Obiteljski dom Luke Modrić ispunjen je srećom i smijehom, ali s vremena na vrijeme prisjeti se vlastitog djetinjstva i onoga što se dogodilo u planinama ispod Velebita udaljenim 25 milja od mora
“Luka Modrić sjedi u hladu. Rečeno mu je da se ne mora javiti na predsezonski trening u Real Madrid do 30. kolovoza pa su on, njegova supruga Vanja i njihovo troje djece došli u njegov dom izvan Zadra na dalmatinskoj obali”, piše Oliver Holt za načitaniji engleski tjednik Mail on Sunday.
‘Ponekad, kad odem u centar grada ili prođem pored plaža ili krajeva gdje sam igrao nogomet i družio se s prijateljima, vrati mi lijepe uspomene’, kaže Modrić.
‘Bila su to teška vremena na mnogo načina i prošao sam kroz mnoge stvari, ali općenito, unatoč svemu što se dogodilo i ožiljcima na mojoj obitelji, djetinjstvo se sjećam kao sretnog. Volim se truditi zapamtiti pozitivne stvari. Oduvijek sam bio takav. Lakše je, mislim.’
Lakše je. Lakše je jer je alternativa razmišljati o tragediji koja je njega i njegovu obitelj zadesila ujutro 18. prosinca 1991. na početku Domovinskog rata i za koju vjeruje da je pomogla u oblikovanju njegovog karaktera i karijere.
Lakše je jer postoji nešto nevjerojatno dirljivo u vezi koju je šestogodišnji Modrić sklopio sa svojim djedom i nešto nezamislivo tužno u načinu na koji su razdvojeni.
Uvijek je bilo nešto ranjivo u vezi s Modrićem, čija je momčad ove sezone pobijedila Barcelonu i došla do naslova prvaka Španjolske, ali je izgubila od Manchester Cityja u finalu Lige prvaka. To je dio njegove sudbine.
On je prekrasan igrač za gledati, vezni igrač s vizijom i gracioznošću, igrač koji može preuzeti igru i kontrolirati je, igrač čija je krhkost iluzija. Dio radosti kada ga gledate kako igra jest taj osjećaj kao da navijate za autsajdera. On je Golijat protiv Davida.
Sljedeći mjesec puni 35 godina i jedan je od neprikosnovenih velikana igre, jedini igrač u posljednjih 12 godina osim Cristiana Ronalda i Lionela Messija koji je osvojio Ballon d’Or, nagradu koja se dodjeljuje najboljem igraču svijeta.
No, u mladosti, kada je igrao za zagrebački Dinamo, ljudi su govorili da krhke građe da bi ikada mogao ući u Premier ligu ili La Ligu. Jednostavno je bio premalen, rekli su. Bio bi poput djeteta koje se bori protiv muškaraca.
Kad je prešao u Spurse, ljudi su govorili da će biti oduševljen fizičkom snagom engleskog nogometa. U njemu je napredovao. Zapravo, toliko je napredovao da ga je četiri godine kasnije potpisao Real Madrid. U ranoj fazi karijere na Bernabeuu proglašen je najgorim transferom u povijesti Madrida.
Sada, sedam godina kasnije, jedan je od najodlikovanijih igrača. Četiri puta je osvojio Ligu prvaka, s 2018. doveo je Hrvatsku do finala Svjetskog prvenstva.
Ispod te mekanosti krije se čelik koji dolazi iz njegovog djetinjstva i stvari koje je izdržao i odlučnosti koje je to u njemu rodilo da nikada neće odustati bez obzira na to što netko rekao o njemu.
Dolazi iz trčanja u podzemno sklonište u Zadru kada su sirene zavijale upozoravajući na topničko bombardiranje. To dolazi od života kao izbjeglice u hotelskoj sobi sa svojom obitelji i dolazi od onoga što se dogodilo njegovom djedu. Nikad prije nije nadugo pričao o tome.
‘Ne osjećam se ugodno u centru pažnje’, kaže Modrić. ‘Uvijek sam bila pomalo zatvorena osoba. Nisam ljubitelj davanja intervjua. Samo ako moram. Ne postoji neki poseban razlog za to. Nemam ništa protiv novinara. Jednostavno sam takav kao osoba. Ne volim biti u centru pažnje niti puno pričati. Volim držati svoj krug blizu.’
No sada, dok sjedi i gleda u more, Modrić priča o svom djedu Luki i vezi koju je mališan dijelio sa starcem. Počelo je kada je Modrić dobio ime po njemu. ‘Bio sam vrlo emotivno povezan sa svojim djedom’, kaže. ‘Uvijek sam bio s njim. Otac mi je dao ime po njemu. Nije bilo lako to što se dogodilo, ali kad si mlad, ne razumiješ te stvari. On više nije s nama i ništa ga ne može vratiti.’
Modrić je bio prvi djedov unuk, a obitelj je bila zaprepaštena koliko je djed bio blag i nježan prema dječaku. Djed Luka je bio cestar koji je održavao staru cestu između primorja i gorja Hrvatske. Bio je gorštak, zgodan muškarac i Modrić kaže da bismo ga danas zvali ‘čvrst momak’.
Držao je stado od oko 150 koza i ovaca, a Modrić mu je pomagao da ih odvede na planine.
Ponekad bi djed Luka izveo dječaka u lov na zečeve. Jednom mu je dopustio da drži njegovu sačmaricu i u Modrićevoj zanosnoj novoj autobiografiji nalazi se njihova zajednička slika, dječaka koji sija od ponosa.
Umjesto u vrtić, Modrić je radne dane provodio u staroj kamenoj kući bake i djeda, dok su mu roditelji radili u tvornici odjeće nekoliko kilometara dalje.
‘Osjetio sam njegovu ljubav u njegovim ljubaznim reakcijama na moje nestašluke’, piše Modrić u svojoj autobiografiji, ‘ili kad me odveo u krevet i ostao tamo dok nisam zaspao. Osjećao sam njegovu dobrotu i njegovu toplinu; strpljenje s kojim mi je prenio svoje znanje. Jedva sam čekao da se vratim k njemu, u kamenu kuću pod Velebitom, a moja je želja izražavala našu posebnu vezu.
‘Čim sam bio dovoljno velik da sam hodam okolo, vodio me sa sobom gdje god je išao. Bilo da ječistio snijeg, slagao sijeno, vodio stoku na ispašu, išao u kupnju građevinskog materijala, obavljao sve vrste popravaka, kao i niz drugih stvari koje je trebalo obaviti po kući, moj djed se prema meni uvijek ponašao kao njegov pomoćnik.’
Ali početkom 1990-ih, Jugoslavija se raspadala, Hrvatska je proglasila neovisnost i dolazio je rat. Srbi su počeli preuzimati kontrolu nad planinskim područjem u kojem je živio Modrićev djed i atmosfera je postala napeta i opasna.
Većina stanovnika je otišla, ali su ostali Modrićevi djed i baka. Bilo je isprekidanih izvještaja o bandama četnika, srpskih nacionalističkih nasilnika, koji lutaju planinskim cestama, a jednog dana je Modrićeva baka nazvala i rekla da je vidjela kamione srpske vojske na cesti i da se njezin muž nije vratio s pašnjaka.
Istodobno izvješće govori da je skupina četnika krenula krivudavim planinskim cestama ranije tog jutra, pjevajući nacionalističke pjesme dok su se vozili kroz selo. Naišli su na Modrićevog djeda Luku dok je vodio stado ovaca i koza na pašnjak i potrčali na njega vrišteći i vičući, ispunjeni krvožednošću.
‘Tko si ti, što radiš ovdje? Ovo je srpska zemlja’, piše da su vikali na njega. Zatim su ga pokosili strojnicom iz neposredne blizine. Ostavili su ga tamo i odvezli se dalje kako bi nastavili divljanje. Toga su dana ubili još šest nevinih muškaraca. Nitko od ubojica nikada nije priveden pravdi. Modrićev otac pronašao je beživotno tijelo vlastitog oca i dovezao ga kući.
‘Nisam znao što se dogodilo kad su ga doveli u našu kuću’, prisjeća se Modrić u svojoj autobiografiji. ‘Jedino što sam osjećao bila je tuga. Otac me je zagrlio i odveo do lijesa. Rekao je: “Sine, idi se oprosti od svog djeda”.
Nisam mogao shvatiti da je to bio posljednji put da sam ga ikada vidio. Roditelji su me izveli iz sobe — htjeli su me udaljiti od tragedije. Srce mi se slama svaki put kad pomislim na njega kako umire, doslovno na njegovom pragu.’
Nekoliko godina kasnije, kada je Modrić imao 10 godina, njegov učitelj je zamolio njegov razred da napiše o nečemu što ih je rastužilo ili uplašilo. Bio je to prvi put da je izrazio svoju tugu.
‘Iako sam još mali’, napisao je tada Modrić, ‘proživio sam mnogo straha u životu. Strah od rata i granatiranja je nešto što polako ostavljam iza sebe.
‘Događaj i osjećaj straha koji nikada neću zaboraviti dogodio se prije četiri godine kada su četnici ubili mog djeda. Toliko sam ga voljela. Svi su plakali, a ja jednostavno nisam mogla shvatiti da mog dragog djeda više nema. Znao sam pitati mogu li se oni koji su to radili, a koji su nas tjerali da pobjegnemo od kuće, uopće nazvati ljudima?’
Modrić spominje pismo i ponovno gleda u svjetlucave vode Jadrana. Za ubojstvo njegovog djeda nitko nikada nije priveden pravdi i pitam ga gaji li još uvijek gorčinu ili mržnju prema Srbiji i njenom narodu. No Modrić je nježan i skroman čovjek spremnog osmijeha. Kad spomenem gorčinu i mržnju, odmahne glavom.
‘Nema mržnje’, kaže. ‘Ponekad se dogode tragične stvari. Nemam mržnje prema nikome. Dogodilo se ono što se dogodilo. Ne možete zaboraviti što se dogodilo, ali nema mržnje. Moja obitelj je na kraju našla mir. Ne znamo tko je to učinio. Ima ljudi koji vode računa o tim stvarima i o tome trebaju voditi računa i provesti pravdu. Postoje ljudi koji prosuđuju što se dogodilo u prošlosti, ali mi smo mirni sa spoznajom da on nije s nama.’
Modrić je kroz sve trijumfe koji su obilježili njegovu karijeru nosio sjećanje na svog djeda. Kad je 2018. osvojio Zlatnu loptu, bio je s njim. Kada je ostvario najveći trijumf u svojoj klupskoj karijeri, osvojivši La Decima, 10. Europski kup Real Madrida 2014., bio je tu. Kad je vodio Hrvatsku do finala Svjetskog prvenstva u Rusiji, bio je tu.
Možda bez onoga što se dogodilo Modrić ne bi uspio. Možda čelik u njegovoj duši ne bi bio tako jak. Možda njegov duh ne bi bio tako neslomljiv. Možda, da nije bilo ratnih oskudica, ne bi se tako žestoko borio za uspjeh u igri kada su ga odbijanje i sumnja pratili kao vjerni, ali neželjeni suputnici.
‘Sve stvari koje su mi se događale u djetinjstvu pomogle su mi da postanem čvršći, da vjerujem u sebe i da se borim za svoje snove’, kaže Modrić. ‘Nikad nisam odustajao i svaka sumnja za mene je bila dodatna motivacija da dokažem da su ljudi u krivu ili da dokažem da nešto mogu. Kada sam radio nešto što sam radio dobro, to mi je dalo još više samopouzdanja ili snage za sljedeći izazov. Bilo mi je važno da ne odustanem.
‘To kažem maloj djeci: nikad ne prestanite vjerovati u sebe, čak ni kad vam ljudi kažu da ne možete učiniti ovo ili ovo. Jedino tako možete uspjeti u nečemu, ne samo u sportu, nego općenito. Morate vjerovati u sebe, uzimajući motivaciju iz stvari koje ljudi govore. To mi je pomoglo da nikad ne odustanem. Ja sam općenito borac i nije mi palo na pamet odustati jer je netko nešto rekao.’
‘Moj djed je ubijen i ja sam prošao kroz mnogo toga u djetinjstvu, ali kada prođeš kroz ono što sam ja prošao kao dijete, to ti pomaže da stvari staviš u perspektivu i ne opterećuješ se cijelo vrijeme. Prihvatiš da je svaki poraz, ili svaka prepreka dio nogometa i naučiš živjeti s tim.
‘To jako utječe na tebe. To je ostavilo velike ožiljke na mojoj obitelji, posebno na mom ocu. Bilo je to traumatično vrijeme. Nije bilo lako, ali moji su se roditelji trudili, za mene i moju sestru, držati nas podalje od svih briga kako ne bismo previše osjećali što se događa oko nas. To nam je pomoglo da budemo još više zajedno i to je oblikovalo moj karakter i natjeralo me da odrastem kao osoba, da se borim za sebe, da budem skromna, da uvijek ostanem s obje noge na zemlji i takve stvari.
‘Mislio sam na svog djeda svaki put kad bih nešto osvojio. Uvijek sam ga se sjećao. Volio bih da vidi sve stvari koje sam postigao. Volio bih ga imati ovdje s nama, ali sam siguran da me gleda odozgo i sretan je što sam postao i što sam postigao.’
