U Zagrebu je preminuo umirovljeni general Anton Tus (92). Nakon umirovljenja u JNA, u lipnju 1991. gdje je bio zapovjednik Ratnog zrakoplovstva, u rujnu 1991. godine se pridružio Hrvatskoj vojsci.
Prvi Tuđmanov poziv da se uključi u obranu Hrvatske je odgodio čekajući da dobije mirovinu iz Beograda. U rujnu 1991. imenovan za načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Hrvatske.
Na toj dužnosti je ostao do 1992. godine kada je došao u sukob s ministrom obrane Gojkom Šuškom i predsjednikom Franjom Tuđmanom zbog zalaganja za tzv. ruski sustav organizacije obrane u kojem je Glavni stožer nadređen ministru obrane.
Stožerni general Anton Tus rođen je 22. studenog 1931. u Bribiru, Općina Crikvenica. Po narodnosti je Hrvat. Osnovnu školu završio je u Novom Vinodolskom, a srednju u Novom Vinodolskom i Kastvu (1947.). Vazduhoplovno vojno učilište završio je 1950. u Mostaru (IV. klasa).
Tijekom Drugog svjetskog rata bio je sudionik Narodnooslobodilačke borbe od 20. veljače 1944. do 1. kolovoza 1945., kao kurir u Kotarskom narodnooslobodilačkom odboru Novi Vinodolski.
Tijekom službe u JNA službovao je u garnizonima Pančevo, Mostar, Skoplje, Pula, Beograd, Zagreb i Zemun.
Tijekom aktivne vojne službe letio je na gotovo svim tipovima aviona u sastavu RV-a i PVO-a, uključujući i nadzvučne MiG-21 i MiG-29. Bio je osposobljen za letenje u svim meteorološkim uvjetima danju i noću, a kao pilot I. kategorije stekao je zvanje instruktora letenja. Bio je nositelj “zlatnog letačkog znaka” RV-a i PVO-a, a letio je i na sovjetskim i američkim nadzvučnim avionima.
U JNA je primljen je 1. studenog 1950. i proizveden u čin potporučnika avijacije. Potom je unapređivan u činove: poručnika avijacije (22. prosinca 1953.), kapetana avijacije (22. prosinca 1957.), kapetana I. klase avijacije (22. prosinca 1960.), majora avijacije (22. prosinca 1964.), potpukovnika avijacije (22. prosinca 1968.), pukovnika avijacije (22. prosinca 1972. – izvanredno), general-majora avijacije (22. prosinca 1977.), general-potpukovnika avijacije (22. prosinca 1983. – prijevremeno) i general-pukovnika avijacije (22. prosinca 1988.).
U JNA je umirovljen sredinom lipnja 1991. godine.
Tijekom službe u JNA završio je: Višu školu usavršavanja (Pula, 1957.), Vazduhoplovnu vojnu akademiju “J. A. Gagarin” (Moskva, SSSR, 1967.), Komandno-štabnu akademiju RV-a i PVO-a (Beograd, 1969.), Ratnu školu (XVI. klasa, Beograd, 1971.).
Početkom rujna 1991. stavio se na raspolaganje Uredu predsjednika RH. Daljnji tijek službe u OSRH bio je sljedeći:
– 14. rujna 1991. – primio dužnost načelnika Glavnog stožera HV-a (službeno objavljeno 21. rujna), koju je obnašao do 20. studenog 1992.
– 20. studenog 1992. – 1. prosinca 1995. – glavni vojni savjetnik predsjednika RH
– 1. prosinca 1995. – 19. siječnja 1996. – Ured za međunarodnu vojnu suradnju – pročelnik
– 1. travnja 1996. – umirovljen na vlastiti zahtjev. Od 12. veljače 2001. do 1. listopada 2005. bio je veleposlanik u Ministarstvu vanjskih poslova – šef Misije RH pri NATO-u.
Kao načelnik Glavnog stožera HV-a sudjelovao je u planiranju, provođenju i zapovijedanju operacijama u prve dvije godine Domovinskog rata (od osvajanja skladišta i vojarni JNA do slamanja napadne operacije JNA na cijelom hrvatskom ratištu – oslobađanjem zapadne Slavonije, juga Dalmacije, Bosanske Posavine, Miljevačkog platoa i drugo). Bio je sudionik operacija Bljesak i Oluja.
Kao glavni vojni savjetnik predsjednika RH bavio se pitanjima strateškog razvoja HV-a, odnosima RH i NATO-a te planiranjem i praćenjem završnih operacija HV-a. Na dužnosti veleposlanika Republike Hrvatske pri NATO-u dao je poseban doprinos njezinu ulasku u NATO. Tijekom i nakon Domovinskog rata bio je član Vrhovnog državnog vijeća RH, član Vojnog savjeta u Ministarstvu obrane, član Vijeća narodne obrane RH, član Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti te član Odbora za obranu Hrvatskog sabora.
U djelatnu vojnu službu OSRH primljen je 14. rujna 1991. U čin generala zbora preveden je 26. studenog 1991. godine. Umirovljen je 1. travnja 1996. u činu generala zbora. Dana 25. svibnja 2000. izvanredno je promaknut u čin stožernog generala zrakoplovstva.
Prilikom dodjele letačkih zvanja letačima Hrvatske vojske preveden je u letačko zvanje instruktora letenja.
Za zasluge u OSRH odlikovan je: Spomenicom Domovinskog rata (1992.), Redom Nikole Šubića Zrinskog (1995.), Redom bana Jelačića (1995.), Redom hrvatskog trolista (1995.), Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom (1995.), Spomenicom domovinske zahvalnosti za 5 godina (1996.), medaljama “Bljesak” (1996.), i “Oluja” (1996.), Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom (2000.), Redom kneza Domagoja s ogrlicom (2000.) i Redom kneza Branimira s ogrlicom (2013.). Dobio je Nagradu Vinodolske općina za životno djelo (2019.).
Od stranih jezika govori engleski i ruski.
Obiteljske prilike: otac Juraj (1877.), građevinski poduzetnik; majka Lucija (rođena Saftić, 1888.), kućanica. Ima sestru Franku (1923.).
Bio je oženjen Jelkom (rođena Mlinarić, 1937.), profesoricom. Ima dvojicu sinova: Josipa (1963.), profesora fizičke kulture, i Tomislava (1967.), diplomiranog pravnika.
M. Marković/Foto: press
