Kad god Zoran Milanović komentira veleposlanike i dogovore sa Vladom oko novih veleposlanika, hrvatska javnost dobije predstavu koja više nalikuje građevinskom dnevniku nego državničkom brifingu.
U njegovu narativu diplomacija nije školovana elita koja godinama stječe protokolarnu finesu, nego rovovi u kojima se ide bagerima, caterpillarima i verbalnim eksplozivom.
Tako je i sada: predsjednik preko medija poručuje da je „napravio koncesiju“ time što je sebi zadržao tek četvrtinu kandidata, kao da nije riječ o rutinskoj kadrovskoj proceduri nego o strateškom ustupanju pomorskog dobra na dvadesetogodišnje razdoblje.
“Ograničio sam se na četvrtinu“, kaže, a zvuči kao da je državnoj administraciji dao vlastiti bubreg. Četvrtina, tri četvrtine — svejedno. Milanović diplomatske stolice vidi kao podjelu božićnih porcija sarme: nešto za tebe, nešto za mene, a za građane ostane probava.
Vlada, međutim, uporno brani drugu paradigmu: diplomaciju kao profesionalnu i stručnu službu, koja bi trebala biti vođena karijernim kriterijima, institucionalnim kontinuitetom i minimumom državne ozbiljnosti. Pozivaju se na ustavna načela racionalnosti, suradnje i dogovora, podsjećajući da su veleposlanička imenovanja instrument međunarodne politike, a ne poligon za improviziranu retoričku artiljeriju. Profesionalnost je temelj, a dogovor ne opcija nego ustavna obveza.
No Milanović se ne da impresionirati.
“Nisam impresioniran premijerovim kandidatima“, kaže u izjavi za novinstvo, kao da je riječ o ponudi zimskog kataloga namještaja, a ne ljudima koji bi trebali predstavljati državu. Uostalom, malo što ga ikad impresionira. Da ga se nečim oduševi, to bi već izazvalo dubinski lom Pacifičke tektonske ploče.
Slijedi i kultna rečenica: „Ako ćeš kopati po mojima, imam caterpillare da prekopam tvoje.“
To ne govori predsjednik države. To govori brigadir u mirovini koji se posvađao sa susjedom oko međe. Ali Milanović tu sliku teške mehanizacije obožava, možda zato što mu ona omogućava najveći dar koji politika može pružiti — da zvuči opasnije i odlučnije nego što situacija objektivno jest.
U stvarnosti, jedini pravi buldožer hrvatske vanjske politike ostaje njegova retorika: bučna i trajno bez gradilišta. „Sve ćemo ih smrtviti do kosti“ kaže Milanović.
To govore motociklističke bande u američkim filmovima B-produkcije, ne šefovi država.
Veli još i ovo: “Najbolji kandidati koje Hrvatska može dati ili su najgori, ali su opet naši.“
To je vrhunac njegovog fatalizma: kao da biraš između dvije kobasice u birtiji kraj ceste — obje sumnjive, ali barem domaće. Diplomacija kao suhomesnati program!
Sve upućuje na rečenicu koja je mogla stajati na zidu Ministarstva vanjskih poslova dok je tamo djelovao zaposlenik Milanović, ispisana iznad njegovog radnog stola: Ni blizu idealnog, ali je domaće.
S druge strane, Vlada pokušava održati normalnost: profesionalci, kriteriji, racionalnost, dogovor. U zemlji gdje predsjednik države Ustav čita kao priručnik za politički poker, jedna je stvar sigurna: državna diplomacija i dalje je talac dvaju političkih svjetonazora — jednog koji vjeruje u dogovor, proceduru i profesionalce, i drugog koji vjeruje u caterpillare.
M. Marković/foto: hrt
