SDP je nedavne promjene na čelu HDZ-a kanio prezentirati kao kozmetičku, personalnu promjenu na vrhu, naglašavajući kako je „sve drugo ostalo isto“. I gadno je pogriješio. U SDP-u su vjerovali da će pobjeda biti laka ako birače uvjere da je njihova alternativa stari i mnogobrojnim aferama nagrižen Karamarkov HDZ, stranka koja je odgovorna najprije za sastavljanje, a onda i za rušenje jedne neučinkovite i nesposobne vlade, koja se, kako to Milanović voli naglašavati, pretvorila u „neuspješan politički eksperiment“, piše Vice Borić na portalu Dnevno.hr.
No, pokazalo se da se u predizborni eksperiment, zarobljen slikom Karamarkova HDZ-a i nesposoban akceptirati promjene koje donosi Plenković, upustio sam Milanović. Trebalo je proći svega nekoliko tjedana da bi HDZ-ova „Ahilova peta“ postala njegova najveća prednost.
Ta prednost bi, po procjenama samih SDP-ovaca, mogla biti tolika da Plenkoviću nakon izbora neće trebati MOST za sastavljanje parlamentarne većine. A to bi ujedno značilo formiranje prve stabilne vlade nakon desetljetnog glavinjanja u trulim koalicijskim sporazumima, te udaljavanje SDP-a od šanse da ponovo zavlada Hrvatskom na duži rok.
SDP u kampanju ušao s krivim premisama
Svojom odlukom da izađe samostalno na izbore Plenković je potpuno poremetio sve dosadašnje uzuse na učmaloj političkoj sceni Hrvatske i doslovce izbacio iz tračnica SDP-ovu kompoziciju. Nitko od njegovih oponenata nije računao će se „briselski Plenković“ drznuti na odlučne poteze, koji su prije desetak dana kulminirali njegovom izjavom kako je tzv. Domoljubna koalicija mrtva i da HDZ na izbore ide samostalno.
Nakon te prijelomne rečenice rođen je novi HDZ, kojem je aktualni potpredsjednik stranke Tomislav Čuljak, svojim nedavnim odustajanjem od kandidature, širom otvorio vrata. Tako je ono što je do jučer zvučalo kao svetogrđe postalo glavnom političkom mantrom svih HDZ-ovih prvaka: „HDZ je dovoljno snažan da nastupi samostalno i zatraži potporu biračkog tijela za uvođenje političke stabilnosti nužne za gospodarski rast. U tu bitku HDZ ide s novim ljudima, neopterećen dosadašnjim interesnim odnosima.“
Odustajanje od koalicijskog koncepta kojeg je u intermezzu između Karamarkove ostavke i Plenkovićeva izbora vodio Milijan Brkić potpuno je preokrenulo odnose snaga. HDZ se naglo, i iznad svih očekivanja, oporavio i sustigao SDP.
Odluka o samostalnom nastupu, koja je nesumnjivo donesena pod odlučujućim Plenkovićevim utjecajem, snažno je odjeknula, ne samo kod tradicionalnih birača stranke, nego i u širem biračkom tijelu, kao konačna najava političke promjene za kojom država i društvo vape godinama. U očima mnogih koji su svjesni koliku dalekosežnu važnosti idući parlamentarni izbori imaju za budućnost hrvatskog naroda, države i društva u sjećanje su se vratila vremena kada je HDZ, u prvih deset Tuđmanovih godina, okupljajući sve kojima je do Hrvatske stalo, bio jamstvo stvaranja, obrane, oslobođenja, razvoja i međunarodne afirmacije hrvatske države.
Razbijen strah od „novog Sanadera“
U želji da pred birače izađe s „moderniziranim i od raznih balasta pročišćenim HDZ-om“ i tako zadobije većinsko povjerenje kako bi na novim osnovama preuzeo odgovornost za budućnost Hrvatske, na što su ga nedavno pozvali i stranački utemeljitelji, Plenković je pokazao da je proteklih deset godina sazrio u vrsnog političara sposobnog za preuzimanje liderske uloge u državi.
Unatoč svim rezervama onih koji ga ne poznaju dovoljno i koji, zbog opravdanog straha od „novog Sanadera“ s oprezom prate njegove poteze, pokazalo se da Plenković te strahove svojom učinkovitošću ubrzano razbija.
Procjenom da Hrvatska ne može izdržati još jedno razdoblje vladavine klijentelističkih skupina koje se metodama predizbornog inženjeringa među sobom bore za raspodjelu političke moći i utjecaja, zanemarujući pritom probitak običnih građana i nacionalne interese, on je pogodio u srž očekivanja biračkog tijela i ostavio svoje glavne oponente da glavinjaju u političkoj prašini koju je time podigao. Bio je to golem iskorak koji je, potpuno neočekivano, doslovce preko noći, izmijenio uloge na našoj političkoj sceni. SDP-ovce, koji su proteklih šest mjeseci bili u oporbi, natjerao je da se bore za politiku kontinuiteta, dok je on „vladajući“ HDZ pretvorio u predvodnika promjena. Milanović takvo nešto nije očekivao, jer su on i Karamarko prije samo dvije godine oštro oponirali zahtjevu više od 380 tisuća građana koji su tada tražili ukidanje prakse predizbornog koaliranja. I tu je teško pogriješio.
Milanović radi kako treba – na štetu SDP-a
Nesmotreno slažući „koaliciju svih koalicija“ i otimajući HDZ-u partnere kako bi ga onemogućio u sastavljanju široke koalicije, Milanović je svojoj stranci učinio medvjeđu uslugu. Ne samo što je kompromitiranom Beljaku dao istaknuto mjesto u kampanji i najavio povratak Stipe Mesića u političku orbitu, nego je dopustio da na njegovo listi bude Stipe Gabrić Jambo, da s nje prekasno otpadne nepopularni Tihomir Jakovina, i da stari, uglavnom omraženi, kadrovi dominiraju svim njegovim izbornim listama. Zbog toga je Plenkovićeva odluka o samostalnom nastupu izazvala pravi dar-mar.
Po svojoj političkoj težini i posljedicama ona je gotovo na razini one donesene uoči prvih višestranačkih izbora, kada je dr. Franjo Tuđman, nasuprot inicijativi kojom se ultimativno tražilo formiranje tzv. „koalicije hrvatskih demokratskih stranaka“ također odlučio, unatoč velikim pritiscima, da HDZ nastupiti samostalno. Pritom se, baš kao i u Plenkovićevom slučaju, na njegovoj listi našlo i kandidata nekoliko partnerskih stranaka i nestranačkih pojedinaca, koji su tako pokazali da se pridružuju matici umjesto da ju koalicijski razvodnjavaju. Tuđman je upravo je na taj način pobijedio na izborima i formirao kvalitetnu i stabilnu vlast, što je omogućilo ostvarivanje programa uspostave stvaranja samostalne i suverene Hrvatske. U novim povijesnim okolnostima slično je učinio i Plenković.
HDZ Milanovića može vratiti u ring samo – potezom „izgubljenih“
Tako je SDP u svom predizbornom koaliranju sam sebi pucao u noge, razvodnio svoju izbornu priču u trulom međustranačkom kompromiserstvu i oduzeo si realnu šansu za pobjedu. S druge strane Plenković je biračima i njihovim zahtjevima izašao u susret, omogućio im da glasuju po savjesti, za njima najdraže programe i kandidate stranaka, a sve ostalo je prepustio suradnji na temelju postignutih izbornih rezultata.
Zapravo, Plenković je biračima dao upravo ono što su tražili i za što bi se izborili da im ustavni sud svojim nategnutim tumačenjima prije dvije godine nije oduzeo pravo na referendum. Sada Plenković od njih traži potporu da pokuša promijeniti Hrvatsku, a to će ovisiti o izbornim rezultatima koji će, po svemu sudeći, biti više nego povoljni, posebice ako uspije osvježiti svoje izborne liste. Njegov eventualni neuspjeh u eliminaciji starih, kompromitiranih i isluženih kadrova posljednja je Milanovićeva šansa za povratak u ring. Jer ako najavljena, i u narodu očekivana, promjena ustukne pred potrebom kvalitativne promjene njezinih zastupnika i nositelja odgovornih dužnosti, sve bi se to moglo Plenkoviću obiti o glavu. Posebice ako na listama ostavi one kojima će to biti samo pričuvni položaj s kojeg će, u slučaju nepovoljnih rezultata, krenuti u operacije vraćanja svega na staro, čega se još uvijek nisu odrekli njegovi dojučerašnji oponenti. A onda će biti ne samo ugrožena njegova pozicija, nego će biti i propuštena rijetka prilika za ostvarenjem jednog od glavnih ciljeva, a to je vraćanje povjerenja građana u politiku. A propustiti tu priliku, nakon što je Milanović svojom izjavom kako se na njegovim listama gotovo ništa nije promijenilo i da su one „uglavnom iste“ kao i prošli put, omogućio HDZ-u da u tom dijelu snažno poentira, bilo bi uistinu tragično.
Plenković nije „kozmetičar“, reforme tek počinju
Povratkom Prgometa koji se svojevremeno zalagao za uvođenje preferencijalnog glasovanja, zbog čega je bio izvrgnut baražnoj vatri Karamarka i njegovih suradnika, Plenković je zapravo pokazao da odluka o HDZ-ovom samostalnom nastupu nije bila tek pokušaj političkog pariranja Milanoviću i njegovoj „koaliciji narodnog sporazuma“, već da je započeo ozbiljnu političku reformu u Hrvatskoj. Ona će, nesumnjivo biti na tragu opravdanih zahtijeva za promjenom izbornog zakona i zakona o političkim strankama, koje su i SDP i HDZ u prošlosti uporno odbijali.
S druge strane Kujundžićev povratak, koji nema snagu Prgometova već zbog same činjenice da, za razliku od njega, nije bez HDZ-a ostvario nikakav značajniji izborni rezultat, šalje uvjerljivu poruku da je došlo vrijeme okupljanja. Je li to dovoljno jamstvo da će se odnosi u najjačoj hrvatskoj stranci demokratizirati? Na žalost, jamstava nema, pogotovo ako na zlouporabu instituta stranačke discipline, koja se u predugo nametala i prije bilo kakve rasprave, ne reagira najšire članstvo.
U rukama običnih članova stranaka, prije svega HDZ-a i SDP-a, iako to možda pretenciozno zvuči, leži sudbina Hrvatske. Ako to članstvo već na idućim unutarstranačkim izborima počne kažnjavati poltronstvo, koje uvijek ide ruku pod ruku s nesposobnošću i manjkom osobnog integriteta, i počne nagrađivati one koji imaju svoje mišljenje i ne boje ga se iznositi, onda Hrvatska ima šansu. Jer prostor slobode uvijek postoji. Nedostaju samo ljudi koji su ga spremni uzeti.
AUTOR: Vice Borić/Dnevno.hr
