Dejan Medakovići nije „zagrebački dečko“, kako nas sada pokušavaju uvjeriti iz srpskih „kulturnih krugova“. Bio je član radne skupine koja je izradila Memorandum SANU-a koji je odredio način rješavanja „srpskog pitanja u Jugoslaviji“. Tog se Memoranduma nitko nikada nitko nije odrekao Bilo bi dobro da javnost vidi i čuje sve prigodne govore kao i sve „umjetničke“ izvedbe s Dana srpske kulture
U Zagrebu je trebalo prosvjedovati zbog otvaranja izložbe u Srpskom kulturnom centru, posvećene Dejanu Medakoviću, a koju je otvorio predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac.
Trebalo je prosvjedovati bez maski i bez straha. Doduše, i bez uzvikivanja pojedinih parola jer jednostavno za to nije bilo nikakve potrebe. Ali u pitanju su bili mladi ljudi, a svaka akcija stvara i reakciju.
A svaka provokacija, nekakav odgovor. Jer izložba koju je otvorio Milorad Pupovac gruba je provokacija. Ne zbog toga što je riječ o Danima srpske kulture, koliko god bilo neprimjereno i ružno njihovo održavanje u studenome, kada cijela uljuđena Hrvatska oplakuje i žrtve srpske agresije na Hrvatsku. Dojam je da ono što nisu uspjeli postići vijencima u Dunavu, sada pokušavaju preko „kulture“.
Što je to napravio iskusni političar Pupovac?
Otvorio je izložbu o Dejanu Medakoviću, koji nije „zagrebački dečko“, kako nas sada pokušavaju uvjeriti prosrpski orijentirani medijski i pojedini javni aktivisti. Dejan Medaković bio je predsjednik Srpske akademije znanosti i umetnosti od 1998. do 2003. Ali puno je važnije to što je bio član, ponavljam član, radne skupine koja je izradila Memorandum SANU-a i na temelju kojeg su napadnute i Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Kosovo.
Možda nije zgorega podsjetiti javnost koja će se sada danima zgražati nad ponašanjem onih koji su prosvjedovali protiv Medakovića, što je pisalo u tom strateškom programu srpske inteligencije koji je odredio način rješavanja „srpskog pitanja u Jugoslaviji“ i koji je prvi otvorio mogućnost da se ta država raspadne pri čemu je upućivao Srbe da se pripreme za takvu situaciju.
U njemu je, među ostalim, pisalo (i piše jer ga se nikad nitko nije odrekao!) da granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, da administrativne granice federativnih republika ne predstavljaju pravu sliku jer Srbi žive posvuda, da drugi narodi ugrožavaju Srbe koji su, eto, asimilirani, iskorištavani, istjerivani, nemaju mogućnost izražavanja, da su marginalizirani politički, kulturno i ekonomski.
Pa još da Srbe ugrožavaju protusrpske snage iz Hrvatske i Albanije i onda ključno: da je potrebna brza i skora akcija da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda. Ponovit ću, ovaj dokument napravila je srpska inteligencija: znanstvenici, akademici, vrhunski umjetnici. Memorandum SANU-a je objavljen u rujnu 1986., a već u kolovozu 1990. dogodila se ta najavljena „akcija“ i postavljene su barikade u okolici Knina i započela realizacija plana srpske inteligencije koja je rezultirala krvavom agresijom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Zanima me kako itko može „Pupovčevu“ izložbu stoga smatrati kulturnim događajem?! I to baš, slučajno, organiziranu u studenome? Pogotovo nakon što smo sve planove zloglasnog Memoranduma SANU-a osjetili na svojoj koži.
Nije zanemarivo ni to da se „srpski centri“ osnivaju i program se održava uz velike, da ne kažem ogromne, dotacije iz državnog proračuna. Pozivam medije i istraživačke novinare da posjete ta događanja i da na svojim društvenim mrežama objave integralni program da vidimo što se to točno financira javnim novcem. Dakle, bilo bi dobro da javnost vidi i čuje sve prigodne govore kao i sve „umjetničke“ izvedbe s tih kulturnih događaja.
Na društvenim mrežama možemo vidjeti snimke i izvedbe nekih srpskih kulturnih društava i to u Hrvatskoj na kojima je jasno da se izvodi pjesma s tekstom „Od Kruševa do Prizrena, Cetinja, Dubrovnika, Knina, Nevesinja, sa Avale, Lovćena i Šare, kliče srpstvo, ustani Lazare“. Trebamo li biti zabrinuti? Trebamo, čak i ako je samo riječ o provokaciji. Jer, kao što sam napisala, ta provokacija potaknut će neku drugu reakciju. Uostalom, javnost ima pravo do detalja znati gdje odlazi novac.
Iz državnog se proračuna, tako, u ovoj godini izdvojilo čak šest tisuća eura za autobiografsku knjigu Gorana Babića. Legitimno je pitanje kakav je to državni interes financirati njegovu autobiografsku knjigu? A razloga zbog kojeg Babić nije smio dobiti ni jednog jedinog centa iz državnog proračuna više je.
Jedan od njih je taj što je upravo on huškao na dr. Ivana Šretera, liječnika bolnice u Lipiku. Babiću kojem sad ne smetaju novci hrvatskih građana, smetalo je što je dr. Šreter koristio hrvatski jezik. Naime, dr. Šreter je jednom pacijentu u rubriku zanimanje upisao „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionirani oficir“, a taj se pacijent požalio na to. Babić je odmah nakon toga, 1984. u „Nedjeljnoj Dalmaciji“ u tekstu „Jezik na smrt“ napao dr. Šretera i direktno ga optužio za „ustašluk“. Dr. Šreter je nakon toga osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pedeset dana. Šretera su Srbi mučki ubili 1991., a njegovo tijelo još nije pronađeno.
Neću sada pisati o milijunima i milijunima eura koji se iz proračuna izdvajaju za programe srpske manjine u Hrvatskoj. U “Narodnim novinama”, dostupnima i u digitalnom izdanju, objavljena je „Odluka o rasporedu sredstava koja se u državnom proračunu RH osiguravaju za potrebe nacionalnih manjina u 2025. godini“ pa svatko može vidjeti o kakvim je iznosima riječ.
Na izložbi posvećenoj jednom od autora Memoranduma SANU-a, Dejanu Medakoviću, u Srpskom kulturnom centru bili su i istaknuti članovi stranke Možemo zastupnica Ivana Kekin i zamjenik gradonačelnika Zagreba Luka Korlaet. Da, isti oni likovi koji su prije dva tjedna slavili to što su „maknuli“ ulice koje su nosile nazive po, za njih, suspektnim Hrvatima!
Suspektnim jer su kulturno djelovali i radili u NDH i čije su ulice „zabranili“ bez ikakvih dokaza da su surađivali s NDH. Među njima je bio i prvi predsjednik Matice hrvatske fra Filip Lukas. Dakle, za Kekin i ekipu, velikosrpski ideolog u Zagrebu može, ali dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske – ne može!
Inače, taj val netolerancije, koji danas mnogi vole spominjati, započeo je baš s Tomaševićem i Možemo, još u prošlom mandatu kada je zabranio isticanje simbola javnih manifestacija koje se ne uklapaju u njegov svjetonazor. Time se i javno pohvalio, a nitko ga od dežurnih medijskih dušobrižnika nije zbog toga javno prozvao i osudio. Nemojte stoga zaboraviti da je Tomaševićprvi i izvorni zabranitelj, čovjek koji je otvorio vrata netoleranciji i koji dan danas odlučuje tko smije iznajmiti dvoranu za, recimo, koncert. Netolerantni Tomašević je primjer u koji su se ugledali mnogi.
Vratimo se na Split. U Splitu je prije par dana prekinut jedan događaj u organizaciji Srpskog kulturnog centra. Branitelji i okupljeni građani smatrali su da mjesec studeni nije vrijeme kada se treba održavati kulturni program manjine čiji su sunarodnjaci izvršili krvavu agresiju na Hrvatsku. Pri tome nikoga nisu fizički napali, bilo je nekoliko neprimjerenih povika (što je očekivano pri takvim događajima i koji zaista nisu potrebni) i bilo je mladih koji su navukli kapuljače na glavu.
Ponavljam, totalno bespotrebno jer valjda u Hrvatskoj bi svi trebali imati pravo izreći svoje mišljenje. Vjerujem da se okupljeni u dvorani, pogotovo djeca, nisu ugodno osjećali. I sama sam bila na više javnih događaja koje je netko pokušavao prekinuti ili ih je prekinuo, i nikad nije bilo ugodno. No to se zove demokracija.
Međutim, reakcija jednog dijela utjecajne medijske i dijela političke javnosti isto je tako bila nekorektna. Pa umjesto da točno izvijeste o samom događaju imali smo medijski aktivizam. Bez provjere činjenica. Tako smo otprilike čitali o „crnokošuljašima“ koji su isprepadali djecu i napali organizatora Srbina koji je bio čak i vukovarski branitelj. Dio medija je, na svoju sramotu, bez imalo provjere objavljivao da je organizator Marko Veselinović (inače predsjednik splitskog pododbora Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“) vukovarski branitelj.
Na kraju, nakon što je dio domoljubne javnosti rekao da to nije točno, Veselinović je priznao da ni jednom mediju nije rekao da je branio Vukovar. A istina je ta da je Veselinović nastavio raditi u Hrvatskoj policiji kao viši inspektor i da je prije agresije na Vukovar (u ljeto 1991. godine) zajedno s drugim kolegama iz Splitsko-dalmatinske PU, radio na formiranju Policijske uprave Vukovarsko-srijemske. I u konačnici, sam Veselinović je javno rekao da nije bilo nasilja.
Gdje su bili i zašto nisu reagirali dežurni „factcheckeri“, isto mahom financirani javnim novcem?
Istodobno, u tom dijelu medijske i političke javnosti nema ni najmanje senzibiliteta prema uhićenom prosvjedniku Petru Gojunu, hrvatskom branitelju i bivšem logorašu zatočenom u srpskim koncentracijskim logorima, čovjeku čiji je brat ubijen u Vukovaru i koji još uvijek nije nađen? Koji očito u svojoj zemlji nema pravo reći da se ne slaže s organiziranjem srpskih kulturnih događaja u mjesecu studenom?
Reći će netko da je prekid kulturnog događaja nešto strašno. Da je u pitanju manjina. U redu. Ali zašto na isti način nismo reagirali kada su prosvjednici tražili zabranu baleta izraelskog koreografa Ohada Naharina u HNK Rijeka. Razlog je bio taj što je Naharin Izraelac, dakle zbog pripadnosti nekoj naciji. Nije mu pomoglo čak ni to što je kritizirao službenu izraelsku politiku.
Ili, primjer drugi. Ustavom imamo zajamčene vjerske slobode. Ali kad se moli krunica na trgu, onda imamo svi veliki problem. Pa se molitelje naziva pogrdnim imenima i u protuprosvjedu ih se optužuje za nasilje nad ženama?! Treba li uopće isticati da ni jedna druga religija, osim katoličke, u Hrvatskoj nema tih problema.
Konačno, trebaju li nam ove podjele? Ne trebaju, štetne su i opasne. Ali dok god budemo imali dvostruka mjerila, dok god jedni mogu u Zagrebu promovirati velikosrpskog ideologa, a drugi se budu kažnjavali jer prosvjeduju protiv toga – imat ćemo ih. Dok neki u javnosti, bez imalo srama, komunističku diktaturu veličaju, zločine koje su počinili opravdavaju, a istodobno „kažnjavamo“ one koji su se samo usudili živjeti u NDH, moramo očekivati reakciju. Jer, nepravda boli.
Uostalom, i Hrvati se imaju pravo ugodno i sigurno osjećati u svojoj Domovini.
Silvana Oruč Ivoš/ Misao.hr
