Kucnuo je čas, dragi moji, da Hrvatska napokon podigne jedra — i to ne metaforički. Kucnuo je čas da diverzantskom akcijom iz Crne Gore vratimo ono što je naše, ono što nam je oteto kad smo bili mladi, naivni i vjerovali u bratstvo i jedinstvo. Vrijeme je da vratimo školski brod “Jadran”.
Taj stari morski vuk, ponos generacija hrvatskih kadeta, i danas plovi pod tuđom zastavom, negdje između Bara i Boke, dok naši mornari o njemu sanjaju kao o izgubljenoj ljubavi iz mladosti. Brod koji je, po svim zakonima logike, povijesti, zdravog razuma i prava, trebao ostati u Splitu — danas paradira kao turistička atrakcija pod tuđom zastavom, kao da mu korito nije oplakano hrvatskom solju i morem.
Dvadeset i više godina diplomati su pijuckali espresso po koridorima, sastančili, pisali note i non-papere, prevodili „dobrosusjedske odnose“ na sve jezike svijeta. Ništa. Brod nije došao kući. Tek je zadnjih par godina konačno sazrijelo s kime imamo posla.
Crnogorci se, naravno, prave Englezi — što u njihovom slučaju znači da „Jadran“ nikada nije bio hrvatski. A nama, kao u lošoj vezi, ostaje samo gorčina.
I zato, ako smijem predložiti —mornari obuku tamne maskirne uniforme. Neka jedan ribarski brod iz Splita, s dizel motorom koji štuca kao brod kapetana Mikule malog, krene noću prema Boki.
Neka se, tiho i diskretno, kao u filmovima o Rambu, prišulja uz bok „Jadrana“. A onda — hop! — hrvatska zastava na jarbol, sidro gore, punom parom prema Punti Oštro!
“Jadran” nije samo komad metala. On je uspomena, simbol i podsjetnik da Hrvatska ima pomorski ponos.
Kad su nam već 1991. bombardirali gradove, pobili ljude, ukrali tenkove, hubice i flotu koju smo mi platili, barem jedan brod možemo vratiti. Ne samo zato što nam treba, nego zato što nam priliči. Jer što je država bez svojih simbola? Kao Dalmatinac bez pršuta — još može živjeti, ali duša mu je gladna.
Brod Jadran 2024. godine /Foto: Tomislav Horvat
Hrvatska više ne smije biti zemlja čekanja. Vrijeme je da prestanemo slati note i počnemo slati komandose. Kad „Jadran“ uplovi natrag u Loru, neka ga dočeka fanfara, školska djeca i svi koji znaju da ponos ne rđa, a ironija je najbolji alat u malih naroda.
I ako netko u Bruxellesu pita što se dogodilo — recimo im istinu: Vratili smo ono što je naše.
M. Marković/Press
