U hrvatskoj državnoj birokraciji sve se događa u tišini. Kad nešto ne treba izaći u javnost, to ne izlazi. Doznajemo iz više pouzdanih izvora kako je 6. ožujka 2019. u Zagrebu, daleko od znatiželjnih očiju javnosti i novinskih stupaca, održan međuresorni sastanak na visokoj razini.
Sudjelovali su predstavnici više ministarstava te Hrvatske narodne banke. Tema: sukcesijska pitanja bivše Jugoslavije. Ništa neuobičajeno – barem dok se nije otvorila točka dnevnog reda pod naslovom koji zvuči kao šala: „Obveznice za putovanje kralja Aleksandra u Marseille“.
Reakcija prisutnih predstavnika tijela državne uprave bila je očekivana, prvo nevjerica, a potom smjeh, koji je ubrzo zamro kada su prisutni čuli objašnjenje visokog predstavnika HNB-a.
Naime, početkom te godine svim državama slijednicama bivše savezne države stigao je zahtjev jedne židovske organizacije iz Baltimorea – ne iz američkog State Departmenta – za podmirenje duga Kraljevine Jugoslavije starog gotovo cijelo stoljeće. Dug je prenesen na sve države slijednice bivše Jugoslavije, uključivši i Hrvatsku!
Riječ je o obveznicama koje je izdala Kraljevina Jugoslavija 1934. godine kako bi financirala službeni posjet kralja Aleksandra Karađorđevića Francuskoj. Posjet koji, usput rečeno, nikad nije završen – jer je kralj ubijen u atentatu odmah po dolasku u Marseille.
Kralj Aleksandar bio je poznat po mnogim stvarima – po centralizmu, vojnim paradama, povremenim ustavnim manevrima – ali i po jednoj manje slavljenoj osobini: velikoj sklonosti luksuzu i rastrošnosti na račun državne blagajne. Volio je izgledati kao monarh u punom sjaju, iako mu državna blagajna nije uvijek držala korak s ambicijama. Tako je za ovu, fatalnu, turneju odlučio zatražiti – kredit. Državni, naravno. Kao što to često biva na Balkanu, dug je ostao, a kralj – nije.
Obveznice su, kako doznajemo, završile u portfeljima investitora u SAD-u, uključujući i židovske fondove čiji su nasljednici danas – 90 godina kasnije – odlučili podsjetiti novonastale države nasljednice da povijest ima dug pamćenje. U ovom slučaju – s kamatama. Zahtjev je, doznajemo, zaprimljen diplomatskim kanalima, formuliran precizno i s pravnim utemeljenjem u međunarodnim sukcesijskim okvirima.
Hrvatska, kao jedna od sljednica SFRJ, nije formalno odbila odgovornost. Nitko na sastanku nije rekao „da“, ali nitko nije rekao ni „ne“. Klasična škola hrvatske administracije – puštanje da problem sam od sebe iscuri kroz formular. Ali ovaj problem ne curi – on se gomila. Ako država otvori vrata takvim zahtjevima, gdje je kraj? Hoće li netko sutra tražiti naknadu za kraljevsku večeru u Versaillesu? Ili za avionsku kartu kneza Pavla?
Kralj Aleksandar Karađorđević nije bio bonvivan ni esteta, ali je zato imao istančan osjećaj za moć – onu koja se pokazuje mramorom, svitom, automobilima i dvorskim sjajem. Bio je to monarh koji je živio u uvjerenju da država postoji da bi podupirala stil njegove vladavine. Rastrošnost Aleksandra bila je sustavna i reprezentativna. Novi Kraljevski dvor na Dedinju, građen u bizantijskom stilu i s uvoznim luksuzom, financiran je iz državne blagajne, u zemlji u kojoj su sela molila za školske ploče.
Osim glavnog dvora na Dedinju, kralj je imao i niz drugih rezidencija koje su dodatno renovirane o državnom trošku i zaduživanjem: vila na Bledu, dvorci u Topčideru, ljetnikovci u Niškoj i Skopskoj oblasti, koji su služili za “povlačenje” iz glavnog grada.
Njegov automobilski park – Rolls-Roycei, Daimleri i Hispano-Suize – nalazio se u zemlji gdje je seljak vozio volove, dok je kralj imao vlastiti tim mehaničara. Putovao je vlastitim kraljevskim vlakom, pokretnim dvorcem s blagovaonicom, salonima i svilenim zavjesama, koji je prolazio kroz krajeve bez struje i ceste.
Čak i njegova putovanja unutar države pratila je svita kao da ide na krunidbu, s osobljem koje je nosilo i osobnu sol. Njegov vlastiti kraljevski vlak bio je pokretni dvorac, a luksuz nije stao na kopnu – uživao je i u skupocjenoj jahti „Beli orao“, ploveći Jadranom na račun siromašne države.
I konačno – turneja u Marseille 1934., krunski simbol njegove državničke rastrošnosti. Kralj nije imao osigurana sredstva za put, pa je – kao što se to tada znalo – država izdala obveznice. Doslovno: kralj ide u Francusku, a narod se zadužuje. Obveznice su prodane i u Americi. Gotovo stoljeće kasnije, pravni potomci tih vjerovnika – konkretno jedna židovska organizacija iz Baltimorea – šalju račun Republici Hrvatskoj.
U zemlji gdje sudski predmeti traju desetljećima, zahtjev za naplatu duga iz 1934. zvuči kao loša šala. No u međunarodnom financijskom pravu, dug je poput diplomatskog pisma – nikad se ne gubi, samo se prosljeđuje dalje. Za sada, račun za kraljevu turneju ostaje neplaćen. Ministarstva šute, arhiva bilježi, a država – kao i uvijek – čeka da prođe još jedno stoljeće. Možda se i kamate same otpišu.
Pitanje koje lebdi nad ovom pričom: gdje je granica sukcesije? Ako se priznaje dug Karađorđevića, je li sljedeći račun onaj za pogreb kraljice Marije? Ili trošak smještaja kraljevskih pasa?
U zemlji u kojoj se sudski procesi vuku desetljećima, pokušaj naplate duga iz 1930-ih zvuči nadrealno. No, u svijetu financija, dug je kao radioaktivni otpad – ne nestaje, samo postaje problem sljedeće generacije.
Nakon konspirativnog sastanak održanog 2019., nije poznato je li se udovoljilo zahtjevu židovskih financijera. Otvorio se niz pitanja: ako Hrvatska preuzima obveze Kraljevine Jugoslavije, gdje je kraj? Tko je sve na popisu vjerovnika iz 1930-ih? I postoji li opasnost da se, jednom kad netko, eventualno, presudi u njihovu korist, domaći porezni obveznici nađu u situaciji da plaćaju kraljevske dugove?
U zemlji u kojoj pravosuđe jedva uspijeva procesuirati slučajeve starije od pet godina, pokušaj procesuiranja duga starog 90 godina zvuči gotovo nevjerojatno. Ali nije bez presedana – u svijetu visoke financije, dug ne umire, samo mijenja oblik i vlasnika. U ovom slučaju, taj duh je obukao kraljevski frak i – pokucao na vrata Trga hrvatskih velikana 3.
Postoji praksa podmirivanja javnih dugova bez znanja hrvatske javnosti? Okej, ako ih već i podmirujemo, gdje je to objavljeno? Postoje li u Hrvatskoj nešto što se zove „Narodne novine – povjerljivo glasilo“, kao što je u bivšoj državi postojao „Službeni list SFRJ – povjerljivo glasilo“ koji je bio dostupan samo najvišoj političkoj vrhuški, sveukupno ne više od 100-tinjak ljudi?
Domaći sustav još uvijek njeguje onu staru balkansku maksimu: kad ne znaš što bi, šuti. Kad znaš – šuti još više. Za sada, čini se, račun za kraljevsku turneju ostaje neplaćen, zakopan negdje duboko u ladici zaborava – gdje mu je, po svemu sudeći, i mjesto. Barem dok ga netko opet ne izvadi – s pripadajućim kamatama. Jer, Aleksandar je možda umro u Marseilleu, ali su njegovi dugovi – sasvim živi.
M. Marković/Foto:
