Nabava borbenih aviona za jednu vojsku velik je događaj sam po sebi. Kod nas se s pitanjem nabave borbenih zrakoplova akteri uglavnom bave s nacionalnog i političkog diskursa, a manje s tehničkih ili racionalnih vrijednosti cijelog posla.
PIŠE: Denis Krnić, vojni analitičar
Iako smo u NATO-u, psihološki nam teško pada spoznaja da za sada ne možemo ni iznivelirati, a kamoli prestići srpsku prednost u avijaciji. Srbija polako podiže brojčanost svoje nadzvučne borbene eskadrile. Iako je naši mediji redovno podcjenjuju, stvarnost im nipošto ne pruža povoda za tako nešto.
Trenutačno na Batajnici rula točno 10 operativnih MiGova-29, od čega tri dvosjeda. Uskoro iz Bjelorusije stiže dogovorena akvizicija 4 komada 29-ki: tri jednosjeda i jedan dvosjed. Srbi sa svojim 29-kama sada rade i noćne zadatke, a mi se spremamo formalizirati činjenicu da nam dežurni borbeni dvojac (DBD) nije raspoloživ 24 sata za potrebe čuvanje našeg zračnog prostora.
Inače, bjeloruski 58. remontni zavod (ARZ-558) iz Baranoviča još je 1994., uz nadzor ruskog proizvođača RSK MiG, usvojio remont aviona MiG-29. Danas Bjelorusi posjeduju i vlastitu liniju modernizacije pa bjeloruska verzija 29-ke (napredniji radar, digitalni pokazivač radara i navigacije,…) nosi oznaku BM. Kako se radi o modernizaciji koju Bjelorusi već godinama nude na tržištu, teško da će Srbima donirati baš BM verziju.
Nakon isporuke višenamjenskih Airbusovih helikoptera H145M, uz narudžbu tri ruska borbena helikoptera Mi-35, slijedeće godine Beograd očekuje isporuku dviju bitnica hibridnog protuzračnog sustava Pancir S1.
Automatizirani, hibridni, visokomobilni sustav nosi radar, sustave za protuelektroničko djelovanje, 12 lansirnih cijevi s raketama zemlja zrak 57E6 i dva topa 2A38M kalibra 30 milimetara. Pandan ovom ruskom Panciru na Zapadu ne postoji. Ovu babarogu, koja je vatreno krštenje imala u Siriji, zovu „čistačem neba“.
Premda se radi o defanzivnom, obrambenom sustavu, on za Hrvatsku predstavlja ozbiljnu asimetričnu prijetnju na koju nemamo adekvatan odgovor. Posebno u situaciji kada bi se ovaj sustav našao na samoj obali s druge, srpske strane Dunava. Ovaj visokomobilni ruski sustav teško je na vrijeme locirati. Nakon vatrenog djelovanja brzo se kreće i lako skriva.
Zašto se kod nas uporno barata brojkom od 12 lovaca (čak i manje) koliko nam je, navodno, dovoljno za nadzor našeg zračnog postora? To nikome nije jasno jer relevantne, važeće studije MORH-a govore o najmanje 14 borbenih zrakoplova. Temeljna zadaća u budućnosti bit će kao i do sada, nadzor i zaštita zračnog prostora RH (Air Policing).
Sukladno Sporazumu između NATO (CAOC-5) i OS RH (HRZ i PZO) potpisanog 08. srpnja 2009. godine, prenesena je ovlast zapovijedanja nad deklariranim snagama OS RH (HRZ i PZO) u sklopu sustava NATINADS (NATO Integrated Air Defence System). U skladu s istim, raspoloživost snaga dežurnog borbenog dvojca je 24/7/365 i za ovu zadaću potrebno je osigurati stalno spremna 3 borbena aviona i to dva aviona u pripravnosti i jedan pričuvni avion.
S obzirom na navedene zadaće, samo deset borbenih aviona nije dovoljno da se uz provedbu zadaće nadzora i zaštite zračnog prostora RH osigura i potpora snagama HKoV i HRM u provedbi združenih operacija, uz stalnu obuku i usavršavanje pilota u eskadrili. Minimalni broj aviona svakako ne bi smio biti manji od 14 aviona i to 10 jednosjeda i 4 dvosjeda. Također, broj od 12 aviona (10+2) dolazi u obzir samo u kombinaciji s 30%-tnim godišnjim naletom pilota na simulatoru (oko 500 sati godišnje).
Kad je Srbija u pitanju, čini se da su njihove verzije MiGa-29 najbliže SD verziji koja se odlikuje kompatibilnošću s ICAO/NATO sustavima. Ne radi se o “potpunoj” inačici SD jer možemo pretpostaviti da u okviru modernizacije nisu ugrađeni sustavi taktičke navigacije (TACAN), identifikacije prijatelj/neprijatelj (IFF) te navigacijsko-komunikacijskih radio-sustava (NAV/COMM) kakvi se zahtijevaju u NATO-vom okruženju.
Moguće da je ugrađena sabirnica podataka usklađena sa standardima MIL-STD-1553B i ARINC-429 kojima se omogućuje digitalni prijenos i obrada podataka u NATO-okruženju, što je preduvjet za instalaciju NAV/COMM/IFF uređaja jednog dana. Posjeduju ugrađeni Up-Front Control Panel (UFCP) PUS-29M (rus. Pult Upravlenija Sistemami) preko kojega se obavlja brža i pouzdanija obrada podataka s centralnog optičkog prikaznika podataka u razini pilotove glave (Head-Up Display – HUD) koji se nalazi u izvornom obliku i oznake ILS-31.
Tu je i višenamjenski digitalni prikaznik (Liquid Crystal Display – LCD) MFI-54 (rus. Multi-Funkcionalni Indidikator) koji se može naći i pod oznakom MFD-54 (engl. Mulfi-Functional Display) na kojem se prikazuju razni parametri iz navigacije, taktičke situacije, parametri rada sustava aviona i slično).
S ta oba sustava zapravo se značajno poboljšala interakcija između aviona i pilota, tzv. Man To Machine Interface (MMI), čime se poboljšavaju ukupne taktičke mogućnosti, smanjuje vrijeme reakcije te umor pilota. Komparacije radi, na hrvatskim MiGovima-21 nakon zadnjeg tzv. „remonta“ u Ukrajini ukupna instalacija NAV/COMM/IFF sustava gotovo uopće ne funkcionira. Od MMI uređaja jednostavno nemamo ništa te se naš pilot u zraku još uvijek vodi vizualnim kontaktom te informacijama dobivenima s radarskog sustava “Nebo”.
Srpski dvomotorni lovci obavljaju i noćne zadaće, a mi tek moramo formalizirati činjenicu da naš dežurni borbeni dvojac na Plesu, na žalost, nije raspoloživ 24 sata….
Za srpske dvadesitedevetke, naše su 21-ice glineni golubovi. Kakva je trenutačna situacija s našim MiGovima? Država skoro da nam je bez vojnih krila. Ovisno o ispravnosti, lete samo 4 komada, oznaka 116, 117, 118 i 133. Borbena avijacija jedva drži glavu iznad vode. Ono je izgubilo svaki korak s vremenom i tehnološki je najzaostalije u Europi. Bez dileme, odluku o novom lovcu treba donijeti što prije, još ove godine, kako nam se borbena eskadrila ne bi ugasila u tišini…
Srpske MiGove ne treba precjenjivati, ali ni podcjenjivati kao što radi većina hrvatskih vojnih analitičara. U rukama iskusnog pilota MiG-29 ima borbenu vrijednost i velika je opasnost za svaki zrakoplov koji mu se nađe u optičkoj vidljivosti. MiG-29 je jedini borbeni zrakoplov koji u vertikalnom penjanju doseže nadzvučne brzine.
To ne mogu ni Gripen, a ni F-16. To je nešto što se neće naći u promotivnim brošurama ili na internetskim portalima s kojih se često kopiraju podatci u pisanju tekstova i to, na žalost, netočni podaci. Također, i sa samo jednim motorom u funkciji MiG-29 može letjeti nadzvučno.
U tom smislu možda najvažnija stavka cijelog projekta je pitanje dometa rakete zrak-zrak novog borbenog lovca HRZ (ma koji god bio…). Da ne ispadne na kraju da smo nabavili luk bez strijele.
Foto:MORH.hr
