U Zagrebu se ovih dana digla bura – ne nad Jadranom, nego u glavama urednika tabloidnih portala i malicioznih novinara. Povod? Izjava ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, koji je, u razgovoru s njemačkim kolegom Johannom Wadephulom, rekao da „Jadransko more nije samo hrvatsko, već i njemačko i europsko“.
Začudo – ili možda ne – krenuli su odmah udarci ispod pojasa, optužbe za izdaju, predaju teritorija, pa čak i prodaju suvereniteta. Ali da se ne zavaravamo – nisu napali izjavu, nego vlastito nerazumijevanje svijeta u kojem živimo. Jer kontekst, naravno, nisu prenijeli.
A on glasi: u duhu europske solidarnosti i zajedničke odgovornosti, Wadephul je na te Radmanove riječi uzvratio – “Kao što vi dijelite Jadransko more s nama, tako i mi smatramo da je Sjeverno more i hrvatsko more.” Time je jasno pokazano da se ne govori o teritoriju, nego o zajedničkim interesima i savezništvu. O političkoj i strateškoj zajednici koja dijeli resurse, odgovornost, i da – more.
Radman nije recitirao haiku na rivi u Šibeniku. Govorio je jezikom visoke diplomacije, jeziku realnosti XXI. stoljeća, gdje nacionalna suverenost ne podrazumijeva izolaciju, već odgovorno sudjelovanje u kolektivnim interesima. A činjenica je jedna, i to notorna: Jadransko more nije samo hrvatsko – ono je more Europske unije. Od 1. srpnja 2013., ulaskom Hrvatske u EU, Jadran je postao južna pomorska granica Unije.
Svaka plovidba, svaki kontejner, svaka ekološka kriza, svaka geostrateška igra na tom moru – više nije isključivo pitanje Zagreba, već i Bruxellesa, Pariza, Rima i, da, naravno – i Njemačke. A upravo to neki domaći komentatori i novinari – posebno oni koji još žive u konceptima iz davno prohujalih vremena – nisu htjeli ili nisu znali prepoznati.
Oni su Radmanovu izjavu izvadili iz konteksta, iskoristili ju za jeftinu naslovnicu i servirali je publici. To je isti tip publicista koji nikada nije razumio što znači EU članstvo, ali se rado pozivaju na Bruxelles kad treba napasti Vladu zbog neke druge teme. Ciljaš Radmana, a gađaš premijera Plenkovića.
Da su poslušali cijeli diplomatski dijalog, ili se samo potrudili razumjeti strukturu poruke, vidjeli bi da je Radman nastupio upravo onako kako se to u europskoj diplomaciji očekuje: inkluzivno, strateški, ali jasno u interesu Hrvatske. On nije poništio hrvatski suverenitet – on ga je umrežio. A upravo je to najbolji način da se suverenitet dugoročno održi. Uostalom, praksa da zemlje dijele i zajednički upravljaju morem nije nikakva novost.
Dovoljno je pogledati kako članice Europske unije surađuju na Baltičkom moru – od sigurnosne koordinacije, zajedničkog ribarstva, do digitalnih podmorskih infrastruktura. Isto vrijedi i za Sredozemno more, gdje Španjolska, Francuska i Italija već godinama kroz zajedničke operacije štite granice, okoliš i resurse.
Sjeverno more? Njemačka, Danska, Belgija, Nizozemska – svi oni ne samo da dijele obalu, već i interese, protok energije, zajedničke obrambene kapacitete i klimatsku strategiju. Takva suradnja nije znak slabosti, nego standard europske zrelosti. Pa ako sve te zemlje znaju da njihovo more nije samo „njihovo“, već i europsko – zašto bi Hrvatska bježala od istine?
U razgovoru s njemačkim predstavnikom, Radman nije pokleknuo. Nije predao ni pedalj teritorija. Upravo suprotno – podigao je vrijednost Jadrana na europskoj burzi interesa. Rekavši da je more i njemačko i europsko, zapravo je, prevedeno na jezik svakodnevnice, rekao: “Ako želite koristi od Jadrana – pomozite ga štititi, očuvati i razvijati. Uložite. Budite saveznici, a ne samo turisti.”
To nije gubitak suvereniteta – to je multiplikacija utjecaja. To je prodaja ideje, ne zemlje. A Radman ju je prodao pametno.
S druge strane, Wadephulova diplomatska gesta – da i Hrvati imaju pravo na Sjeverno more – nije bila kurtoazna dosjetka, nego ozbiljna poruka: Hrvatska nije periferija, ona je u mreži europske sigurnosti, energetike i gospodarstva.
Ne treba ići daleko po primjer. Dovoljno je pogledati kako skandinavske zemlje već desetljećima promatraju Sjeverno more: ne kao teritorijalnu ogradu, već kao strateški resurs. Norveška, iako izvan EU, sudjeluje u nizu europskih pomorskih programa i energetskih partnerstava, znajući da more nije samo voda – ono je politika, logistika, energija i sigurnost.
Hrvatska danas ima priliku biti ono što je Norveška u sjevernom Atlantiku – stabilan i nezaobilazan partner. Radman je tu poruku poslao jasno i, što je još važnije, u pravo vrijeme.
U geostrateškom smislu, Jadran je danas linija obrane europske energetske sigurnosti, pomorske logistike i ekološke stabilnosti. LNG terminali, podmorski kablovi, migracijske rute, NATO-ove pomorske vježbe – sve prolazi kroz to „naše“ more koje je, objektivno gledano, postalo zajednički resurs. I tko to ne vidi, ne razumije što znači biti u Uniji. Grlić Radman nije rekao ništa krivo.
Rekao je ono što bi svaki odgovorni europski ministar trebao reći: “Jadran je naš, ali i vaš. I zato ga čuvajmo zajedno.” A u svijetu gdje moć ne leži u granicama, već u mrežama savezništava, to nije slabost – to je snaga.
M. Marković/Foto: mvpe
