Marijan Gubina s deset godina preživio je 260 dana zatočeništva u Dalju. Prošao je torture, glad i ropski rad, a danas svjedoči o istini Domovinskog rata i promiče mir, ljubav i vjeru.
Sve su ratne priče o logorima teške, ali priča Marijana Gubine jedna je od najpotresnijih. S obitelji je u zatočeništvu proveo 260 dana, na rubu između života i smrti. Prošli su nezamislive torture, lažna strijeljanja i ropski rad.
– Dalj je 1. kolovoza 1991. bio mjesto posebnog užasa. Iza mene je cesta kojom sam nakon zarobljeništva morao svaki dan ići na radne obaveze kod jedne obitelji i činiti sve što su mi rekli – od teških fizičkih poslova do skupljanja leševa, prisjeća se Gubina.
Tada je imao samo deset godina. Probudili su ga pucnji i eksplozije.
– Zastrašujuća je bila ta scena buđenja, ali puno gora kada su ušli u kuću i počeli mlatiti oca i majku. To je bila prva naša ružna, strašna scena, rekao je.
Logori, krv i smrt
Napadom srpskih pobunjenika na policijsku postaju u Dalju počela su ubojstva i zlostavljanja.
– U Dalju je bilo jako puno logora, od sabirnih centara do klasičnih zatvora u obiteljskim kućama. Ovo je krvavi kanal u koji se slijevala krv djelatnika policijske postaje i civilne zaštite. Na cijelom ovom području proliveno je previše krvi, rekao je Gubina.
Njegovo svjedočanstvo desetogodišnjeg dječaka, kojega su tjerali da skuplja mrtva tijela, a s ocem je bio dodijeljen kao rob srpskim obiteljima, ovih je dana oživjelo i na filmskom platnu, prema scenariju nastalom po njegovoj knjizi.
– Nagurali su nas u jednu prostoriju, grupu ljudi. Mi smo nuždu vršili u kanti, svi tamo, ležali po podu. Ljudi su bili izlomljeni, krvavi, prepuni jecaja. Još je teže bilo slušati urlike iz drugih prostorija. Najteže je bilo gledati roditelje i sestre kako ih muče. Danas, kad sam roditelj, to mi je nepojmljivo, rekao je.
Sestra prošla najgore
Njegova tada dvadesetogodišnja sestra, kaže, prošla je nezamislivi pakao.
– Grupna silovanja događala su se po okupiranim dijelovima Hrvatske i Srbije. U visokom stupnju trudnoće vezali su je za vrata i trenirali bacanje noževa, tako da je bila izrezana od glave do pete. Ona je preživjela nezamislivi pakao, kazao je Gubina.
Sam je, nakon premlaćivanja, jedva ostao živ.
– Doveli su me do toga da sam izgubio svijest, doslovno su me ubili od batina. Nitko nije htio pružiti liječničku pomoć. Ali jedan Srbin se pobrinuo za mene. Uvijek postoji dobro u tom zlu, rekao je.
Roditeljska ljubav jača od smrti
Dok gleda rijetke obiteljske fotografije, Gubina se prisjeća roditeljske snage koja ih je držala na životu.
– To je ta roditeljska ljubav, nadnaravna snaga. Ljudi koji su imali manje ozljede umirali su, a roditelji su ostajali živi, boreći se da zaštite djecu. Nažalost, to nije bilo dovoljno, rekao je.
– Sve su to jezovite scene – raskomadana tijela, krv, organi. Takve slike vas paraliziraju. U tom užasu rata mi djeca, nas više od 500 u logorima, puno smo brže sazrijevali, dodao je.
Od logoraša do mirotvorca
Kada se uspio suočiti s traumama, Gubina je odlučio svjedočiti istinu o Domovinskom ratu i promicati mir.
– Ljudi koji su proživjeli kalvariju bili bi mnogo više mirotvorci da su svi zločinci privedeni pravdi. Jer tuga se lako pretvori u gnjev i revolt. Kakvu poruku šaljemo mladima ako su oni koji su mučili i ubijali danas slobodni?, upitao je.
Spasile su ga, kaže, ljubav, vjera i težnja za dobrim.
– Treba nam biti u fokusu odati počast žrtvama i žalovati zbog kalvarije koju smo proživjeli kao narod, poručio je Gubina, koji će u vukovarskoj Koloni sjećanja koračati s nadom da je svijet još moguće graditi na tim temeljima.
M.M /Foto: hrt
