se unutar navijačke scene odvija paralelni svijet u kojem postoje vlastita pravila, vlastite kazne i vlastiti sudovi. Ako se sve to zna, postavlja se pitanje tko je točno zadužen da zna.
U svakoj ozbiljnoj državi tajna služba prati ekstremizam, nadzire kriminalne mreže i sprječava radikalizaciju koja može eskalirati u javni nered. Split je u jednom danu dobio sve tri stavke, a sustav je ostao nijem.
UEFA neće imati milosti. Kazne su na stolu i neće biti simbolične. Govori se o visokim novčanim sankcijama, o zatvaranju tribina, pa čak i o izbacivanju iz europskih natjecanja. Ako se to dogodi, bit će to poraz kluba, poraz navijačke skupine i poraz države. Bit će to poraz nadzora, poraz prevencije i poraz sustava koji je trebao reagirati prije nego što se ekstremizam pretvorio u međunarodni incident. Takav razvoj događaja dodatno će narušiti međunarodni ugled Hrvatske, jer nijedna ozbiljna država ne želi biti percipirana kao zemlja koja tolerira ekstremizam na ulicama i kaos u vlastitim institucijama.
Tajna služba ne drži konferencije za medije, neobjašnjava svoje poteze, ne radi predstave za javnost. Njihovi uspjesi nisu vidljivi, a njihovi porazi su javni, razotkrivajući i bolni. Ono što se dogodilo u Splitu jedan je od tih poraza.
I da stvar bude apsurdnija, Sigurnosno‑obavještajna agencija danas praktički ima dva ravnatelja, ne zato što je to model moderne sigurnosne arhitekture, nego zato što se predsjednik i premijer ne mogu dogovoriti oko imenovanja.
Upravo zato odgovornost za stanje u SOA‑i ne može biti prebačena na birokratske procedure, nego mora biti jasno adresirana na Vladu i Predsjednika, koji su dužni osigurati funkcionalan, stabilan i jedinstven sigurnosni sustav.
Zato se danas postavlja pitanje koje zvuči jednostavno, ali udara u samu srž problema. Ima li Hrvatska tajnu službu? Na papiru ima, u Splitu nema. Jer kada država ne vidi ono što svi vide, kada sustav ne reagira na ono što je očito, kada ekstremizam eskalira pred očima cijele Europe, onda je jedina prava tajna u ovoj priči sama država.
Država koja ne može imenovati jednog ravnatelja teško može kontrolirati navijačke klanove, a država koja ne zna tko vodi tajnu službu teško može znati tko vodi ulicu.
Marko Marković /Foto: pxll
