Francuzima se može zamjeriti svašta. Može im se zamjeriti da su izmislili birokraciju kao umjetnički pravac, da su od sira napravili metafiziku, a od vanjske politike permanentnu predstavu u kojoj se Versailles preselio u Bruxelles, pa malo u Elizejsku palaču.
Može im se zamjeriti i Macronova napoleonska poza bez Napoleona, taj njihov običaj da Europi govore kao da je još uvijek salon gospođe de Staël, a ne kontinent koji pokušava shvatiti hoće li ga sutra braniti Amerikanci, Poljaci ili Excel-tablica Europske komisije. Može im se zamjeriti i sklonost Srbiji koja nije od jučer.
Ali jedno im se, u ovoj stvari, ne smije zamjeriti: dali su Hrvatima priliku da hrvatski vojnici marširaju usred Pariza. I takva se prilika ne propušta.
Naravno, u Zagrebu se odmah otvorila poznata mala psihodrama. Plenković, europski notar hrvatske državnosti, posve logično vidi protokol, partnerstvo, Francusku, Rafalee, NATO i uredno složenu mapu s oznakom “strateški interes”.
Milanović, taj vječni balkanski cinik, vidi prigodu za bacanje verbalnih granata, vidi tobožnju zamku, ukrajinski podtekst, Macronovu režiju i mogućnost da se hrvatskog vojnika pretvori u statistu tuđe politike. Obojica su, na svoj način, u pravu. I obojica, kao obično, griješe ondje gdje Hrvatsku pretvaraju u produžetak vlastitog temperamenta, ali jedan ipak griješi osjetno više.
Pobogu, ovo nije odlazak brigade na Dnjepar. Ovo nije prikrivena mobilizacija, nije ekspedicijski korpus, nije početak Trećeg svjetskog rata u crvenim beretkama. To je počasna postrojba. Njezina je funkcija upravo to da se pojavljuje ondje gdje država želi biti viđena.
Države, naime, ne postoje samo u proračunskim tablicama i NATO-ovim člancima. One postoje i u slikama. U zastavi. U koraku. U ceremoniji. U onome trenutku kad kamera uhvati uniformu male zemlje na velikoj aveniji i kad se, makar na trideset sekundi, vidi da ta zemlja nije fusnota.
Hrvatska, na žalost, ima dovoljno provincijalnog refleksa i talenta za propuštanje simboličkih dobitaka zbog proceduralnih neuroza. Kad nas pozovu u Pariz, mi prvo provjeravamo tko je kome nadležan, tko je koga prešao, je li to Plenkovićev PR ili Milanovićeva zamka, hoće li Možemo i SDP “otkriti” militarizaciju Champs-Élyséesa.
U međuvremenu, ozbiljne zemlje marširaju.
A ozbiljna zemlja zna razlikovati paradu od rata. Zna razlikovati počasni vod od operativnog raspoređivanja. Zna razlikovati savezničku gestu od slanja sinova u tuđu klaonicu. Hrvatski vojnik u Parizu nije topovsko meso Macronove ambicije, nego zastava jedne države koja je, nakon svih poniženja dvadesetog stoljeća, izborila pravo da se pojavljuje u središtu Europe bez isprike.
Milanovićev instinkt opreza prema velikim savezničkim narativima nije bez vrijednosti. Hrvatska doista ne mora trčati za svakim europskim bubnjem. Ne mora od svake francuske rečenice praviti obvezu, niti od svake koalicije novu religiju. Ali državnik mora znati kad je sumnja inteligencija, a kad postaje provincijalna tvrdoglavost. Ovdje se ne odlučuje o ratu i miru. Ovdje se odlučuje hoće li hrvatska počasna postrojba, uređena, disciplinirana i simbolički čista, proći Parizom na dan kad Francuska slavi svoju republiku.
Nakon svega, ostaje jednostavna stvar. Hrvatski vojnici u Parizu — to je dobro. Ne zato što to želi Plenković. Ne zato što bi to Milanović trebao progutati. Ne zato što Macron voli velike scene i male saveznike uredno poredane u kadru. Nego zato što hrvatska država mora koristiti priliku da bude prisutna ondje gdje se simbolički dijeli europski prostor.
Francuzima se može zamjeriti štošta. Može im se zamjeriti arogancija, sklonost teatralnosti, kolonijalna nostalgija, ideja da se svaki europski problem može riješiti govorom iz Elizeja. Ali Pariz je Pariz. Bastilja je Bastilja. Champs-Élysées nisu mjesni odbor, nego pozornica na kojoj se male nacije, ako imaju pameti, prikazuju kao stare i ozbiljne.
Zato neka hrvatski vojnici marširaju. Ne za Macrona. Ne za Plenkovića. Ne protiv Milanovića. Nego za onu rijetku, krhku, često propuštenu stvar: osjećaj da Hrvatska ne mora stajati sa strane dok drugi zauzimaju mjesto u povijesnoj slici.
M. Marković/Foto MORH
