Pisanje Expressa o školskom brodu Jadran: Kad novinar piše o čemu nema puno veze

srpanj 10, 2020 maxportal
Share Button

Novinar „Expressa“ Boris Rašeta objavio je 5. srpnja tekst pod naslovom „Treba li Hrvatska braniti Crnu Goru od Srbije...“.  Zanimljiv je to članak u kojem se veselo ispisuju rečenice kako Hrvatska treba pomagati Crnu Gori, pri čemu autor doslovce ni slova nije posvetio agresiji Crne Gore na jug Hrvatske 1991. godine.



U kontekstu međudržavnih odnosa Zagreba i Podgorice Rašeta spominje i slučaj školskog jedrenjaka „Jadran“, ali ne navodi kako se i kada Crna Gora domogla tog slavnog broda. Čak autor u svom uratku citira neimenovane, fantomske hrvatske izvore koju mu, eto, vele kako „ Hrvatska vojska ne bi mogla održavati Jadran, jer je to preskupo.“

“On je kao super zahtjevna ljubavnica. To je činjenica, ali je izlaz da brod zajednički koriste tri NATO članice iz bivše SFRJ: mi, Crna Gora i Slovenija. Svake dvije godine nosio bi drugu zastavu. Na njemu bi se obučavali vojni pomorski časnici, ali i kadeti trgovačke mornarice”, citira novinar riječi svojih neslužbenih izvora. 

Sve to skupa bi imalo smisla kada bi navedene informacije bile točne. Ali nisu.

Prvo, Hrvatska vojska ne bi koristila taj brod. Naime, našoj kopnenoj vojsci, logično, jedan brod naprosto ne treba. Ako je novinar, koristeći termin Hrvatska vojska, mislio na Oružane snage RH, tada očito ne zna da je taj naziv ustavno nepostojeći, dakle protustavan i nezakonit, a gurao ga je za svog mandata bivši obrambeni ministar Damir Krstičević.

Naime, službeni, ustavni naziv za oružane snage koje vojnim sredstvima brane Republiku Hrvatsku je „Oružane snage RH“. Možda je novinar Rašeta mislio na Hrvatsku ratnu mornaricu, ili pak Obalnu stražu, a u čijoj bi floti takvom brodu kao što je „Jadran“ plovilu bilo prirodno, životno okruženje.

Drugo, kaže Rašetin fantomski izvor kako bi održavanje „Jadrana“ za RH bilo preskupo jer da je brod, pazite slikovitog izričaja, „poput zahtjevne ljubavnice“. Izvor je svome sugovorniku trebao podastrijeti i neke financijske brojke, ili barem procjene troškova, a koje bi potkrijepile takve tvrdnje, ali nije.

Dabome, „Jadran“ je skup za održavanje jednoj Crnoj Gori koja za razliku od Hrvatske nema 35 tisuća pomoraca, nema tri pomorska fakulteta, nema osam pomorskih škola, brojne brodarske državne i privatne kompanije, pomorske institute, 14 brodogradilišta, koja nema ni najveću flotu jedrenjaka u Europi mahom proizvedenih u domaćim brodogradilištima, ribarsku flotu od preko 4.000 brodova, a nema ni flotu od 1.500 velikih brodova, 2.500 jahti, 115.000 brodica,…

Dakle, posve je jasno da bi „Jadran“, pod hrvatskim barjakom, osim HRM-a i Obalne straže, koristili i pomorski fakulteti, škole, učilišta, fakulteti, a ne zaboravimo i državni protokol koji bi u „Jadranu“ dobio najboljeg veleposlanika hrvatske pomorske tradicije i mlade hrvatske države. Kako se u ovom dijelu priče kod novinara nije pojavio barem malešni crv sumnje, nego bez ikakve rezerve citira svog sugovornika?

Treće, kaže fantomski izvor novinaru „Expressa“ – ideja je da „Jadran“ zajedno koriste Crna Gora, Hrvatska i Slovenija, a svake dvije godine brod bi, pazite sad, vijorio drugu zastavu.

Budimo otvoreni do kraja. Ovo je ideja koju već dugo gura jedan aktualni hrvatski ministar porihjeklom iz Crne Gore i čije kosti predaka tamo leže. Ideju je nekim neslužbenim linijama gurao i Krstičević. Na svu sreću bez uspjeha. Konstatacija o periodičnom mijenjanju zastava na brodu pokazuje posvemašnje nepoznavanje međunarodnog pomorskog prava, ali i domaćih, hrvatskih zakona.

Zastava je oznaka, registracija i simbol države vlasnika broda.

Novinarov sugovornik pojma nema da je svaki brod nacionalni teritorij i zbog toga mora vijati svoju državnu zastavu. Drugim riječima, ako se mijenja zastava, mijenja se i država, odnosno titula vlasnika. Dabome, fantomski sugovornik nije pružio odgovor hoće li se kod rotacije zastava na krmi „Jadrana“ svake dvije godine možda mijenjati i vlasnik broda?

U tom grmu leži zec…

Osnovno pitanje ovog problema je definiranje vlasništva nad „Jadranom“. Tko bi u hibridnoj priči o zajedničkom korištenju bio vlasnik broda? Ako će brod ostati crnogorski, a da hrvatski porezni obveznici još pri tome plaćaju troškove njegove eksploatacije ravno je veleizdaji.  Uglavnom, ovakve frankenštajn ideje nemaju nikakvog pravnog utemeljenja.

Uz sve to, teško je i zamisliti posadu od 50 vrlih slovenskih mornara koji plove morem sinjim, a pod punim jedrima složenog jedrenjaka kao što je „Jadran“. Pa toliko ljudi jedva da ima cijela slovenska ratna mornarica! Ni u ovom djelu priče o „Jadranu“ novinaru se nije upalila lampica.

Čudni neki novinarski izvori, sve što kažu u korist je Crnogoraca.

Novinar Rašeta posve nekritički gura tezu kako Hrvatska, zbog aktualnih geopolitičkih previranja, mora pomagati malu Crnu Goru. Slažemo se s time u potpunosti, ali neka Crna Gora prvo pokaže da poštuje hrvatsku političku i svaku drugu podršku.

Na putu prema proglašenju svoje državne nezavisnosti od Srbije, Crna Gora uživala je jaku podršku Zagreba. Ipak, rezimirajmo malo odnose Hrvatske i Crne Gore.  Podgorica se potpuno „lišo“ izvukla iz agresije na Dubrovnik, Cavtat i Konavle. Pravu odštetu za ubijene Hrvate i popaljene kuće po hrvatskom jugu nikada nisu platili. Crnoj Gori hrvatski političari nikada nisu ispostavili račun za golemu flotu JRM koju su 1991. povukli iz hrvatskih luka u Boku Kotorsku te je kasnije lešinarski rasprodali po svijetu za stotine i stotine milijuna eura.

Povijesna je činjenica da je najveći broj ratnih brodova JRM-a (89 posto) stalno bazirao u hrvatskim lukama: Puli, Šibeniku, Splitu (Ratna luka Lora) i Pločama, a u Crnoj Gori bazirali su samo brodovi iz sastava 9. Vojnopomorskog sektora: patrolni čamci, minopolagači i neki pomoćni brodovi (11 posto).

Nikada niti jedno vojnopomorsko učilište ili škola nisu bili bazirani na teritoriju Crne Gore pa tako nije ni školski brod „Jadran“, niti je imao potrebu bazirati se u nekoj od crnogorskih luka. Crna Gora nije ni spomenuta u hrvatskoj tužbi za genocid i zločina protiv hrvatskih građana, a što se kasnije pokazalo kao pogreška. Da nije bilo svesrdne podrške Hrvatske, nikada Crna Gora ne bi ušla u NATO savez.

Kada se razdruživala sa Srbijom, opet je Crnoj Gori pomogla Hrvatska. Nepoznato je u široj javnosti kako je euro kao valuta fizički ušao u crnogorski platni promet. Cijela operacija, naime, odvijala se 2002. godine preko aerodroma u Ćilipima, kada je golemi zrakoplov Airbus „Deutsche Banka“ sletio s nekoliko milijardi eura u svom teretnom prostoru. Goleme svote eura na teretnim paletama ukrcane su u male kamiončiće. Vozila nisu imala vidljive oznake, neki su imali oznake „Hrvatske pošte“. Za volanima su bili hrvatski vozači, a osiguranje, također u civilu, pružali su hrvatski policajci.

Osim silnog novca u kamionima bili su i sanduci pješačkog naoružanja kako dodatna pomoć Hrvatske za slučaj da zatreba Crnogorcima u najavljenom raskidanju državne zajednice sa Srbima. Mala karavana sa Ćilipa sretno je u potpunoj diskreciji stigla do Podgorice, a euri u crnogorski platni krvotok. Ako novinar Rašeta sumnja u ovo navedeno, slobodno navode može provjeriti kod tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova RH.

Dakle, još u vrijeme dok je još bila u čvrstoj državnoj zajednici sa Srbijom, Hrvatska nije ignorirala vapaj za pomoć i pružila je ruku Crnoj Gori da se izvuče iz „srbijanskog gliba“.

Bilo bi profesionalno da se u svome članku novinar zapitao kako je Crna Gora uopće došla u posjed „Jadrana“. To je fundament cijele priče. Ako možda ne zna, slobodni smo mu ukratko objasniti. Dakle, matična luka upisa tog broda je Split i brod je samo privremeno otplovio (15. listopada 1990.) u Tivat u tamošnje remontno brodogradilište „Sava Kovačević“, a radi obavljanja velikog remonta i rekonstrukcije. Pošto su izbili oružani sukobi u Republici Hrvatskoj, potom i crnogorska agresija na Hrvatsku, samo zbog tih zbivanja brod je ostao u Tivtu. Činjenica je, dakle, da se na kraju raspada bivše Jugoslavije taj brod našao u Crnoj Gori zahvaljujući specifičnim razlozima (remontu broda) i da ga je trebalo, nakon završetka rata, vratiti u njegovu stalnu pomorsku bazu u Hrvatskoj. No, to se nije dogodilo.

Ponavljamo, Tivat je bio samo mjesto generalni remont broda, a nikako ne promjena matične luke i pravnog statusa broda. Više od 80 posto flote JRM-a iz hrvatskih luka je oteto i prebačeno krajem 1991. godine u crnogorske luke. Najbolji dio te flote, koja je po principima sukcesije, pripadala Hrvatskoj, Podgorica je rasprodala na području Bliskog istoka.

Možda kolega Rašeta ne zna za podatak da je Crna Gora u vojnom proračunu bivše SFRJ sudjelovala sa mizernih 2,5 posto. Na koji način oni u Podgorici misle obešteti hrvatske građane za otetu i prodanu imovinu iz hrvatskih luka? To još nitko ne zna, a Rašeta se ni ne pita.

Piše Rašeta i o nedavnoj posjeti predsjednika Zorana Milanovića Crnoj Gori. Što reći o ozbiljnosti te posjete i njezinoj pripremi kada je našeg predsjednika u Kotoru dočekao i pozdravio gradonačelnik tog grada Željko Aprcović koji je 1991. bio istaknuti ratnik sa Konavala i Dubrovnika i jedan od onih koji su od tamo “evakuisali” značajne količine konavoskih pršuta i vina. Aprcović se tada dragovoljno javljao i da ide u drugu jedinicu JNA koja je imala zadatak “oslobađati Loru” u Splitu.

Ovo je ne samo provokacija domaćina, nego i vrlo ozbiljan propust hrvatskog dijela protokola koji ni hrvatski mediji uopće nisu uočili. S druge strane, Crnogorci su na vrijeme iz protokola uklonili jednog drugog „junaka“. Uočeno je kako na Cetinju, za vrijeme dočeka hrvatskog šefa države, među uzvanicima nije bio general Dragutin Dakić, načelnik Generalštaba vojske Crne Gore.

Za upućene – to nije čudno.

Naime, general Dakić je kao mladi potporučnik zapovijedao vodom u 5. proleterskoj motoriziranoj brigadi JNA (crnogorska, pod zapovijedanjem potpukovnika Kričak Sime), koja je ratovala u Konavlima i na Dubrovniku. Zanimljivo, ovog „junaka“ smo školovali na Hrvatskom vojnom učilištu prije koju godinu (!!). Dakle, sklonili su ga dok hrvatski predsjednik ne ode. Je li na koncu Milanović sa domaćinima pričao o povratku otetog hrvatskog broda, uopće nije poznato. Dojma smo da nije.

Čemu guranje teze o bezuvjetnoj podršci Hrvatske Crnoj Gori? Zašto se traži da uporno bičujemo sami sebe apropos sretnije budućnosti međusobnih odnosa koja nas tobože čeka? I otac psihologije Sigmund Freud bio bi u ozbiljnoj dilemi kako odgovoriti na to pitanje.

Hrvatska se na putu u EU odrekla isključivog ribolovno-zaštitnog pojasa i djela mora u Savudrijskog vali. Privremenim režimom razgraničenja na moru sa Crnom Gorom odrekli smo se i djela suvereniteta na južnom Jadranu, a poradi dobrih odnosa sa susjedima. Samo od sebe nameće se pitanje – čega se će i hoće li uopće, zarad dobrih odnosa sa Hrvatskom, odreći Crnogorci?

Sve to uvaženog kolegu Rašetu ne zanima. Šteta.

M. Marković/Foto: Stevan Kordić

(Fotografija otetog broda Jadran i delfina, pod nazivom “Army of Montenegro”, 2015. godine je osvojila nagradu  National Geographica u kategoriji “Pejzaži” na međunarodnom foto natječaju Global Scientific Research Foundation).

 

Komentari
Share Button