TKO je odobrio da se dr. Franji Tuđmanu izda putovnice 1987. godine otkrio je piše Roman Leljak! U prilogu je objavio dokument beogradske Udbe od 1.travnja 1987. u kojemu se spominju još neka značajna imena.
Nakon što je 1981. zbog „neprijateljske propagande“ osuđen na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u trajanju od pet godina, Franjo Tuđman služio je kaznu od siječnja 1982. do veljače 1983. u zatvoru u Lepoglavi, a zbog pogoršanog zdravstvenog stanja privremeno je pušten kući.
Vraćen je na odsluženje kazne u svibnju 1984., a nakon nekoliko mjeseci Vrhovni sud donio je rješenje o uvjetnom otpuštanju zbog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja.
U to je vrijeme k Tuđmanu u njegovu vilu u Nazorovoj često navraćao Mika Špiljak, kojeg Tuđman u svojem dnevniku spominje samo inicijalima (M. Š.) ili pak kao Miku.
Mika Špiljak tada je bio bio je jedan od najmoćnijih hrvatskih komunista, do 1986. godine bio je predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Smatrao se vođom tzv. liberalne struje u rukovodstvu hrvatskih komunista, a glavni rival bio mu je Stipe Šuvar.
Iako je tema povratka putovnice dr. Franji Tuđmanu medijski zanimljiva, pravo pitanje je zašto mu je uopće oduzeta. I zašto bi bilo kome u normalnoj državi bila oduzeta putovnica.
Iz Tuđmanovih je zapisa očito da su njih dvojica imala kontakte, ali je zbog okolnosti u kojima se nalazio Tuđman pazio što će zapisati u dnevnik. Tako je 27. studenog 1986. napisao: „Predvečer navratio M. Š. Ankica se pita zašto tako često.“
UDBA SFRJ o Tuđmanovoj putovnici by Maxportal.hr
Prema tvrdnjama Vanje Špiljka, sina Mike Špiljka, njegov otac i Tuđman bili su u dobrim odnosima:
„Njihovo poznanstvo, koliko je meni poznato, potječe još iz doba Drugog svjetskog rata. Radili su različite poslove, nisu se svakodnevno viđali, ali je odnos bio korektan, bez obzira na različite životne faze svakog od njih.“
Tuđman je u svom dnevniku 1. prosinca 1986. napisao da mu je profesor Ivan Ljubić javio broj telefona Mike Špiljka da mu se javi radi razgovora:
„Nazvah ga navečer. Predložio da se čujemo polovinom mjeseca. Rekoh mu da je meni već dosta trpljenja; da su ovakvom politikom doveli do toga da je već i Tito glavni neprijatelj, a oni su tamo znali koga treba ukloniti da bi stigli dovde… da se ne mislim pomiriti s takvim stanjem i ako mi ne dopusti tiskanje da ću to učiniti drugim putem… Uglavnom slušao, ali i primijetio ‘batina uvijek ima dva kraja’“.
Četiri Tuđmanova zahtjeva
Disident Tuđman i vodeći komunistički funkcionar Špiljak našli su se 28. prosinca 1986. i tada je Tuđman Špiljku postavio četiri zahtjeva vezana uz svoje političko djelovanje:
1. skidanje zabrane
2. omogućavanje tiskanja
3. vraćanje putovnice (morah reći pasoša jer ne znam bi li me razumio), i
4. zahtjev da mi se odobri na Mirogoju grobnica da bih mogao prenijeti posmrtne ostatke oca, brata i majke…
Desetak dana poslije, 9. siječnja 1987., Tuđman je predao zahtjev za izdavanje putovnice.
„Redovnim putem, Gradskom Sekretarijatu unutrašnjih poslova. Ali sam istodobno poslao i pismo Republičkom sekretaru Vilimu Mulcu. Po običaju ustrajem na ispravnosti svojih stajališta. A to, kako mi je ne jednom govorio Krleža, moćnici nikad ne vole.“
Potom 10. ožujka 1987. Tuđman u dnevniku spominje osobu koju oslovljava sa „čovjek“.(…)
U to je vrijeme Tuđman iščekivao odluku o svojoj putovnici, pa je 9. travnja 1987. zapisao u dnevnik kako je za vrijeme boravka u Stockholmu predsjednik Skupštine SFRJ Ivo Vrandečić izjavio kako se svima daju putovnice, da nema potrebe praviti slučajeve.
„Tako su se već prenijele glasine da su i meni dali putovnicu. A, ipak, rješenja još nema“, ustanovio je. A onda je napokon 17. travnja 1987. dobio obavijest poštom da može doći podići svoj pasoš.
„Odoh i podigoh ga u Petrinjskoj 30, na III. katu soba 114. Tako poslije punih 15 godina opet postah građanin svijeta, po dopuštenju drage nam vlasti. Još će me i tiskati za života.“
U pozadini zahtjeva za izdavanjem putovnice mjesecima se odvijala prava politička drama. Iz zanimljivog slijeda okolnosti u vezi s Tuđmanovom putovnicom moglo bi se zaključiti da su u toj operaciji ključnu ulogu odigrali Mika Špiljak i – Josip Perković.
Mika Špiljak je i osobno potvrdio da je upravo on omogućio Franji Tuđmanu da dobije putovnicu te da je inicijativu pokrenuo preko tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Vilima Mulca. Otkrio je i kako je tekao njegov sastanak s Franjom Tuđmanom na tu temu. To njegovo priznanje izašlo je u listu “Globus” 10. prosinca 1999., na dan smrti predsjednika Tuđmana.
U intervjuu novinaru Darku Hudelistu Mika Špiljak je rekao:
„Da, ja sam Tuđmanu omogućio da dođe do putovnice! Bilo je to 1987., 1988. ili 1989. – nisam posve siguran. Tada sam već bio u mirovini.“
Špiljak je u mirovini bio od 1986. godine, ali je još uvijek imao veliki utjecaj. O tome kako je uspostavio kontakt s Tuđmanom, Špiljak je rekao: „Tuđman je preko mog bratića, s kojim je išao u školu, tražio da ga primim. Naravno da sam ga primio – u svom stanu u Zagrebu.“
Sadržaj razgovora Špiljak opisuje identično onome što je i Tuđman zapisao u svom dnevniku:
„On je od mene tražio tri stvari. Prvo, da mu pomognem da mu se u Hrvatskoj objavljuju knjige što ih je napisao. Drugo, da se zauzmem oko toga da dobije pasoš. I treće, da mu pomognem da se posmrtni ostaci njegovih roditelja premjeste iz mjesnog groblja u Velikom Trgovišću na zagrebački Mirogoj. Sve sam to prenio tadašnjem ministru unutrašnjih poslova SRH Vilimu Mulcu. Kako sam bio u mirovini, nisam se više htio time baviti. I kad sam to Mulcu iznio, rekao je: ‘Slušaj, ovih je dana Đilas u Beogradu dobio pasoš, nema razloga da ga mi ne damo i Tuđmanu!’
Oko druge dvije stvari nije mi dao nikakav komentar. Mislim daje Tuđman dobio putovnicu baš nakon mog posjeta Mulcu. Koliko sam ja na to presudno utjecao – ne znam.“
Plan za pariranje Memorandumu SANU
Prema tumačenju Josipa Manolića, kao jedan od najviše pozicioniranih komunista Hrvatske, Špiljak je odmah nakon pojave Memoranduma SANU od SDS-a dobio informacije da srpski intelektualci, četnička emigracija i srpski lobiji u SAD-u nastoje pridobiti američke vlasti za realizaciju tog plana.
On je zato smatrao da „Hrvatska mora parirati Srbima na isti način te omogućiti viđenijim Hrvatima nacionalistima da odu u SAD i Kanadu“. Manolić o tome kaže:
„Špiljak je dobro procjenjivao da će doći do raspada Jugoslavije i zato je smatrao da bi Amerikanci trebali postati najjači hrvatski saveznici. Tuđman se odlično uklapao u taj plan i trebao je ujediniti razjedinjene emigrantske organizacije.“
No Špiljak je, prema Manolićevim riječima, imao još neke motive:
„Špiljak je znao da je višestranačje neminovno i da u eventualnoj promjeni vlasti treba poduprijeti one koji će biti spremni osigurati svojevrsnu zaštitu kako, kao pripadnik partizanske komunističke linije, ne bi trpio revanšizam i šikaniranje. A valjalo je posebno zaštititi i sina Vanju.“
Kako bi se cijeli plan ostvario, točka broj jedan bila je priprema za izdavanje Tuđmanove putovnice. U toj misiji tada je, prema vlastitim riječima, sudjelovao i Josip Perković.
Perković tvrdi daje Tuđmana upoznao slučajno, na glavnom zagrebačkom trgu koji se tada zvao Trg Republike. Upoznao ih je ondje jedan njegov dobar znanac koji je komunicirao s Tuđmanom, pa su tako Perković i Tuđman počeli i međusobno komunicirati. Bilo je to u jesen 1986. godine, dakle nekoliko mjeseci prije nego što je Tuđman podnio zahtjev za izdavanje putovnice, upravo negdje u vrijeme nakon objave Memoranduma SANU. Perković je Tuđmana upozorio da moraju biti vrlo oprezni te se ta komunikacija odvijala u strogoj tajnosti.
„Molio sam Tuđmana da nigdje slučajno ne upotrijebi moje ime, da me ne spominje, nema o tome priče ni kod kuće ni putem telefona. I to je prihvatio pa smo nastavili komunicirati“, rekao je Perković.
Svoje poznanstvo s Tuđmanom prije 1990. Perković je ovako opisao:
„To je jedna duga priča. Znali smo jedan za drugoga, da, bilo je tu svega. Ali o Tuđmanu namjerno ne bih govorio jer to zlorabe.“
Ima onih koji smatraju da Perković nije točno opisao ove događaje. Među onima koji smatraju da za Perkovićevu priču nema uporišta u Tuđmanovim dnevnicima jest i Vladimir Šeks, jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika krajem 80-ih. On tvrdi da postoji zapisnik sjednice Savjeta za zaštitu ustavnog poretka od 10. veljače 1987. kojem su prisustvovali i predsjednik Predsjedništva Hrvatske Milović i republički sekretar unutarnjih poslova, na kojoj je odlučeno da se putovnice izdaju Franji Tuđmanu, svećeniku Živku Kustiću i njemu, Vladimiru Šeksu. On o tome kaže:
„Imam kopiju tog dokumenta. Nepunih dva mjeseca prije toga odigrao se razgovor i posjet Franje Tuđmana Miki Špiljku. Preko te linije se odvila uputa vodstvu SR Hrvatske da se Franji vrati putovnica. Tako da je teško vjerodostojna Perkovićeva priča s Trgom Republike.“
Činjenica je da je od trenutka kada je Tuđman predao zahtjev do trenutka kada je dobio putovnicu prošlo nešto više od tri mjeseca, barem prema zabilježbama iz njegova dnevnika. S obzirom na osjetljivost situacije, te na njegovu izričitu molbu, jasno da Tuđman u dnevniku nije spominjao Perkovića, čak niti pod inicijalima ili na bilo koji drugi način. (…) Isto je tako očito da ni Perković u svojim javnim izjavama, a ni Tuđman u svom dnevniku, nisu iznijeli punu verziju priče o putovnici.
Marko Veselica potvrdio je priču da je Mika Špiljak bio jedan od najznačajnijih ljudi koji su pomogli Tuđmanu u vezi s putovnicom:
„Neke snage su pomagale da Tuđman dobije putovnicu, a među njima je bio i Mika Špiljak, koji je bio vrlo afirmirani čovjek, član Predsjedništva SFRJ, i jedno vrijeme predsjednik sindikata. On je bio jedan od liberalnijih među hrvatski orijentiranim snagama i pomogao je da Tuđman dobije putovnicu.“
Iako je tema povratka putovnice dr. Franji Tuđmanu medijski zanimljiva, pravo pitanje je zašto mu je uopće oduzeta. I zašto bi bilo kome u normalnoj državi bila oduzeta putovnica.
Marko Marković/foto:arhiv
