Prva hrvatska premijerka Jadranka Kosor napisala je autobiografsku knjigu “Premijerka: zapisci one koja nije htjela biti zapisničarka”, koja je ovih dana izašla u izdanju Naklade Ljevak.
Knjiga Jadranke Kosor zanimljiva je na više razina, čita se kao politička povijest posljednjih dvadeset godina, a mnoge će zaintrigirati osobna ispovijest i traume koje je doživljavala u djetinjstvu.
Kosor piše da knjigu posvećuje djevojčicama, “osobito onima koje se boje”. Djevojčicama željnima ljubavi, koje rastu okružene predrasudama. Jako je važno da ne pristanete biti zapisničarke, ističe, ni male od kužine koje se šutke klanjaju ili uklanjaju. Da budete samo ono što želite i od snova ne odustajete, pa ni onda ako želite biti premijerke.
Kosor u knjizi opisuje put djevojčice iz siromašne obitelji u Lipiku do šefice Vlade i najjače stranke. Od početka do kraja sve je začinjeno omalovažavanjem, seksizmom i mržnjom.
Dio intimne ispovijesti iz djetinjstava, dok otac koji je tukao majku, a nastavio o očuh te očuhov pokušaj silovanja izazvao je veliko zanimanje javnosti.
Majka je opisana kao lakomislena i nezrela, rodila ju je jedva punoljetna i ostavila baki, s kojom je živjela prvih sedam godina. Žudjela je za majkom, i za ocem, tako da je nastavila glumiti ulogu dobre kćeri i kad ju je majka dovela u kuću antipatičnog neznanca tražeći da ga zove ocem. Imala je osam godina kad joj je ubio voljenu kujicu Lolu; tada je odlučila da više nikada neće progovoriti s njim.
“Mamu je mučki, u tišini, tukao u njihovoj sobi, ona je poniženja skrivala od bake i mene, a moj je prezir prema njemu rastao kako sam i ja rasla i širio se na mamu, kojoj nisam mogla oprostiti što živi s takvom ništarijom trpeći sve ono što je meni bilo i strano i odvratno”, piše.
Očuh joj se, dok je bila curica od petnaest godina, uvukao u krevet. Sami su u kući. Probudila ju je njegova ruka na bedru. Dirao ju je i molio da mu sve oprosti. Da, baš taj prepotentni, nadureni, antipatični tip kojeg je majka jednog dana dovela i rekla da ga odsad mora zvati “tata”. I zvala ga je tatom jer je bila dobra kći. Baš ta kukavica koja se vraćala iz lova s krvavim pticama i zečevima, a jednoga joj je dana ubio i voljenu kujicu Lolu, koje se inače bojao.
Majku je nemilice, nadajući se i potajno, mlatio u sobi, a majka je to skrivala od svoje majke, ali… ništa nova u selu Lipiku! Jer, i baku je tukao njezin muž, djed Jadranke Kosor, sve dok nije zauvijek nestao u Americi. Baš kao što je i taj voljeni, iako nikad prisutni otac Jadranke Kosor, muževni crni ljepotan kojemu je pisala dječja, nikad otvorena pisma, koji za kćer nije htio znati do smrti pa i preko nje – tukao njezinu majku.
Počeli su se tući čim sam se rodila, a mama je često kao učiteljica u školu dolazila u šlafroku jer joj otac, patološki ljubomoran, nije dopuštao da odjene haljinu, piše Kosor
Poznato je da ste rasli bez oca. Ali, nepoznato je da ste mu, kao djevojčica, pisali pisma, nadajući se da ćete ga “slomiti”. Jednog dana dobivate sva pisma natrag, neotvorena…
– Napisala sam da sam u tom trenutku “odrasla i ostarjela”. Mog se oca u kući nije spominjalo. Do sedme godine živjela sam samo s bakom i njezinim bratom, a poslije je mama, kao učiteljica, uspjela dobiti premještaj i doći u Lipik. Očevo ime pojavilo se u kući samo jednom, to nisam u knjizi spomenula, kad je mama na sudu pokušala ishoditi alimentaciju. Otac je došao s dva odvjetnika braniti se od vlastitog djeteta. Mama je odustala.
Ali vi se ne prestaje nadati da će se on ipak pojaviti?
– Nisam prestajala vjerovati. Ipak me šokiralo kad novinarima koji su došli u Čakovec, gdje je živio, nakon što sam postala predsjednica Vlade, nije želio ništa reći o meni.
Ništa reći “o toj osobi”, kako se izrazio. On, naime, vas kažnjava zbog onoga što nije mogao oprostiti vašoj majci, njezin zahtjev za razvod.
– To mi ostaje zauvijek potpuno nerazumljivo. To je mogla biti u jednom trenutku ljutnja, bijes, ali to ne može, kod normalnih ljudi, trajati dugo jer dijete je nevino, malo… Ali ne, trajalo je do njegove smrti. Drago mi je da sam smogla snage o tome pisati, da sam to napisala. Iz reakcija čitatelja vidim da ih to takne.
Imala je 15 godina kad se dogodilo da je mama otišla na neki seminar, a baka otputovala sinu u Zagorje. “Iz sna me probudila njegova ruka na bedrima. Legao je pokraj mene, počeo me dirati i šapćući moliti da mu sve oprostim.” Istrčala je u spavaćici iz kuće, bosonoga otrčala susjedima. “Ništa im nisam govorila, oni me ništa nisu pitali i samo sam ujutro mami i baki poslala brzojav da se obje hitno vrate kući.” Kad su se vratile, nije im ništa objašnjavala, niti su one tražile objašnjenja. “Samo sam rekla da on mora zauvijek otići iz naših života ili ću zauvijek iz njihovih života otići ja.” Mama je neutješno plakala, baka je shvatila, ali je šutjela, kao i inače.
“Očuh je došao kući, počela je svađa, mama je glupo njega pitala što se dogodilo, on ju je pljusnuo, a ja sam izvukla najveći kuhinjski nož iz ladice.” Rekla mu je da smjesta ode.
“Pokušao mi je oteti nož, ali je priskočila baka s drugim nožem i on je, smijući se glasno, izišao.”
Nije se vratio, ispostavilo se da je dulje bio u ljubavnoj vezi s drugom ženom jer mu se ubrzo rodio sin. Mama je pala u depresiju. “Nebrojeno puta mama me plačući molila iz kreveta da ga vratim, da ga idem moliti da opet bude njezin”, piše autorica.
Hrabro ste izišli i s pričom o obiteljskom nasilju. Baka dobiva batine od svog muža, majka od svog prvog, pa drugog muža…
– Ali ja ne!
Drago mi je i mislim da je taj podatak važan. Je li vam bio problem pisati o obiteljskom nasilju?
– Ne. Ako će čitatelje nešto iznenaditi, onda je to što pišem o privatnom životu. Jer sam privatni život nastojala uvijek držati pod ključem. Ali, ako već pišem, onda ono što je utjecalo na moju veliku nepovjerljivost spram ljudi moram spomenuti jer se nepovjerljivost promeće u svoju suprotnost, apsurdno – ja na kraju griješim i dajem povjerenje ljudima za koje sam mogla pretpostaviti da će me ostaviti.
Hrvatska, mislim, još dugo neće imati premijerku i mislim da je dobro što sam opisala život koji je meni ojačao borbenost i tvrdoglavost. Cijeli sam se život dokazivala. Najbolja učenica, dopisnica Večernjeg lista već kao gimnazijalka, sto stvari sam radila odjednom, samo da pokažem da mi ništa ne fali. Ali, rasla sam u maloj sredini i bilo je to, što bi se reklo – džaba!
Džaba?!
– Na kraju dana, ja sam opet bila jedino dijete u razredu bez oca. Ne pišem baš lako, ali tu priču o ocu… sjela sam i napisala, i gotovo ništa nisam mijenjala. Pa se može reći da je to bila i neka vrsta psihoterapije.
Oca, dakle, nema, ali tu je, nakon vaše sedme godine, očuh. I opet problemi. Očuh vam se uvlači u krevet.
– Da…
Ali tu ste odlučni i znate što učiniti.
– Izbacila sam ga, pozvala baku i mamu, koje su obje bile izvan Lipika… Imala sam veliku potporu bake, koja nije pokazivala puno emocija. Većim dijelom bila je Njemica, njezin odgoj bio je vrlo strog. S četiri godine imala sam svoje male rajngle i tepsije u kojima sam kuhala i pekla s bakom. Prala sam veš, kod kolinja ispirala crijeva u hladnoj vodi. Svi su se čudili – tako malo dijete to radi, a baka je na to – neka, neka, znat će zapovijedati. Moja riječ je brzo postala u kući zadnja. Ali sam zapravo jedva čekala da dođem u Zagreb studirati jer tu više nitko nije znao imam li ja oca ili nemam.
R.I. /Foto: press
