Odmah nakon Drugog svjetskog rata krenula je obnova porušene Europe, pa je u sklopu toga 1946. godine Josipu Brozu Titu ponuđeno preseljenje tvornice Mercedes u Varaždinu, ako se osiguraju uvjeti za smještaj njemačkih inženjera, ali on je to odlučno odbio navodeći da ne želi imati posla s fašistima.
Taj dosada potpuno nepoznat i gotovo nevjerojatan detalj iz varaždinske novije povijesti otkrio je Roman Leljak, slovenski publicist i istražitelj arhiva UDBA-e, u razgovoru nakon tribine na kojoj je govorio o zločinima partizana neposredno nakon II. svjetskog rata, posebice stratištu Huda jama, kao i o radu bivše jugoslavenske službe državne sigurnosti i posljedicama njezine djelatnosti, prenose Varaždinske vijesti.
Roman Leljak rođen je 1964. u Đurmancu (po majci je Hrvat, potomak plemićke obitelji Belošević), a u Sloveniju seli kao dijete. Završava vojne škole u Sarajevu, Beogradu i Pančevu, specijaliziravši se za šifranta u JNA. S takvim „insajderskim“ iskustvom uviđa karakter sustava, pa već krajem 80-ih istražuje stratišta Križnog puta, razgovara sa svjedocima, pa i s počiniteljima, o čemu zarana piše u slovenskim medijima, stekavši i epitet „Simona Wiesenthala za udbaše“.
Prvi je javnosti objelodanio istinu o Hudoj jami, rudniku u Općini Laško, u koji su pobjednici u svibnju i lipnju 1945. doveli, kako se pretpostavlja, oko 3.000 muškaraca, žena i djece (među njima i ranjenike i invalide) te ih žive zakopali i zazidali.
Bacali ih vezane
Kad Tita dočekuju u Celju, za to vrijeme njegovi egzekutori ubijaju oko 17.000 ljudi iz obližnjeg logora Teharje, što je samo mali dio osoba koje su neposredno nakon rata okrutno pogubljene bez ikakvog suđenja. O Hudoj jami Leljak u knjizi piše:
“Zatvorenike su svezali u skupine po deset. Vozili su ih tristo metara u rudnik, do jame, koja je imala promjer oko osam a dubinu oko stotinu metara. Ljude su poredali na jamin rub, pucali su u prvoga, u koljeno ili u trbuh, tako da je on padao u dubinu i za sobom vukao sve druge“. Umirali su u mukama od gušenja krvlju i zbog manjka kisika, pa su im tijela ostala djelomično mumificirana.
O tome se dugo nije smjelo govoriti, a nitko za to nije odgovarao, iako su neki od egzekutora još živi. Svi ubojice bili su Slovenci, a žrtve većinom Hrvati te Slovenci i Nijemci. 
“Posao, i to ne bilo gdje, kao i stipendije, osiguravala je UDBA suprugama i djeci svojih članova i suradnika. Oko 35 posto današnjih Slovenaca imalo je u svojim obiteljima nekoga tko je imao koristi od UDBA-e. Isto toliko vrijedi i za Hrvatsku. Stoga ne čudi što dio naših građana ne želi ni danas promjene niti istinu.
Zbog proteka vremena danas više ne možemo provesti lustraciju zakonom koji bi članovima i suradnicima UDBA-e zabravio bavljenje javnim poslom, ali možemo istinom, ovakvim popisima da se zna tko je nekada što bio”, rekao je Leljak pri kraju tribine tijekom koje je, uz projekciju filma o istraživanju oko tri tisuće ubijenih u Hudoj jami, prikazao i popis osoba s varaždinskog područja za koje je ustvrdio da su radile za UDBA-u.
Na tribini koju je vodio Denis Peričić, a priredila Inicijativa građana Varaždina, Leljak je spomenuo niz svojih knjiga o radu UDBA-e. Među njima su i dvije od tri planirane s imenima djelatnika i suradnika UDBA-e u Sloveniji, a krajem ovog tjedna izlazi mu iz tiska i knjiga s propisima po kojima je radila spomenuta služba državne sigurnosti.
Roman Leljak, Denis Peričić i Franc Breznik
“Poznato je da sam ne samo svjedočio, nego bio i sudski vještak u postupku protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji se vodio u Njemačkoj. Do toga je došlo zahvaljujući Boži Vukušiću i za to mu treba dati priznanje. On me zamolio da pomognem oko rasvjetljavanja okolnosti ubojstva Stjepana Đurekovića, pa sam se prihvatio tog posla.
U Sloveniji, međutim, nisam našao neke dokumente. No našao sam hrpu dokumenata Milana Doriča koji je u Münchenu pratio hrvatsku emigraciju. Vidio sam nekoliko pisama kojima se dopisivao s Đurekovićem. Moje svjedočenje, međutim, uglavnom se odnosilo na zakone i pravilnike po kojima je radila UDBA. Tako sam našao pravilnik o njezinom radu u inozemstvu, zatim akcijama u inozemstvu, radu sa suradnicima, kako se rade likvidacijama drugo.
S tim sam dokumentima pomogao njemačkom sudu u razrješavanju dvojbe tko je odgovoran za ubojstvo Đurekovića, budući da je njegova obrana tvrdila kako je to vojna služba sigurnosti”, rekao je Leljak govoreći o svojoj, kako je ustvrdio, bibliji UDBA-e koja na više od tisuću stranica sadrži dokumente od 1944., kada je osnovana OZNA, pa do 1990. godine.
Na tribinu je iz Maribora došao i Franc Breznik, zastupnik u slovenskom parlamentu, koji je ukazao zašto je bitno suočiti se s istinom o događajima u zločinima pobjednika u II. svjetskom ratu i novijoj povijesti.
“Pitao sam se i proučavao zašto kod nas demokracija i gospodarski sustav nisu kao drugdje. Zašto Slovenija i Hrvatska nisu kao Austrija? Nisu jer su u Hudoj jami i drugim stratištima 1945. stradali i pripadnici društvenih elita koje su izgradile ove lijepe zgrade u centru Varaždina i Hrvatskoj. Stradali su ljudi čiji su preci stvarali možda i petsto ili šesto godina. To su bili članovi sposobnih obitelji, obitelji obrtnika i vlasnika tvornica. A tko ih je ubio? Ljudi koji su do rata bili nitko i ništa, a zatim su preuzeli tvornice i skupa sa svojom djecom vladali 45 godina.
To vam je bilo tako kao kad bi danas maknuli najbolje svoje na Olimpijadi, a onda poslali na natjecanje neke koji se uopće nisu bavili sportom. Naš je lumpenproletarijat ubio našu gospodarsku, kulturnu i drugu elitu. Sve su pobili. To trebamo znati jer zbog toga danas nismo to što bi trebali biti, naglasio je Breznik napominjući da je 1939. godina Dravska banovina zaostajala tek 20 posto za austrijskom Štajerskom, dok je bilo razvijenija od Koruške.”
Budući da u zemljama zapadne Europe nisu ubijali vlastitu elitu, kako je dodao, danas su one razvijenije, a njihove su lijeve stranke nešto sasvim drugo u odnosu na one u Sloveniji i Hrvatskoj koje imaju kapitaliste u lijevim strankama kao nigdje, a čine ih zapravo komunisti koji uopće nemaju veze s ljevicom.
“U Jugoslaviji ste imali genocid klasa. Uništena je sposobnija klasa od strane one druge koja je vladala 45 godina. Komunisti su već 30-ih godina imali planove za revoluciju i preuzimanje vlasti. Sada nam govore nam da se ne bavimo tom poviješću. Da sve prepustimo povjesničarima i arhivima. A zašto su ih spalili i očistili? Vele da ne objavljujemo knjige o tom klasnom genocidu bez kojeg oni, njihova djeca, kćeri i sinovi, pa i unuci, nikada ne bi bili direktori i šefovi poduzeća i banaka koje su preuzeli ili kasnije kupili. Jednostavno, bez nasilja i prema građanskim kriterijima nikada ne bi postali to što jesu bili u Jugoslaviji, od gospodarstva do pravosuđa. A nakon raspada Jugoslavije napravili su monopole.
U Sloveniji imamo Petrol a vi imate INA-u, mi Triglav, vi CO itd. Takvi danas financiraju stranke koje birate, a uopće niša novog ne dobivate jer ostaje isti sustav”, ustvrdio je slovenski zastupnik. Zbog svega toga, kako je naglasio, nužna je lustracija.
“Treba nam komunistički Nürnberg. Treba osuditi sustav, a tek nekoliko pojedinaca. Vele da to nije danas moguće zbog proteka vremena. A kako je moguće da se danas sudi nekom starcu od 98 godina koji je nešto bio u nacističkoj Njemačkoj?
Ali kada upozorite na to ili pitate nešto slično, odmah ste ustaša ili domobran, iako smo svi mi antifašisti, ali zapadnog tipa Adenauera i Monneta koji su napravili novu Europu, a ne tipa Tita ili Staljina koji su dali ubijati ljude zato što su drugačije razmišljali te su stvarali jednoumlje i diktaturu.
I zbog toga treba očistiti naše društvo kako bi naša djeca i unuci živjeli bolje od nas, što nije moguće bez istine”, zaključio je slovenski zastupnik dodajući da je zbog ranijeg sustava naslijeđena loša administracija i visoka centralizacija Slovenije i Hrvatske u kojima je gotovo sav novac u Ljubljani i Zagrebu.
D.M. /Foto: Ivica Kruhoberec
