Nije teško biti pametan u novinama, pogotovo kad se piše iz kuta gdje svaka pogreška izgleda fatalno, a svako postignuće – nedovoljno. No, kad se takav sud, umotan u ironiju i premazan salonskim sarkazmom, počne nuditi kao politička istina, onda treba stati, razgrnuti retoriku i pogledati što se tu zapravo događa. Jer nije Gordan Grlić Radman problem hrvatske diplomacije – nego naš odnos prema vlastitoj državi, koju više volimo karikirati nego braniti.
Tomislav Krasnec u svojoj kolumni u Večernjem listu pravi se da piše o blokadi imenovanja veleposlanika, ali zapravo piše o sebi – o novinaru koji je odlučio biti glas savjesti u državi koja, po njegovoj slici, nikada ne zna što radi.
Njegov tekst nije analiza, nego performans – krasnopis pun razočaranja, obojen osobnim umorom od politike, a ne stvarnom spoznajom diplomacije. Grlić Radman u toj priči nije ministar, nego simbol: zgodan lik s osmijehom, pogodan za naslovnicu. Lako ga je nazvati “inferiornim” – ali tko točno mjeri tu inferiornost?
Čovjek koji je desetljećima u međunarodnim odnosima, poznaje europske teme i sve kanale Bruxellesa i Berlina – inferioran kome? Novinaru koji je iz Bruxellesa vidio više recepcija nego pregovora?
Krasnec piše: „Najprije jedno razrješenje, pa onda sva ta imenovanja…“ – kao da je riječ o administrativnom sudoku.
Kao da se ministar može “razriješiti” poput stavke u excel tablici – klikneš delete i sustav se sam resetira. Ali država nije excel. Ona je stara mašina, sa zupčanicima koji škrguću i uljem koje curi. A ministar vanjskih poslova nije mehaničar, nego dirigent u orkestru gdje pola glazbenika svira note po vlastitom ključu. I upravo zato Grlić Radman opstaje – jer zna da se politika ne vodi tweetom, nego tišinom. Ne mikrofonom, nego stolom.
Krasnec sugerira da bi Plenković sve riješio jednim “razrješenjem”. No to je iluzija. Hrvatska nije Njemačka, niti Bruxelles zna našu melodiju. Imenovanja veleposlanika nisu blokirana zato što je ministar nekompetentan. Grlić Radman tu nije arhitekt problema, nego amortizer sukoba. On je stara škola diplomacije – diskretan, blag, a upravo zato učinkovit. U svijetu u kojem svi viču, najpametniji je onaj koji zna šutjeti.
Kad piše da je Grlić Radman „sasvim inferioran, nimalo superioran“, Krasnec zapravo otkriva svoj stav prema politici: cinizam koji glumi intelekt. To nije analiza, to je estetska poza. Novinar koji je nekoć bio svjedok Europe danas se ponaša kao da mu je Hrvatska tek provincijski eksperiment. A Radman, sa svojim osmijehom i “stoljetnim manirima”, postaje idealna meta – čovjek koji ne odgovara tonu epohe. Ali povijest, a ne naslovnica, pokazuje tko je bio u pravu.
A kad se prašina slegne, ostat će činjenica da je Grlić Radman bio ministar koji je državu vodio kroz mirno razdoblje – bez afera, bez skandala, s europskom reputacijom koju novinski sarkazam ne može izbrisati. I, što je ključno, za razliku od nekih svojih prethodnika, nikada nije izdao ni jedan nacionalni interes Republike Hrvatske.
Bilo je i takvih ministara koji su zaboravljali što znači služiti vlastitoj zemlji – Grlić Radman to nikad nije učinio.
U državi gdje svatko misli da zna vanjsku politiku, a nitko ne zna protokol, najlakše je udariti po ministru koji ne uzvraća udarac. Zato je Krasnecov “napad” popularan – jer je lagan, zgodan i ne riskira ništa. Ali diplomacija nije predstava. To je dugotrajan, tihi posao – razgovor iza zatvorenih vrata, bez citata i “headlinea”.
A to što Grlić Radman ne puca iz retoričkih topova, nego radi u sjeni, ne čini ga inferiornim. Upravo suprotno. Čini ga posljednjim predstavnikom civiliziranog, umjerenog tipa hrvatske politike – one koju novinski “glad za drvom” više ne razumije. I zato, kad se sljedeći put napiše da ministar treba “razrješenje”, možda bi trebalo podsjetiti: Hrvatska ne treba manje Radmana – nego više diplomacije, manje urlanja i više tišine. Jer prava država živi u tišini, a ne u “krasnopisu”.
M. Marković/Foto: vlada.gov.hr
