“Tekst koji upravo namjeravate čitati jedan mi je od najtežih koje sam napisala otkad radim u “Slobodnoj Dalmaciji”, a to je zadnjih 18 godina”, piše novinarka Slobodne Dalmacije Nikolina Lulić u tekstu o prijetnjama zamjenika splitskog gradonačelnika Bojana Iviševića.
“Umjesto da uređujem svoju rubriku i radim svoj posao, ja sam primorana zbog zadnjih istupa gospodina Bojana Ivoševića i cijele ove užasne situacije u kojoj sam se, ni kriva ni dužna našla, braniti svoje ljudsko i profesinalno dostojanstvo. Ispovjediti moj život od trenutka kad me te nedjelje navečer, 6. veljače, gospodin Ivošević nazvao na mobitel.
Da mi je netko samo dan prije toga rekao da će jedan tekst o sadnji stabala na Marjanu dovesti do ovoga čemu cijeli grad svjedoči danas, ja bih mu rekla da je – lud. Međutim, prošlost se ne može vratiti, ali zato sada osjećam ljudsku, profesionalnu i moralnu obvezu da kažem javnosti kako sam ja doživjela sve ovo što se događa, za mene preduga dva mjeseca.
Detalje i kronologiju našeg razgovora, morate znati, ne mogu podastrijeti do u detalje, jer je to naprosto – neprepričljivo. To sam ponovila i u svom iskazu nadležnim tijelima. No, pokušat ću najvjernije što mogu rekonstruirati situaciju.
Dakle, te nedjelje navečer, jedne od slobodnih kada nisam bila dežurna, nešto iza 19 sati me nazvao gospodin Ivošević. Odmah je ko iz topa ispalio kako nas nije sram što lažemo oko sadnje stabala i da će nas prijaviti HND-u jer optužujemo gradonačelnika Ivicu Puljka za laž (radilo se o navodu da su na Marjanu nakon 30 godina posađena prva stabla).
Ja u tom trenutku pojma nisam imala o čemu se radi (bio mi je neradni vikend), pokušavala sam pohvatati konce koji je uopće tekst u pitanju, ali bujicu uvreda iz njegovih usta nisam mogla zaustaviti. Tek nakon pet minuta uspijem shvatiti što je na stvari, molim ga da mi pošalje link na tekst, da ću provjeriti. On ga šalje, ja čitam, zovem dežurne kolegice na portalu i printu da mi kažu detalje. Drugi put ja njega zovem povratno kad sam doznala kako je do tog teksta došlo.
Naime, nakon te objave o sadnji na Facebooku Grada Splita koju smo na portalu Slobodne Dalmacije prenijeli, u nastavku teksta smo podsjetili kako je upitno koliko ima istine u izjavi da se sadi prvi put u zadnjih 30 godina, podsjetivši javnost kako je upravo na Facebook stranici Dnevna doza splitskog nereda, kojoj je Ivošević bio glasnogovornik, dvije godine ranije osvanuo video na kojem se tzv. Zelena gerila na Novu godinu 2020. hvali kako je na Marjanu sadila česminu i čemprese. I to nelegalno.
Ja sam mu ponudila da demantira članak i da ćemo objaviti ispravak, što je on kategorički odbio uz obrazloženje kako smo ga tom objavom već jednom ubacili u blato i da drugi put u blato neće ulaziti.
Pitala sam ga što onda želi, na što je on odgovorio da će, ovisno o našim potezima te večeri, ovisiti hoće li nas sutradan ujutro prijaviti HND-u ili neće. Ja sam to shvatila ovako – ili maknite tekst ili ide prijava.
Mislim da je time druga runda razgovora završila, sjećam se da sam već u totalnoj panici nazvala glavnu urednicu i pokušala prepričati čemu sam upravo svjedočila, na što me ona pokušala smiriti jer sam, kasnije mi je to priznala, zvučala skroz nesuvislo.
U zadnjem telefonskom razgovoru Ivošević me opet zove i kaže kako sve ovo što mi govori nije ništa osobno, kako on nema ništa protiv mene, već općenito protiv načina obrađivanja tema “Slobodne Dalmacije” koja se okomila na njega jer Grad nije htio, kako je kazao, ‘Slobodnoj’ platiti 450.000 kuna za panele.
Ostala sam zatečena jer nisam imala pojma o čemu priča. Nisam znala kako ga zaustaviti, čak sam u nekom trenutku rekla da se za sve primjedbe obrati mojoj glavnoj urednici. A on mi je kazao da želi da joj sve ovo prenesem, da ju je sreo uživo te joj preko mene poručio kako se nada da je prije spavanja kad se sjeti njega srce barem malo ‘štrecne’.
Iako je tijekom cijelog razgovora zapravo konstantno vikao, njegov najgori istup bijesa nastupa kad je počeo nabrajati tekstove koje je “Slobodna” objavila o njegovom ocu, o kaznenoj prijavi protiv njega zbog javnog poticanja na nasilje i mržnju prema židovskom narodu koja je odbačena nakon što je platio kaznu od 7000 kuna, o pisanju kolege Ante Tomića u njegovoj kolumni u kojoj se dotakao njegovog postupanja u slučaju sanacije krovišta u Dominisovoj, kad je ulicu okupirala interventna policija…
Nemoguće je bilo, makar sam pokušala, doći do riječi, želeći smiriti situaciju, privesti kraju taj njegov verbalni napad koji je već prerastao u iživljavanje.
Nastavio je vikati da smo plaćenici HDZ-a, da će nam se krvi napiti ako nastavimo dalje, kako je tvrdio, pisati laži o njemu.
Ja sam ga, već umorna i potpuno nemoćna, pustila da govori ne prekidajući ga i na kraju sam mu rekla nešto u stilu: Je, Bojane sve ste u pravu, ali to što govorite ja neću potvrditi, o tome više ne želim govoriti, je li Vam sad lakše kad ste sve to istresli na mene?
Izrekao je po meni i možda najsporniju rečenicu u tom razgovoru.
– Dok u Slobodnoj ne izađe tekst s velikim naslovom “Oprosti, Bojane”, nitko iz Gradske rubrike neće dobiti izjavu od njega i od gradonačelnika. (Isto to je prethodno ponovio nekolicini kolegica iz rubrike koje su ga zvale za različite izjavu o gradskim temama, nakon objave teksta o njegovom ocu. Na to su mi se, naime, kao urednici požalile).
Nastavio je dalje prijetiti da će tiskati “Okupiranu Dalmaciju” i još niz sličnih prijetnji.
Mislim da je nakon toga opet ponovio kako to nije ništa osobno protiv mene, a ja sam rekla da se teško distancirati od svega što je izrekao jer viče na mene i da je takav način komunikacije prema meni neprimjeren i krajnje neprihvatljiv, tim više što se mi uopće ne poznajemo. Dakle, prvi put u životu pričamo na mobitel, prije toga smo nakon lokalnih izbora izmijenili par poruka na temu postizbornih koalicija.
Oprostite ako se ne mogu sjetiti kako je točno završio razgovor, ja se samo sjećam da sam ostala sjediti na kauču bez teksta, a suprug, koji je većinu razgovora slušao i pokušao mi motima pokazati da ga i ranije prekinem, jer je vidio koliko sam uzrujana, donio mi je tabletu za smirenje.
No, nakon svega toga, nešto iza 21 sat, uslijedile su Ivoševićeve poruke putem WhatsAppa. One su, moram priznati, za razliku od razgovora bile u dosta pomirljivijem tonu, gdje je Ivošević opet ponovio da ništa od izrečenog ne shvatim osobno.
Ja sam na to odgovorila doslovno od riječi do riječi:
“Malo je teško distancu napravit, imam osjećaj ka da mi je najbolji prijatelj očitao bukvicu kojeg znam cili život… a onda osvijestim da se mi uopće ne poznajemo i takav način razgovora baš i nije primjeren. Ali, evo probat ću se distancirat od Vaših riječi.”
Na to mi je on odgovorio:
“A ja na novinare gledam ka na kolege, jer ono šta aktivisti rade je jako slično. Ako triba, uvik možemo kavu popit, pa eto da ne ispada da se ni ne znamo. Ja samo govorim iz srca, ni jedna druga osoba vjerojatno ne bi ni pričala s novinarima ni tako niti ikako drukčije.”
Nakon toga, izmijenili smo još par poruka i ja sam uzvratila da se možemo čuti za tu kavu, nadajući se da možda u živom razgovoru komunikacija ipak bude malo drugačija, a i nisam više imala snage za daljnju komunikaciju, iskreno.
Kad sam sljedeći dan došla na posao, kolegice su mi prepričavale kako su se prepale za mene tu večer kad sam ih zvala, jer sam bila toliko nesuvisla i nepovezana i da sam panično vikala, “maknite tekst, tužit će nas HND-u!”. Vjerujte, ja se toga ne sjećam, kao što se dan nakon spornog razgovora, uopće nisam mogla sjetiti njegovih pojedinih dijelova, već su mi njegovi fragmenti dolazili kao neki “flashbackovi”, u naletima.
No, rečenica “krvi ću vam se napit” stalno mi je dolazila u sjećanje kao i prijetnja da nećemo moći obavljati svoj posao ako se ne ispričamo.
Nakon što su kolegice konačno pohvatale moje riječi, postalo je jasno da moramo reagirati, mada sam ja pod šokom, i to priznajem prvo bila protiv toga jer sam, ionako istraumatizirana, predosjećala što će uslijediti nakon te reakcije. A nisam se bila spremna s tim nositi.
Na kraju, koliko god mi bilo teško, bila sam svjesna da bi od nas bilo licemjerno da se prešuti ovakva, za struku opasna retorika i da se sve to svede “pod normalno”. Kad ste godinama u ovom poslu, grozno je to reći, ali nekako “otupite” na raznorazne pozive nezadovoljnika koji kritiziraju vaše pisanje, to će potvrditi svaki novinar, ali ovakav način verbalnog nasilja naprosto se nije mogao tolerirati. Otkad radim ovaj posao ovako nešto nisam doživjela, pogotovo ne od osoba koje obnašaju javnu funkciju.
Gradska rubrika je ispratila brojne vlasti i afere, žao mi je što se gospodin Ivošević osjetio kao da je pod “posebnim tretmanom”. Neka samo pogleda arhivu Slobodne kako smo pisali o njegovim prethodnicima i koliko smo ih “štedjeli” kad je za to bilo povoda. Da ironija bude veća, nerijetko je upravo on i njegova stranica “Dnevna doza splitskog nereda” bio jedan od glavnih protagonista naših novinskih tekstova u kojima se najviše napadala prošla HDZ-ova gradska vlast…
Svakako, nakon našeg priopćenja o verbalnom ispadu dogradonačelnika, krenula je bespoštedna borba svih političkih dionika u kojem je moje ime i ime “Slobodne Dalmacije” postalo glavno oružje da dobivanje političkih poena. Očekivala sam to, ali nisam očekivala da će to mrcvarenje trajati tjednima, evo sad već i mjesecima.
Skoro sam zaboravila, nakon objave našeg priopćenja, tu večer me nazvao gradonačelnik Ivica Puljak, koji mi se ispričao zbog cijele situacije.
Kazao mi je da mu je žao što se to dogodilo, da je takav način komunikacije njegovog zamjenika potpuno neprimjeren i da to nije nešto za što se njegova opcija zalaže, te da novinari apsolutno moraju biti slobodni obavljati svoj posao. Stavio se na raspolaganje za bilo kakve informacije da mu se mogu javiti i ja i moji kolege.
Gospodin Ivošević se tog dana posuo pepelom na svom Facebook profilu priznavši da očito ima problem u komunikaciji. Kasnije je tu ispriku ponovio nekoliko puta putem medija, ali meni se osobno nije ispričao. Ni pozivom ni porukom.
Svakako, nedugo nakon svih ovih događaja, otišla sam na bolovanje jer nisam više mogla normalno funkcionirati, morala sam se naprosto maknuti od svega.
Tek mi je doktorica kod koje sam otišla osvijestila moje stanje, kad sam joj ispričala što mi se dogodilo, rekla je, između ostalog:
“Nikolina, vi ništa niste krivi. Vi ste žrtva verbalnog silovanja i imate potpuno isti obrazac ponašanja kao da se radi o onom fizičkom.”
Nakon povratka s bolovanja, vratila sam se na posao i odmah prvi dan me sustigla vijest o najavljenim ostavkama Puljka i Ivoševića.
Ono što me najviše ponukalo da, nakon svega, ipak javno istupim i ispričam kako sam ja sve doživjela, je pokušaj trivijalizacije onoga što se dogodilo. Gradonačelnik je počeo spominjati termine “neprimjerena komunikacija” i “verbalni gaf” zamjenika Ivoševića, što je u potpunoj suprotnosti s isprikom koju mi je uputio.
A onda su krenuli medijski istupi gospodina Ivoševića u kojem on navodi kako smo se mi prijateljski jadali jedno drugom. I kako me do kraja štitio od mojih izjava. I kako se fraza “napit ću ti se krvi” često koristi kod temperamentnih Dalmatinaca. I kako su zadnja dva razgovora “bila čak pomalo šaljiva”. I kako mu nije jasna optužnica DORH-a. Nisam mogla vjerovati.
Smatram važnim na kraju podvući kako nitko od mojih kolegica ni ja u njegovoj izjavi “krvi ću vam se napit” nije osjetio ugrozu za vlastiti život, što smo sve potvrdile DORH-u, ali prijetnju da nećemo moći obavljati svoj posao, da ćemo biti uskraćene za informacije i izjave i da će svatko bez posljedica nama moći pomesti pod, toga se jesmo bojale.
Ja definitivno nisam bila ta koja je u iti jednom trenutku željela isprovocirati sve ono što se nakon tog fatalnog razgovora dogodilo, a što je uzrokovalo neviđenu političku krizu u Splitu, a vjerojatno i nove izbore. Štoviše, policiji sam jasno rekla da osobno ne želim podnijeti kaznenu prijavu protiv Bojana Ivoševića.
Da sam to napravila, pravne posljedice za zamjenika gradonačelnika bile bi značajno teže.
I da zaključim, morala sam istupiti i radi svoje profesije i kolega koji obavljaju ovaj težak posao, jer ako dopustimo ovakav način komunikacije prema novinarima u javnom prostoru, na rubu smo opasnog presedana.
Na kraju, još uvijek mi u glavi odzvanjaju njegove riječi: “Ja sam je do zadnjeg trenutka štitio”.
Mogu mu samo poručiti: “Bojane, hvala, ne treba mi Vaša zaštita!”.
Nikolina Lulić/ Slobodna Dalmacija
