Preminuo je umirovljeni general zbora Ante Roso u 74. godini života. Bit će pokopan u Francuskoj, a na posljednji ispraćaj doći će i njegovi suborci, među kojima i general Ante Gotovina. U nastavku donosimo autoriziranu biografiju generala Ante Rose:
General zbora Ante Zorislav Roso rođen je 25. travnja 1952. u Vladislavcima, Općina Osijek. Osnovnu i srednju Tehničku školu saobraćajnog smjera, specijalnost termička izolacija završio je u Osijeku. Nakon srednje škole radio je različite fizičke poslove, među ostalim i u osječkoj šećerani.
Vojni rok služio je 1971./1972. u Kruševcu. Za osobito isticanje u poznavanju i obavljanju vojničkih dužnosti te za uzorno vojničko držanje odlikovan je Medaljom za vojničke vrline (1972.). Tijekom vojnog roka unapređivan je u činove: razvodnika, desetara, mlađeg vodnika i vodnika.
Zbog neslaganja s tadašnjom državnom politikom, potkraj 1973. napušta Jugoslaviju i odlazi u SR Njemačku, gdje u siječnju 1974. stječe status političkog emigranta. Francuskoj vojsci / Legiji stranaca pristupa 8. svibnja 1974., službujući u nizu zemalja Afrike, Južne Amerike i Europe.
Godine 1985. dobio je francusko državljanstvo, a brisan je iz jugoslavenskog.
Službovao je u brojnim postrojbama Legije stranaca, od kojih se posebno ističu: 2. padobranska regimenta, 13. brigada, 4. regimenta i 1. regimenta (administrativna), iz koje je umirovljen. Umirovljen je krajem 1988. u činu stožernog narednika.
Tijekom službe u Legiji stranaca školovao se uz rad te je završio niz škola i tečajeva: Školu francuskog jezika; Temeljnu legionarsku izobrazbu; Nižu dočasničku školu; Tečaj protutenkovske borbe; Tečaj za pilota helikoptera; Tečaj za specijalne operacije (specijalizirao noćnu i gerilsku borbu) i dr.
Za zasluge u Legiji stranaca i Francuskoj vojsci dodijeljen mu je niz odlikovanja, pohvaljivan je i nagrađivan.
Po umirovljenju kraće vrijeme, do povratka u Hrvatsku, živi u Francuskoj. Potaknut političkim promjenama u Hrvatskoj, kao profesionalni vojnik, u travnju 1991. dragovoljno se stavlja na raspolaganje tadašnjem ministru obrane. Sudjeluje u ustrojavanju Zbora narodne garde (ZNG), a potom i specijalnih postrojbi Hrvatske vojske. Tijek djelatne vojne službe u Oružanim snagama RH bio je sljedeći:
– 15. svibnja 1991. – 13. siječnja 1992. – ZNG / GS HV-a – Specijalni bataljon – zapovjednik
– 13. siječnja 1992. – 15. listopada 1993. – GS HV-a – pomoćnik načelnika za posebne (specijalne) jedinice
– 15. listopada 1993. – 7. travnja 1995. – Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HR H-B) – Hrvatsko vijeće obrane (HVO) – Glavni stožer HVO-a – načelnik GS HVO-a
– 7. travnja 1995. – 31. prosinca 1995. – GS OSRH – Specijalne postrojbe – Ured pomoćnika načelnika GS OSRH za specijalne postrojbe – pomoćnik, ujedno zamjenik pomoćnika načelnika GS OSRH za specijalne postrojbe
– 1. siječnja 1996. – 23. listopada 1996. – MORH – Središnji arhiv – bez rasporeda
– 23. listopada 1996. – 7. srpnja 1997. – MORH – Vojni muzej – ravnatelj
– 7. srpnja 1997. – prestanak djelatne vojne službe.
Tijekom Domovinskog rata bio je sudionik brojnih operacija na bojišnicama u RH i BiH (od Istočnoslavonske do Livanjske) te u operacijama Maslenica i Oluja. Bio je član Vojnog savjeta u Ministarstvu obrane (1992., 1996.). Članom Predsjedničkog vijeća HR H-B imenovan je 10. prosinca 1993. godine. Kao načelnik GS HVO-a, 23. veljače 1994. potpisao je u Zagrebu Sporazum o prekidu vatre s glavnim zapovjednikom Armije BiH.
U djelatnu vojnu službu u OSRH primljen je 15. svibnja 1991. godine. Dana 26. studenog 1991. dodijeljen mu je čin djelatnog general-bojnika HV-a. Potom je promican u činove: general-pukovnika (listopad 1993.) i generala zbora (24. svibnja 1994.). Umirovljen je 20. kolovoza 1997. u činu generala zbora OSRH.
Za zasluge u OSRH odlikovan je: Spomenicom Domovinskog rata (1994.), Redom Nikole Šubića Zrinskog (1995.), Redom bana Jelačića (1995.), Redom hrvatskog trolista (1995.), Spomenicom domovinske zahvalnosti za 5 godina (1995.), Medaljom za iznimne pothvate (1996.), Redom kneza Domagoja s ogrlicom (1997.) i Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom (2018.). Dobio je više pohvala i nagrada vrhovnog zapovjednika OSRH i načelnika GS OSRH.
Obiteljske prilike: otac Ante (1925.), VKV vozač; majka Slavica (rođena Bakavac, 1924.), radnica. Ima brata Ivana (1954.), bojnika Legije stranaca, i Veselka (1960.). Oženjen je Christine (rođena Raynaud, 1953.), časnicom Francuske vojske, s kojom ima sina Antu Louisa (1991.), programera.
U slobodno vrijeme bavi se pisanjem stručne vojne literature. Bio je jedan od utemeljitelja Hrvatskog generalskog zbora u studenom 2005. godine. Govori francuski, njemački i ruski.
(Biografija autorizirana 26. siječanja. 2022.)
M. Marković/Foto: Mario Strinavić UP
