NAJTRAŽENIJA BJEGUNKA! Snajperom izludjela teroriste ISIL-a, a izgledom društvene mreže

14 lipnja, 2017 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Mlada Dankinja Joanna Palani postala je udarna svjetska vijest nakon što je otkriveno da je ostavila lagodan život u domovini, napustila fakultet i otišla u Siriju ratovati protiv ISIS-a.



Bila sam spremna poginuti i odreći se slobode kako bih zaustavila napredovanje Islamske države i da bi svi u Europi bili sigurni. To je bio moj izbor. No, moja me vlastita država smatra teroristkinjom – rekla je Joanna Palani u intervjuu za britanski Daily Mail.

Tek su joj 23 godine, no već sad ima životnu priču vrijednu ekranizacije: rodila se kao izbjeglica, preselila u Dansku i umjesto da uživa u blagodatima zapadnjačkog života, odustala je od fakulteta i otišla u Siriju da bi se borila protiv džihadista. Odvažna, nepokolebljiva u stavu da je učinila dobru i moralnu stvar, sada se suočava s dvostrukom prijetnjom.

S jedne strane, kaznom zatvora jer se oglušila o zabranu odlaska u Siriju koju su joj nametnule danske vlasti i, s druge strane, rizikom da će je likvidirati militanti IS-a, koji su njenu glavu ucijenili na milijun dolara.

Nasilje je, nažalost, oduvijek bilo sastavni dio njena života. Njena obitelj, inače Kurdi, morali su napustiti svoj dom u Kermanšahu na zapadu Irana nakon islamske revolucije 1979. godine i skloniti se u Iraku. Dio obitelji stradao je od iranske Revolucionarne garde, dio u napadu kemijskim oružjem u Halabji u Iraku. I njen otac, i djed, i ujaci bili su pripadnici kurdskih borbenih jedinica, pešmergi, “onih koji stoje pred smrću”. Takva je i ona došla na svijet.

Prva fotografija iz Danske

Rodila se u UN-ovu izbjegličkom kampu kod iračkoga grada Ramadija – i danas se sjeća kako su tragali za vodom po suhoj zemlji i kako je s braćom i sestrama hodala u nizu, jedan iza drugog, kako bi izbjegli mine. Već tada vidjela je prepolovljeno tijelo djeteta koje je stradalo u bombaškom napadu.

Kad je imala tri godine, njena je obitelj dobila azil u Danskoj.

– Teta je plakala kada smo ušli u autobus jer ona i njena obitelj nisu išli s nama. Ukrcali smo se na avion. Sjedila sam kraj prozora i jela jogurt. Odjednom sam bila iznad izbjegličkog kampa, u avionu za Europu s mamom, tatom, dva starija brata te starijom i mlađom sestrom. Sjećam se i svih ostalih kurdskih obitelji. Jednu od njih još poznajem. Sjećam se oca u dugoj kurdskoj odjeći i majke u njenoj islamskoj. Sjećam se izlaska iz aviona, kako držim ruke sestara i velikog znaka ‘Dobrodošli’. Tata nas je fotografirao vani, pred tim UN-ovim znakom. To je bila moja prva fotografija iz Danske – kaže.

Smjestili su se na sjeveru zemlje. Joanni je dobro išao danski, no obitelj je kod kuće govorila na svom jeziku. Održavali su bliske kontakte s rođacima u Iraku i odrastala je, tvrdi, “s jednom nogom u Kurdistanu, drugom u Danskoj”. Njeni su se strogo držali tradicije.

– Nisu mi dopuštali da radim stvari koje su radili moji danski prijatelji. Nisam smjela imati dečka niti ikakav kontakt s dečkima – kaže. Odnos s roditeljima je naposljetku pukao. Smatrali su da je “previše danska, zapadna” i zamjerali joj da se ponaša kao dječak, a ne tradicionalna kurdska žena.

Umjesto u tradicionalnu ženu, Joanna je izrasla u snajperisticu koja likvidira džihadiste. Koliko točno, ne želi reći jer smatra da nije časno hvaliti se oduzimanjem nečijeg života, a britanski tabloid The Miror  piše da se   brojka kreće oko 100. No, ne pozivaju se na izvor te informacije pa ju uzeti s velikim oprezom Naime, taj tablodi je objavio seriju clickbait tekstova na temu ISIL-a

Iako ne voli pričati o likvidacijama ISIL- oavca, Joanni bez problema govori o tome kako je naučila pucati.

Oružje ju je privlačilo još kao dijete. Pušku je prvi put primila u ruke s devet godina, u streljani, dok je bila na odmoru u Finskoj. Povukla je obarač, kaže, i osjetila moć.

“Volim moć”

– Svidjelo mi se. Zapravo, zavoljela sam osjećaj. Dopala mi se moć oružja i činjenica da ona čak nije u njemu, već u osobi iza njega – govori. Konstantno je molila oca da joj dozvoli pucati, govoreći mu da želi biti poput njega, da želi biti pešmerga.

Naposljetku je ostvarila svoj san. Napustila je fakultet na kojem je studirala politologiju, filozofiju i biologiju i 14. studenoga 2014. otišla u Siriju, gdje se prvih šest mjeseci borila u redovima YPG-a, a idućih šest s pešmergama. Borila se i protiv vojnika Bašara al-Asada i protiv IS-a, i u Siriji i u Iraku. Bila je primjerice u Kobaneu te oslobađala jazidske žene koje su IS-ovci uzeli za seksualne robinje.

Njena prva noć na bojišnici bila je, otkrila je u drugom intervjuu, onom za Vice, brutalna. Bila je u noćnoj patroli sa stranim borcem iz Švedske i našli su se pod napadom snajpera koji je vidio dim cigarete i upucao njenog kolegu između očiju. – Rekla sam mu da ne bi trebao pušiti na prvoj liniji, no nije me ozbiljno shvatio. Ni ja na početku nisam to ozbiljno shvaćala, no nakon tog napada sam počela – tvrdi, dodajući da je naučila “šutjeti kada je potrebno i pucati kada je potrebno”, prema njenom mišljenju dvije ključne stvari koje čine dobrog vojnika.

U oči danskim obavještajnim službama upala je u rujnu 2015. godine, nakon što se vratila u Dansku. Vlasti su joj izdale zabranu putovanja. – Pešmerge su mi dali 15 dana slobodno. Nakon što sam stigla u Dansku policija mi je poslala e-mail. Rekli su da mi putovnica više ne vrijedi i da će mi je poništiti pokušam li napustiti zemlju – otkriva. Našla se, tvrdi, u groznoj situaciji. Obučavala je dio djevojaka kako se boriti i obuka nije bila gotova, što je značilo da ih ostavlja na cjedilu. Osjećala je krivnju, sram što je ona u Danskoj, a djevojke mlađe od nje na prvoj liniji bojišnice. No, u njoj se nešto prelomilo prošlog ljeta, dok je sjeveroistočno od Alepa bjesnila bitka za grad Manbij.

“Ja sam snajperistica. Volim koristiti mozak”

– Željela sam biti tamo, sa svojim djevojkama – sjeća se. Naposljetku se 6. srpnja ukrcala na avion za sjeverni Irak, priznala je prvi put novinarima Daily Maila. Hodala je sedam sati po noći kako bi prešla granicu sa Sirijom, gdje su je odvezli na prvu liniju. Tamo je bila poput svoje heroine, Ljudmile, “Žene smrti” iz ruske Crvene armije.

– Ja sam snajperistica. Volim koristiti mozak i tijelo kako bih se fokusirala na misiju. Morate biti jako strpljivi, mirni, imati fokus. Ne smijete izgubiti koncentraciju ni na trenutak – istaknula je.

U Manbiju je znala provoditi dane, ponekad i do devet u komadu, na istoj poziciji. Probudila bi se u četiri, pet ujutro, uzela puške i dvije ručne granate, zauzela poziciju daleko od prozora, na udobnom mjestu, i legla s prstom na okidaču. Plavu kosu skrivala je maramom, ostatak tijela dekama. – Morate se sjetiti uzeti vrećicu s higijenskim potrepštinama jer ne znate koliko dugo ćete morati čekati – otkrila je.

U principu, objašnjava, danju bi branili civile i suborce, a noću išli u “lov”. Približavali bi se neprijatelju, noseći naočale za termalni vid. Tijekom jednog od zadnjih izlazaka na teren zamalo je poginula. Spazio ju je IS-ovac, no umjesto nje njegov je metak pogodio njenog prijatelja koji joj je nosio čaj. U naletu njegova tijela, pala je s visine od oko tri metra i zadobila frakturu lubanje. Nakon četiri dana ponovno je uzela pušku u ruke.

Iskusila je i nagledala se svačega. Tvrdi danas da je vojska Bašara al-Asada mnogo teži neprijatelj od IS-a. – IS-ove borce vrlo je lako ubiti, oni su vrlo dobri u žrtvovanju vlastitih života, no Asadovi su vojnici vrlo dobro obučeni, specijalizirane mašine za ubijanje – kaže.

S druge strane, srce joj se slama kad se sjeti jazidskih djevojčica i žena koje su IS-ovci porobili. Jedna od njih umrla je dok ju je držala za ruku. Imala je samo 11 godina, bila je trudna, nosila je blizance. – Njeno malo lice bilo je toliko natečeno – prisjeća se.

Danska tajna služba uhitila ju je kad se vratila u Dansku, 7. prosinca. U pritvoru je provela tri tjedna. No, vani je vrebala nova opasnost – doznala je da je IS ucijenio njenu glavu. Danski obavještajci su joj, tvrdi, ponudili zaštitu, no odbila ju je. Tvrdi da im ne vjeruje i da je oni žele zatvoriti i odlučila se za riskantnu opciju. Već je doživjela nekoliko incidenata.

Ljubav prema slobodi

– Prošli mi je mjesec danski preobraćenik na islam, za kojeg znam da se borio u Siriji, prijetio na ulici i lani su me napala četiri islamista. IS me želi ubiti, zarobiti me kako bi me preobratili u radikalnu islamistkinju ili me pretvorili u seksualnu robinju – tvrdi, opisujući svoju svakodnevicu. Ono što je proživjela u Siriji uzelo je danak. Ima glavobolje, izgubila je na težini i ne može spavati. Iscrpljena je i praktički živi kao beskućnica, mijenjajući lokacije svaka tri dana, spavajući i tuširajući se kod prijatelja. No, ljubav prema slobodi, dodaje, jača je od straha da će je uhvatiti.

Tvrdi da ne traži ni sućut niti zahvalu što se borila protiv IS-a i iako žali što je prekršila zakon, tvrdi da nije imala izbora. Ono što nije očekivala jest to da će izgubiti skoro sve jer se borila za “slobodu i sigurnost”. Ogorčena je na dansku vladu što je pokušava izjednačiti s IS-om.

– Ponosno bih odslužila 10 godina zatvora da spasim ljude, no neću prihvatiti ni dan robije jer sam opasnost za Dansku. Ne razumijem zašto me gledaju kao prijetnju kad sam se borila za Europu i žene. Ja sam europska kurdska djevojka. Većina mojih uvjerenja su europska. U Kurdistanu ne bih mogla živjeti više od jedne, dvije godine. Dala bih svoj život za Europu, demokraciju, slobodu i ženska prava. Osjećam kao da su me izdali oni za koje sam bila spremna žrtvovati svoj život – ljutito kaže i dodaje da Danska (kao država s jednom od najvećih stopa džihadista povratnika u Europi) provodi liberalnu politiku rehabilitacije istih onih ljudi koji je sada pokušavaju ubiti.

Slično misli i njen odvjetnik Erbil Kaya:

– Mi smo prva država na svijetu koja kažnjava osobu koja se borila na istoj strani kao i međunarodna koalicija. To je licemjerno. Zašto ne kažnjavamo ljude koji se bore za IS umjesto ljude koji se bore na istoj strani kao i Danska?

Joanni prijeti dvije godine zatvora.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •